Lužniki posljednja dionica za Mourinhov "Chelski"

FINALISTI ovogodišnje Lige prvaka vrhunac klupske sezone očekuju u gotovo dijametralno suprotnim raspoloženjima: Manchester je prije dva tjedna proslavio englesku titulu, a na kontinentalnu juriša s ekipom koju je Ferguson mirne duše proglasio najboljom u bogatoj povijesti kluba.

Jedine strelice odapete prema Unitedovom sjajnom oklopu prije moskovskog finala Lige prvaka su one iz Madrida, jer Real za još neutvrđenu raskošnu svotu želi preoteti Cristiana Ronalda, ali naravno da je klub sa Old Trafforda po tom pitanju zauzeo prilično tvrd stav.

Alex Ferguson na pohabanoj travi Lužnikija želi ponoviti spektakularnu pobjedu iz 1999. na Nou Campu, kada je u sudačkoj nadoknadi srušen Bayern nakon što se pogrešno mislilo kako je United gotov.

Chelsea s druge strane na Lužniki gleda kao na spas sezone, ali i dostojanstveni oproštaj od jednog cijelog projekta, koji je počivao na Abramovičevim stotinama milijuna i Mourinhovoj osobnosti. Kraj projekta nazivamo tako, jer koliko god mnogo Roman neminovno u budućnosti ulagao, to ipak neće dostizati 200 milijuna eura koliko je istresao u prve dvije godine na Stamford Bridgeu i kada je klub zbog ulaska ruskog oligarha "preimenovan" u Chelski, niti čovjek zadatka Avram Grant, koji jedva čeka pobjeći iz uloge frontmena, ima djelić Portugalčeve karizme, medijske privlačnosti, ali ni sposobnosti.

Kostur Chelsejeve momčadi utemeljene 2004. Mourinhovim dolaskom, također se počeo raspadati, a ako odu Drogba i(li) Lampard, proces će biti završen, dok će od ključnih igrača ostati tek Čech i Terry. Chelsea dakle, bez obzira na ishod sutrašnjeg finala, tom utakmicom stavlja točku na kraj dijela klupske povijesti. U kojem je Chelsea nakon uspona pod Gullitom i Ranierijem konačno postao stvarna snaga europskog i svjetskog nogometa.

Nakon što je Mourinho u prve dvije godine dva puta osvajao naslov prvaka (čemu je pridodao i Liga kup), u sezoni 2006/07 je osvojio dva Kupa: FA i Liga kup, ali je to ocijenjeno kao neuspjeh zbog toga što klub nijednom nije osvojio glavni Abramovičev cilj: Ligu prvaka.

Milan se sa najstarijom momčadi u povijesti osvetio za 2005.

Uoči engleskog finala, vratimo se malo u blisku povijest. Prošlogodišnje finale bilo je repriza onog iz 2007. Liverpool i Milan ponovno su ukrstili koplja ovaj put na Olimpijskom stadionu u Ateni. Rossoneri su se osvetili za poraz dvije godine ranije i podignuli trofej pobjednika Lige prvaka nakon 2:1 i dva gola Pippa Inzaghija dok je počasni gol za Redse postigao Nizozemac Dirk Kuyt.

Milanezi su utakmicu odlučili odigrati u gostujućoj, bijeloj garnituri dresova iako ih je ždrijeb odredio kao domaćina vjerujući da će im ta boja dresova donijeti sreću pošto su u toj garnituri već osvojili pet europskih trofeja. Druga zanimljivost vezana uz finale je da je tadašnja momčad Milana bila najstarija momčad koja je ikada igrala u finalu Lige prvaka s prosječnom starošću od preko 31 godine. Kapetan Rossonera Paolo Maldini sa svojih 38 godina ujedno je i bio najstariji igrač koji je ikada nastupio u finalu najjačeg europskog klupskog natjecanja.

Liverpool je u polufinalu pobijedio premierligaškog rivala londonski Chelsea. U prvoj utakmici na Stamford Bridgeu izgubili su  s minimalnih 1:0 da bi na Anfieldu i nakon produžetaka bilo 1:0 za crvene. Penali su odlučivali, a Reina je slično kao i Dudek 2005. postao junak.

Milan je puno uvjerljivije riješio posao protiv trećeg engleskog sastavu među najbolja četiri. U Manchesteru su poraženi sa 3:2 da bi sedam dana kasnije na San Siru razbili Crvene vragove sa uvjerljivih 3:0.

Liverpool čudesnom pobjedom 2005. zaslužio trofej u trajno vlasništvo

Tko još ne pamti ovo mitsko finale, u kojem se Benitezov Liverpool vratio nakon što je već na poluvremenu gubio 0:3 od Ancelottijevog Milana. Redsi su u istanbulskom finalu slavili nakon izvođenja jedanaesteraca, a osim strijelaca Gerrarda, Šmicera i Xabija Alonsa, koji su poništili zgoditke Maldinija i Crespa, posebno je bio slavljen Liverpoolov golman Jerzy Dudek, koji je izludio Andrija Ševčenka.

Nakon što mu je u regularnom dijelu obranio nekoliko zicera, zapečatio je Liverpoolovu pobjedu nakon udaraca sa bijele točke obranom udarca upravo Ševčenku, nakon što je Vladimir Šmicer pogodio za, ispostavilo se konačnih, 3:2 za Liverpool.

Gerrard igrač godine, Luis Garcia golovima vukao momčad prema završnici

Cijela Europa je nakon toga bila opijena Liverpoolom, a njihov nevjerojatni povratak u finalu i konačna pobjeda, natjerala je i Uefu da kapetana momčadi, Stevena Gerrarda, proglasi "Igračem godine".

Španjolski ofenzivac Luis Garcia svakako zaslužuje da se podsjeti i na njegov blistavi niz u eliminacijskoj fazi: od osmine finala do finala je nanizao pet golova, od čega je onaj u polufinalnom uzvratu protiv Chelsea na Anfiledu, Liverpoolu donio finale.

Kako je Liverpool te godine po peti put osvojio titulu prvaka Europe, pokal mu je predan u trajno vlasništvo.

Zbog Liverpoola promijenjena pravila

Zanimljivo je kako je nakon Liverpoolovog trijumfa u Ligi prvaka, Uefa koja je tradicionalno fleksibilna kada je prilagođavanje bogatim klubovima u pitanju, "samo za tu prigodu" promijenila pravila o maksimalnom broju sudionika u Ligi prvaka iz jedne zemlje. Obzirom da je pobjednik Lige prvaka bio tek peti u Premiershipu, a iz Engleske u LP može ići maksimalno četiri kluba, UEFA je donijela solomonsko rješenje po kojem su se od sezone 2005/06 u kao engleski predstavnici natjecali 4. plasirani iz Premiershipa Everton i branitelj naslova, Liverpool, pa je Engleska u Ligi prvaka imala čak pet predstavnika.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Liverpool je natjecanje u Ligi prvaka 2004/05 počeo u 3. pretkolu, gdje je pobjedom 2:0 i porazom 0:1 nadvisio austrijski GAK.

U prilično izjednačenoj skupini A, Liverpool se jedva plasirao u osminu finala. Prvu poziciju je zauzeo Monaco (12 bodova), a drugi Liverpool je imao jednako broj bodova kao i treći Olympiakos (10). Prevagnulo je to što su u međusobnim susretima boji bili Redsi: u Pireju je slavio Olympiakos, ali je na Anfieldu sa 3:1 slavio Liverpool i tako se provukao u eliminacijsku fazu.

Bišćan nezamjenjiv do finala

Sa dvije pobjede rezultatom 3:1 Liverpool je u osmini finala eliminirao Bayer Leverkusen, a u četvrtfinalu ih je čekao Juventus, koji je sa Anfielda ispraćen minimalnom pobjedom 2:1 koja nije puno obećavala pred uzvrat, ali je momčad u kojoj je igrao i Igor Bišćan na Delle Alpiju uspjela izvući nulu.

"Fantomski gol" koji još danas proganja Mourinha

Uslijedile su dvije polufinalne utakmice sa Chelseajem. Prvi dvoboj u Londonu je završen bez golova, a već u četvrtoj minuti uzvrata u Liverpoolu domaćini su poveli iako Luis Garcia nije zatresao mrežu. Lubos Michal, koji na užas Bluesa sudi i ovogodišnje finale, je pokazao na centar, a Jose Mourinho će i danas svakome tko je voljan slušati tvrditi da lopta nije prešla gol-crtu.

Finale Lige prvaka u brojkama

Finale Manchester Uniteda i Chelseaja na moskovskom Lužniki stadionu u srijedu bit će treći jednonacionalni završni dvoboj Kupa/Lige prvaka...

Prvi su se puta u 'bratskom' finalu sastali Real Madrid i Valencia u Parizu 2000. godine. Slavio je Real s uvjerljivih 3-0. Tri godine kasnije u Manchesteru su na Old Traffordu finale igrali Milan i Juventus. “Rossoneri” su slavili 3-2 boljim izvođenjem penala. Nakon devedeset minuta bilo je 0-0.

Dvoboj u Moskvi bit će 53. finale otkad je natjecanje (ranije Kup prvaka) krenulo 1955. godine. Englezi će osvojiti 11. naslov europskih prvaka, čime će se izjednačiti sa Španjolcima i Talijanima. Također će jedan engleski klub osvojiti 29. trofej u europskoj klupskoj konkurenciji, čime će španjolski rekord biti izjednačen.

Bit će to četvrti uzastopni put da barem jedan engleski klub igra finale. Liverpool je slavio 2005, a Arsenal i ponovno Liverpool gubili u sljedećim godinama.

Moskva će prvi put ugostiti finale Lige prvaka. Prije devet godina na istom su stadionu finale Kupa Uefa igrali Parma i Marseille (3-0 za Parmu).

Menadžer Manchester Uniteda Alex Ferguson postat će 16. trener osvajač europskog naslova u slučaju trijumfa njegove momčadi. Prvi je put s Unitedom slavio 1999. godine (2-1 protiv Bayerna). Osim toga, s ovim bi trofejem postao trener s najdužim razmakom između dva osvojena europska trofeja u povijesti. Prvi je osvojio s Aberdeenom, i to Kup Kupova, 1983. godine.

Ferguson bi u slučaju pobjede sa 66 navršenih godina postao drugi najstariji trener-osvajač Kupa/Lige prvaka. Belgijac Raymond Goethals trijumfirao je na klupi Marseillea 1993. godine (1-0 protiv Milana) kao 71-godišnjak.

Trener Chelseaja Avram Grant mogao bi postati prvi slavljenik Izraelac u povijesti Kupa/Lige prvaka. Nikad to nije uspjelo niti jednome treneru ni igraču iz Izraela. Izgledi za nastup Tala Ben-Haima su minimalni.

Šest igrača u oba kluba pokušat će doći do naslova s drugim klubom. U Manchesteru su dosad pobjeđivali Van der Sar s Ajaxom (1995.) i Hargreaves s Bayernom (2001.). U Chelseaju su slast pobjednika Lige prvaka osjetili Portugalci Carvalho i Ferreira s Mourinhovim Portom (2004.), Ševčenko s Milanom (2003.) i Makelele s Realom (2002.).

Ryan Giggs će svojim vjerojatnim nastupom skinuti rekord Bobbyja Charltona po broju nastupa za Manchester United. Obojica su skupila 758 utakmica u dresu “red devilsa”. On i Gary Neville bili su u Unitedovoj momčadi koja je slavila 1999. godine. Scholes je propustio taj finale zbog kartona, dok je Wes Brown prosjedio utakmicu na klupi.

Sraz u srijedu bit će četvrti veliki finalni dvoboj ovih dviju momčadi. United je svladao Chelsea 4-0 u finalu FA Cupa 1994. godine. Chelsea je uzvratio lani u finalu istog natjecanja (1-0).

Wayne Rooney i Rio Ferdinand iz Uniteda, te Joe Cole, Frank Lampard i Shaun-Wright Phillips iz Chelseaja, ove su sezone već nastupili na Lužnikiju, i to u porazu engleske reprezentacije u kvalifikacijama za Euro. Rusi su 17. listopada prošle godine slavili 2-1 pobjedu.

Chelsea bi, u slučaju pobjede, postao prvi europski prvak iz Londona.

Londonski je Wembley ugostio više europskih klupskih finala od bilo kojega drugog stadiona na Starom kontinentu. Na Wembleyju su se finale Kupa/Lige prvaka igrala 1963., 1968., 1971., 1978. i 1992. godine. Pariz je također ugostio pet finala, ali na različitim stadionima.

Zvonko Alač, Marko Petrak
Foto: AFP

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara