POTPUNO je svejedno jesi li ispred svog vremena ili iza, velika je vjerojatnost da ćeš u oba slučaja nailaziti na nerazumijevanje okoline.

Tim je riječima Neven Spahija, naš poznati košarkaški stručnjak i bivši izbornik, tješio prijatelja i nekadašnjeg suradnika Igora Blažinčića, specijalista za kondicijsku pripremu sportaša, koji je odavno našim klubovima predlagao revolucionarne metode koje se tada gotovo nigdje u svijetu nisu koristile, a danas su potpuno normalne.

Blažinčić je 39-godišnjak iz Zagreba, koji je u suradnji s poslovnom i životnom partnericom Mirelom Anić pokrenuo studio "Body & mind" te osmislio sustav "Progressive" za kondicijsku pripremu na temelju iskustava i znanja stečenih po cijelom svijetu. Radio je individualno s brojnim hrvatskim sportašima, bio je u KK Zagrebu u njegovoj najslavnijoj eri, u Ciboninu stručnom stožeru dok je Spahija bio trener, surađivao je i s rukometašima PPD Zagreba, a i aktualni je kondicijski trener rukometne reprezentacije.

Njegova je teza da sve počiva na dijagnostici, koja omogućuje da se svakom sportašu pristupi pojedinačno i da se za njega napravi program prilagođen njegovim mogućnostima i potrebama, umjesto da se cijela momčad priprema na isti način, što je česta praksa u hrvatskom sportu.

Rudežova pobjeda je i naša pobjeda

Kako se u mladosti bavio košarkom, taj mu je sport nekako najbliži i najviše je radio s košarkašima, udario je temelje karijerama Darija Šarića i Marija Hezonje kad su s 15, odnosno s 14 godina stigli u Trnsko, ali njegov najdraži projekt je Damjan Rudež. On je zahvaljujući radu s njim dospio u NBA ligu, u kojoj se zadržao pune tri godine i tako ispunio cilj osiguravanja NBA mirovine. A teško da se, prije početka njihove suradnje, moglo na prste jedne ruke nabrojiti ljude koji su mislili da je Rudi kapacitet za najjaču košarkašku ligu svijeta.

"Počeo sam raditi s njim prije nego što će potpisati za Zaragozu. Uvijek je on bio španer, imao je košarkaški intelekt, ali falio mu je fizički segment. Kad je ozlijedio rame, došao je kod mene da radimo individualno. Nedostajalo mu je snage, a mi smo ga u samo nekoliko mjeseci podignuli na jako visoku razinu. Trenirali bismo po 3-4 sata u komadu, pa i dvaput dnevno, 'gazio' sam ga kao nikog do tada. Taj nevjerojatan obujam našeg rada jedan je od glavnih razloga što je otišao u NBA", kaže Blažinčić.

Bila je to zaista suradnja iz snova. S jedne strane, Blažinčić za sobom ima iskustva iz NBA lige jer je kao gost promatrač sudjelovao bio na treninzima LA Lakersa i Toronto Raptorsa, a kasnije i Indiana Pacersa te Atlanta Hawksa. Rudež je pak bio dovoljno otvorena uma da prihvati sve nove informacije, saznanja i metode, pa tako i pilates, koji mnogi smatraju "ženskim" vježbama, a Blažinčić ga vidi doslovno kao savršenu metodu za pripremu i zdravlje sportaša.

"Njegov uspjeh mi je posebno drag, njegova pobjeda je i naša pobjeda. On je bio 'underdog' kao i ja, nitko mu nije predviđao NBA karijeru."

Zahvaljujući njemu posjetio je i Indiana Pacerse i uvjerio se kako oni rade, upoznao velikog Larryja Birda, koji mu je čak dopustio da gleda trening, iako to nije običaj.

"Sjedili smo odmah pokraj njega, bio je u trenirci i šlapama, totalno opušten. Ali vidiš kolika je legenda kad uđe u prostoriju, a svi su u stavu mirno i nitko ništa ne govori dok on nešto ne kaže. Nas je pustio na trening jer mu je Rudi bio drag. Na probi je pred njim zabio svih pet trica iz svih pet pozicija, što je nešto nevjerojatno. Možda je u njemu, kao visokom bijelcu s izvrsnim šutom, prepoznao djelić sebe..."

Javio se Lakersima emailom, a oni ga pozvali kod Kobea i Phila Jacksona

Tamo je shvatio da je na jako dobrom tragu i da je sva dotad prikupljena iskustva dobro implementirao u svoj rad.

"Shawn Windle, koji je bio proglašen najboljim kondicijskim trenerom lige, govorio nam je što planira raditi s igračima u međusezoni, a Mirela i ja smo si ispod stola davali pet jer sve to već radimo u Zagrebu."

Blažinčićeva NBA edukacija počela je još 2005., kad se bez ikakvih prijašnjih veza i poznanstava emailom javio LA Lakersima te pitao smije li, kao kondicijski trener hrvatske kadetske reprezentacije, doći na obzervacije. I – pristali su.

"Tad su tamo još bili Kobe Bryant i Phil Jackson, pa iako sam uglavnom pratio samo rad rezervnih igrača jer je prva momčad tih tjedan dana većim dijelom bila na gostovanjima, bilo je to sjajno iskustvo. Preporučio bih našim trenerima da pokušaju nešto slično, danas je to još puno, puno lakše zbog društvenih mreža i drugih načina komunikacije, a Amerikanci su vrlo otvoreni za prenošenje znanja. Sve ovisi koliko to želiš, pronaći ćeš način kako ostvariti kontakt. Evo, Mirela se već godinu dana dopisuje s osobnim trenerom LeBrona Jamesa i ide ove godine na njegov seminar."

Ali najviše je, kaže, naučio u Raptorsima, u koje je stigao na preporuku Nevena Spahije i proveo s njima dva tjedna.

"Potpuno su mi promijenili paradigmu mog posla. Tamo sam upoznao Alexa McKechniea, kojeg su doveli da posloži sve franšize u Torontu, Blue Jayse, Argose, FC, Maple Leafse i Raptorse. Prije njega tamo je bio Talijan Francesco Cuzzolini, jedini Europljanin koji je bio kondicijski trener u NBA-u, jedan od najboljih na svijetu u tom poslu. A ovaj kad je došao sve je prebrisao, potpuno restaurirao dvoranu za treninge i donio svoju opremu. To je sasvim drugi svemir."

Pa opet, jednu osobu tamo stečenim znanjima nije impresionirao – svoju današnju partnericu Mirelu Anić.

U Hrvatskoj se nove stvari unaprijed odbacuju

"Dok sam joj sav oduševljen pričao o tome, ona je samo kimala glavom i na kraju rekla da sve to radi već godinama jer je surađivala s McKechniejevom asistenticom, vodećom svjetskom stručnjakinjom za predjele zdjelice."

Njih dvoje nastoje sva ta znanja primijeniti na hrvatskim sportašima, ali interes klubova je mizeran. Tu se vraćamo na početak priče i riječi Nevena Spahije.

"Nevjerojatno je koliko smo mi Hrvati zatvoreni. Ako nešto ne znamo i susrećemo se s nečim novim, ne pitamo nego odbacujemo. Kad sam prije 10 godina počeo sa sportašima raditi s gumicama, svi su se sprdali s tim, a danas nema klinca koji ne radi s roler gumom i lopticom. A sad nitko neće reći kako je Blažinčić to prije 10 godina tražio, nego je danas to normalno."

Igor je tada nailazio na otpor kad je u treninge pokušavao implementirati pilates, koji je prema njemu metoda bez mane.

"Ima segmente najvažnije za svaki sport – mobilnost, stabilnost, fleksibilnost, disanje i preciznost. To niti jedna trenažna metoda ne daje. A nitko je se nije sjetio uvrstiti u kondicijsku pripremu. Najveći problem pilatesa je loš marketing. Prvo su ga počeli koristiti baletani i plesačice, pa se veže za to. Svaki trening te uništava, ali da s 40 godina samo radiš pilates i šećeš, ništa te ne bi boljelo. Međutim, nisu ga prikazivali na takav način nego kao da je za žene u trudnoći."

Bez obzira na to je li problem u njemu i pilatesu, Blažinčić je zgrožen koliko se malo pažnje u hrvatskom sportu pridaje njegovoj grani.

"Samo bih u svojem telefonu mogao pronaći 20 magistara kineziologije koji bi bili spremni volontirati u klubovima, ali ne, oni daju posao trenera bivšem igraču i onda on vodi sve treninge, umjesto da uza se ima stručnjaka. To bi nam znatno unaprijedilo sport, ali ne daju im da uđu. Ne znam zašto se ne napravi takav projekt, pa španjolski sport se ovako podigao kad su zaposlili magistre kineziologije u svim sportovima u prve tri lige jer su shvatili da bez znanosti i struke ne mogu."

Kod nas je malo sportaša, a puno ljudi koji se bave sportom i za to primaju plaću

Kod nas je jedan od rijetkih koji je prepoznao tu potrebu Lino Červar, koji je Blažinčića prvo doveo u PPD Zagreb, a zatim u i reprezentaciju. PPD-ovcima je prije početka sezone pojedinačno napravio kompletnu dijagnostiku, na temelju koje je radio poseban program za svakog igrača. Sad se posvetio reprezentaciji i novom Sport Performance Centru koji Body & Mind otvara 21. ožujka.

Kondicijska priprema je sustavni rad, nitko se ne može na jednim pripremama dovesti u red ako je na njih stigao potpuno zapušten, kao što se ne može na temelju jednog mjerenja napraviti program za igrača.

"Kad imaš sustav, možeš predviđati pomake za godinu, tri ili pet, a sustav kod nas ima samo Dinamo, koji se posljednjih godina dosta digao u tom polju. Tako se mogu postavljati ciljevi igračima za smanjivanje udjela masti ili povećavanje brzine za mjerenja na idućim pripremama. Ali kod nas vlada takav neprofesionalizam, u Hrvatskoj je malo sportaša, a puno ljudi koji se bave sportom i primaju plaće za to. Dođu na pripreme s 20% masti i dok mu ja to skinem na 10%, pripreme su već gotove. Neki prihvaćaju sve, a neki ništa, pa im moraš objašnjavati zašto moraju piti vodu i zašto ne smije pojesti sendvič u autobusu."

Ipak, ima i pozitivnih slučajeva, a kao primjer vrhunski spremnih sportaša već na početku priprema naveo je rukometaša Zlatka Horvata te Marina Rozića kad su zajedno bili u Ciboni.

No s posebnom radošću Blažinčić se sjeća rada sa Šarićem i Hezonjom kad su tek došli u Zagreb, s 15, odnosno 14 godina.

Postavio temelje Šariću i Hezonji

"Usudim se reći da sam im postavio temelje za daljnji rad. Puno smo radili individualno, nisu oni radili isto što i stariji, poput Mulaomerovića ili Žorića. Najvažnije je u radu s mladima ne preskakati stepenice."

Šarić je, prisjeća se Igor, imao slabiju fleksibilnost i mobilnost, a tu mu je dosta pomogao.

"On je pravi dalmatinski gen, ni prirodno nema problema s ozljedama, ali i ovaj je segment pomogao, jer kad pravilno naučiš napraviti čučanj, iskorak, promjenu smjera, trčati, skočiti, doskočiti, krenuti, zaustaviti se... To je prevencija. A kod nas, kladim se, 95% sportaša ne zna pravilno trčati, a 80% skočiti i doskočiti. To su temelji kojima se ne pridaje pozornost, nego je važno tko koliko diže u benču."

Šarić je, kaže, imao nenormalnu želju za radom, pa je i u Ciboni znao nakon utakmica tražiti ključeve od teretane i dodatno raditi s Igorom. Hezonja je također veliki radnik, ali drukčiji karakterno od Darija, uvijek zaigran.

"Evo, na prvom treningu s prvom ekipom igrale su trojke, a on je bio s Mulaomerovićem i Kasunom. Odigravaju akciju, Kasun utrčava, a Mario mu dodaje iza leđa. Trener Erjavec prekida trening i viče na njega, da što glumi tu s 15 godina. Hezonja mu se ispriča i obeća da više neće dodavati iza leđa. Ponavljaju akciju, Kasun opet utrčava, a Mario mu dodaje – kroz noge. Eto, to je Hezonja. I to je razlika između nas i Amerikanaca, tu se 'škope' igrači. Kao što je Červar rekao, mi smo društvo mediokriteta u kojem ne smiješ iskakati jer si onda problematičan. A da je Hezonja svaki put slušao kad su mu govorili 'nemoj to', danas ne bi bio u NBA-u."

Možda ne bi, a možda i bi, i to kao bolji igrač nego što je sad. Blažinčić kao kondicijski trener o tome može samo dati svoje mišljenje. Ali isto tako, treneri tehnike i taktike trebali bi biti ograničeni na svoje polje, a Blažinčiću i njegovim kolegama prepustiti kondicijsku pripremu, te se također zadržavati samo na iznošenje mišljenja o njoj. Ali Hrvatska uvelike, čini se, nije još spremna na to.