Ma tko to kuca na vrata Premiershipa?

Ma tko to kuca na vrata Premiershipa?

Foto: Getty Images/Guliver Image

NA SPOMEN Millwalla prvo što svakome tko prati nogomet padne na pamet su huligani. Taj radnički klub iz južnog Londona desetljećima je bio i ostao sinonim za sve ono najgore o čemu se pisalo i pričalo o engleskom nogometu ‘70-ih i ‘80-ih godina.

Millwall Bushwackersi (nekada F-Troop), kako se zove skupina najžešćih navijača čiji je moto “No one likes us, we don’t care” (Nitko nas ne voli, ali nas nije briga), sijali su strah i trepet diljem Engleske, mlatili su se gdje su stigli, a njihovo rivalstvo s West Hamovim Inter City Firmom i divljanje po stadionima bivali su opjevani u huliganskom svijetu.

To je zapravo bio jedini način na koji su se mogli dokazivati budući da njihov klub nije imao baš nikakve rezultate. Do Drugog svjetskog rata Millwall je bio jedan od boljih londonskih klubova, ali je nakon nacističkog bombardiranja praktički ostao bez ičega. U ratu im je poginuo niz igrača, a njihov stadion The Den bio je potpuno uništen. Klub je igrao utakmice na okolnim stadionima, a The Den su volonterski iz prašine podignuli njegovi navijači.



 

Bio je to šok od kojeg se klub nikada nije oporavio i u nastavku svoje povijesti je uglavnom životario u drugoj, trećoj i četvrtoj ligi uz bljesak 1988. i 1989. godine kad je igrao u staroj Division One, preteči Premiershipa. Od tada do danas im je najbolji rezultat bilo senzacionalno finale FA Cupa 2004. koji su izgubili 3:0 od Manchester Uniteda nakon što su igrali bez 19, što ozlijeđenih što suspendiranih prvotimaca. Zaigrali su čak i u Kupu Uefe, ali su ispali u prvom kolu od Ferencvaroša.

Klub je nakratko bio u i u stečaju, a prije dvije godine mu je zauvijek prijetila selidba s The Dena nakon što je sumnjivoj tvrtki Renewal, u vlasništvu off-shore kompanija, odobrena kupnja Millwallove zemlje, rušenje stadiona i gradnja stambenih zgrada. Klub, koji je inače cijelu svoju povijesti jako uključen u lokalnu zajednicu, nije mogao ništa, i tek nakon što su se na noge digla neka jaka engleska imena poput Garyja Linekera, a jedna televizijska emisija opširno istražila slučaj, prodaja je stopirana i Millwall je spašen od selidbe u Kent.

Zašto, pobogu, sve ovo pišemo, pitate se. Zato jer je Millwall kontra svake logike i svih očekivanja na jako, jako, jako dobrom putu da se ove sezone dokopa Premiershipa. Da, dobro ste pročitali. Millwall bi vrlo lako sljedeće sezone mogao igrati protiv Cityja, Uniteda i ekipe. I ništa što ima veze s ovom Millwallovom sezonom nema pretjerano veze sa zdravim razumom.

Engleska televizija Sky Sports je u kolovozu prošle godine, uoči početka sezone, objavila prognoze za Championship. Tko je favorit za plasman u Premiership, a tko je siguran putnik u treću ligu. Od 24 momčadi u po mnogim najtežoj ligi na svijetu, treći favorit za ispadanje bio je Millwall. Radnički klub iz južnog Londona čiju su puno veću povijesti pisali njegovi huligani nego igrači i rezultati, u Championship se ugurao kroz doigravanje. Do njega je pak došao golom u 85. minuti u zadnjem kolu, ali baš nitko Lionsima nije davao pretjerane izglede za ostanak u ligi.

Kad su u 19. kolu krajem studenog izgubili od Fulhama i potonuli na 19. mjesto, bilo je jasno da omraženi Millwall čeka grčevita borba za opstanak i nitko, pa ni njegovi navijači, nisu mogli ni sanjati ono što će se događati sljedećih pet mjeseci. Danas, 24 kola kasnije, mali Millwall se zaista grčevito bori. Ali, ne za ostanak nego za Premiership. Momčad Neila Harrisa je u nevjerojatnom nizu od 16 utakmica bez poraza i trenutačno drži šesto mjesto, posljednje koje vodi u doigravanje. Osvojili su 29 od moguća 33 boda, a nisu primili gol u pet od zadnjih šest utakmica, što je pravo čudo za ligu poput Championshipa.

Ako ste mislili da je liga nikad slabija i da Millwall koristi kikseve konkurenata, varate se. Prvih pet mjesta drže vjerojatno najbogatijih pet klubova u drugoj ligi, predvođeni Wolverhamptonom koji je već osigurao plasman u Premiership zahvaljujući silnim kineskim milijunima i vezama Jorgea Mendesa, gospodara svjetskog nogometa.

Drugi je Cardiff City u vlasništvu kontroverznog malezijskog milijardera Vincenta Tana, treći je Fulham u vlasništvu poznatog pakistansko-američkog tajkuna Shahida Khana. Četvrta je, pak, Aston Villa koja je prije dvije godina prodana kineskom milijarderu Tonyju Xiju, a peti je Middlesborugh koji jako dobro živi od 98 milijuna funti koliko je dobio za ispadanje iz Premiershipa prošle sezone. Millwall je jedini klub u prvih šest koji nikada nije bio u Premiershipu.


Što tu radi Millwall? Pa… Nitko zapravo ne zna. Derby County, koji je iza njih, potrošio je pet milijuna funti na Toma Lawrencea i po dva milijuna na Andrea Wisdoma, Toma Huddlestonea i Camerona Jeromea. Middlesbrough je prodao igrače za 49 milijuna funti, ali je 15 platio samo napadača Britta Assombalonug, a deset milijuna funti je iskrcao za Martina Braithwaitea. Millwall? Lionsi su potrošili ukupno milijun funti na Georgea Savilea, Jeda Wallacea i Ryana Tunnicliffea, dok su ostali došli kao slobodni igrači. Najzvučnije ime je ono povratnika Tima Cahilla, legende kluba koji je došao besplatno u siječnju, ali je dosad skupio samo 50 minuta.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Informaciju koliko je Millwall potrošio na pojačanja najbolje će vam dočarati podatak da su klubovi iz Championshipa ove sezone doveli 78 igrača za više novca nego što je plaćen najskuplji igrač u povijesti Millwalla. Prije točno 30 godina doveli su pojačanje iz Derbyja za tada ogromnih 800.000 funti.

Razlog je jednostavan - Millwall nema love kao drugi. Samo tri kluba imaju manji budžet za plaće igrača od njih, a Millwall ima treću najmanju posjećenost u ligi jer klub i dalje prati etiketa huliganske Meke, ali ne bez razloga. I danas, kad huliganstvo više nije toliko "in" u Engleskoj, Millwallovi navijači će tu i tamo ozlijediti 80 policajaca, kao na utakmici protiv Birminghama 2002. godine, sedam godina kasnije će se pošibati s West Hamovim huliganima u jednoj od rijetkih međusobnih utakmica (različite lige), a 2013. će napraviti kaos nakon ispadanja iz FA Cupa. Manje brojne incidente ni ne spominjemo.

 


Kako je onda Millwall na pragu Premiershipa? Za sve je zaslužan fantastični trener Neil Harris (40), živa legenda kluba koja je za klub s The Dena upisala 380 utakmica. Kad je završio karijeru počeo je raditi kao trener mlade Millwallove momčadi, onda je godinu dana bio v.d. trenera prve momčadi, da bi od 2015. bio glavni trener kluba. Ugovor je imao iz godine u godinu, a u prvoj sezoni je Millwall dovukao do 4. mjesta treće lige i u kvalifikacijama ispustio Championship, ali je već sljedeće godine na isti način ipak ušao u drugu ligu.

Ako ste mislili da je Harris uveo neki revolucionarni sistem u Millwall, opet se varate. Njegova momčad je poput nekog dinosaura i igra nogomet s početka devedesetih nogometa. Preskakanje vezne linije, duge lopte na krila, centaršutevi u sredinu, pa tko živ - tko mrtav. To je igra koja sjajno odgovara 190 centimetara visokom centarforu Leeju Gregoryju (deset golova) koji će ili zabiti glavom ili spustiti loptu nekom drugom. Tu je 189 centimetara visoki Tom Elliott (šest golova) koji ne igra ništa revolucionarnije od Gregoryja, a poneki odbijanac će u gol spremiti i veznjaci George Saville (deset golova) i Jed Wallace koji je utrpao sedam komada.

Nema ništa lijepo u igri Millwalla. Po broju točnih dodavanja su predzadnja momčad lige, a po posjedu lopte 21. od 24. momčadi. Nema baš nikakve logike da su tako visoko na tablici, ali Harrisovu dečki očiti nedostatak talenta nadomještavaju rijetko viđenim zajedništvom, borbenošću i odanosti klubu. Svime onime što je krasilo Millwallove navijače koji su podizali iz prašine klub uništen u ratu.

“Da biste igrali u Millwallu, morate imati poseban karakter. To je ono čemu pridajemo najviše pažnje kad biramo pojačanja. Ovo je klub s unikatnim stilom i atmosferom i nije lako biti njegov dio. Morate biti strašni individualci, ali na terenu nema ega, svi igraju kao momčad. To je tajna našeg uspjeha”, rekao je Harris nakon remija s Ipswichem 2:2.

Klub se oslonio na igrače iz vlastite škole i nijedan drugi klub u ligi nema toliko svojih igrača u kadru momčadi kao Millwall. No, nitko kod konkurenata nema tako težak raspored kao Lionsi. U zadnja tri kola ugošćuju Fulham, onda idu u goste Middlesbroughu i u zadnjem kolu dočekuju Aston Villu. Nisu neke prevelike šanse, kažu stručnjaci.

 
 

Oni isti stručnjaci koji su im na početku sezone prognozirali ispadanje iz lige. Davali su im šanse kao što im je i Del Boyev i Rodneyjev djed davao u legendarnim “Mućkama” da će osvojiti FA Cup.

FA Cup nisu osvojili, iako su bili blizu, ali Premiershipa bi se mogli dokopati i vratiti barem malo onog starog engleskog duha već pomalo preumjetnom engleskom i europskog nogometu. A to što im malo tko daje šanse u zadnja tri izrazito teška kola ionako ih nije briga.

Jer:

“No one likes us, we don’t care.”

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara