HRVATSKA ženska rukometna reprezentacija vratila se u ponedjeljak s Europskog prvenstva iz Danske na kojemu je pobjedom protiv domaćina 25:19 osvojila brončanu medalju.

Danas se oglasila Maida Arslanagić, bivša reprezentativka i jedna od najglasnijih zagovarateljica promjena u načinu na koji Hrvatska doživljava sport.

Evo što je napisala na Facebooku u statusu u kojem je objasnila sve probleme hrvatskog sporta.

Arslanagić: U nekim drugim zemljama profesionalni sport je regulirana profesija

"Posljednjih nekoliko dana imala sam priliku u medijima pričati o sportu i sportskoj kulturi u Hrvatskoj, ali jako malo ljudi zna kakav je zapravo status i život profesionalnih sportaša i trenera kod nas.

Ne tako davno uveden je zakon da profesionalni sportaši i treneri moraju otvoriti vlastiti obrt kada ih se angažira u nekom klubu. Otvaranje vlastitog obrta iziskuje dosta troškova, između ostalog plaćanje doprinosa, mirovinskog i zdravstvenog koje sportaš/trener mora sam pokriti, a tada nastaju oni pravi problemi...

Klubovi se uglavnom financiraju iz gradskih proračuna pa plaće kasne po nekoliko mjeseci, a tako kasne i sportaši obrtnici s plaćanjem svojih obveza. Dugovi se gomilaju, sjedaju ovrhe, otplaćuju se to godinama pa nerijetko svjedočimo kako sportaši odlaze igrati u inozemstvo i još otplaćuju dugove prema državi. Reklo bi se jedan začarani krug iz kojeg je teško izaći bez pomoći.

U nekim drugim europskim pa i svjetskim zemljama profesionalni sport je regulirana profesija kao i svaka druga.
Ide vam radni staž, a dok čekate novi angažman ili ste na porodiljnom ( da na porodiljnom kao profesionalna sportašica) imate pravo biti na burzi rada, čak vam i traže novi klub. Imate i mogućnost besplatno se školovati i educirati.

Nakon karijere zbog nakupljenog radnog staža imate i zasluženu mirovinu. Dok kod nas sportsku mirovinu imaju isključivo osvajači odličja s Olimpijskih igara, europskih ili svjetskih prvenstava i to samo sportaši, treneri kao da nisu zaslužni za taj uspjeh.

Kad podvučem crtu, toliko godina provedenih u profesionalnom sportu, gdje si bio i što si radio mnoge više ne zanima, a pravi problemi tek dolaze...

Pored svih prednosti koje sport kao takav donosi, sportaši se suočavaju i s posljedicama koje na tijelo ostavljaju brojni sati treninga, utakmice i ozljede, ali i s mnogim drugim izazovima koje nosi stvarni život izvan terena.

Prvi problem s kojim sam se osobno susrela je nedovoljno radnog iskustva pa vas poslodavac ne želi zaposliti jer za njega 20 godina profesionalnog sporta baš i nije neko radno iskustvo. Ipak prolazite kroz 5 krugova razgovora za posao i niz nekih psiholoških testova kao da niste baš svoji.

Nisam pobornik toga da se nekoga zaposli na "lijepe oči", ali sportašima treba dati priliku da se "uključe ponovno u zajednicu". Treba nam pružiti mogućnost da učimo i skupljamo nova iskustva nakon sportske karijere. Pokazali smo kroz sport da smo veliki radnici, predani, odgovorni i neovisni pojedinci, timski igrači, a čovjeka s takvim vrijednostima vrijedi zaposliti.

Moja sreća je što sam uz 19 godina dugu karijeru, ipak i dio posvetila daljnjoj nadogradnji te sam uz obveze uspjela završiti 2 magisterija (Logopedija i Menadžment u sportu). Moje diplome, nekoliko stranih jezika i niz edukacija iz područja sporta i rada s djecom i djecom s teškoćama u razvoju, mnogima u Hrvatskoj nisu bile dovoljne.

Sličnu sudbinu prolaze i moje kolege sportaši danas, barem oni koji nisu imali mogućnost ili hrabrosti upustiti se u neke vlastite poslovne zahvate.

Ali kad ti život servira limune, ti od njih napravi limunadu. Pa sam se i ja snašla i napravila jednu veeeeliku limunadu i uživam u svome životu nakon rukometa. No mnoge moje kolege i kolegica se još uvijek traže po završetku karijere, a podršku zajednice i sustava nažalost nemaju.

Iznimno sam zahvalna svojim roditeljima što su me odgajali da mi obrazovanje uvijek bude na prvom mjestu. Zahvalila bih i svojim trenerima koji su imali razumijevanja za moje obrazovne obveze te svim svojim profesorima, od osnovne škole do fakulteta, koji su mi omogućili da uspješno i u roku završim svoje školovanje i paralelno budem profesionalni sportaš. Vrijedilo je!

Zbog svih vas sam danas tu gdje jesam i radim ono što volim, ali ponajviše zbog svoje ljubavi prema sportu, vjere i nade da nas čekaju ipak neki bolji i sretniji dani."