Na žalost ili na sreću, detalji su ti koji vrlo često odlučuju heroja ili tragičara, a konačni je zaključak kako je Ante Čačić najveći krivac što ova Hrvatska nije zablistala na Europskom prvenstvu u Francuskoj. Nekoliko je stvari koje mu se mogu prigovoriti, od forsiranja Mandžukića i Badelja do suludo nepravovremenih reakcija s klupe, a ono što možda najviše upada u oči, notorna je tvrdoglavost koja je nakon ovog poraza uistinu postala neprobavljivom. Naime, pohvalno je ne odustati od vlastitih ideja, ali istovremeno ne priznati krivnju i ne dati ostavku na izborničko mjesto, već pričati o kvalifikacijama za Rusiju, za svaku je osudu.

 

 

Hrvatska je u Lensu bila dvostruko bolja momčad, a pored Modrića, Rakitića i društva, portugalski veznjaci veliki su dio susreta izgledali su kao drugorazredni nogometaši koji od strahopoštovanja ne mogu vezati više od tri kratka dodavanja. Ali što ta tvrdnja sada znači? Apsolutno ništa! Za deset godina nitko se neće sjećati portugalskog bunkera ni Vidinih šansi. Jedino što će ostati upisano jest da je tamo neki Ante Čačić svojim nestručnim vođenjem upropastio jednu od najvećih generacija u povijesti hrvatske reprezentacije.

 

Nemojte se zavaravati, bilo je to jasno još onog trenutka kada su novinarski doušnici u eter počeli šaputati o treneru Lokomotive kao novom hrvatskom izborniku, međutim sve do današnjeg dana pokušavali su nas uvjeriti u suprotno. Ne treba biti neiskren, Čačić je imao i svojih svijetlih trenutaka, posebice kada se uzme u obzir u kakvim je uvjetima pripremao Euro, ali trenerska klasa je trenerska klasa, a uspješne nacionalne selekcije s razlogom vode provjerena imena koja su svojom karijerom to istinski zaslužila.

 

 

Netko će reći kako ne igraju izbornici nego isključivo igrači, ali da je zaista tako, tko bi onda iole pametniji trošio milijune i milijune eura na trenerske gaže. Tu tanku, a zapravo debelu liniju koja dijeli trenere od "trenera", imali smo priliku vidjeti upravo u produžecima dvoboja s Portugalom, a ona je tako okrutno oslikala zašto Antonio Conte prima 4.5 milijuna, Fernando Santos milijun i pol, a Ante Čačić 250 tisuća eura godišnje. Čačić je oduvijek bio polu-rješenje, očajnički potez Mamića i Šukera, koji su se u dramatičnom finišu neuspješnih kvalifikacija hvatali za slamku.

 

Ali opet, ne mogu se ne pitati kako je moguće da je, i nakon što je priznao da je zakasnio s izmjenama protiv Češke, tu istu glupost ponovio i u osmini finala. Svakom poznavatelju nogometa bilo je jasno da Mandžukić nakon sat vremena nema više što raditi na travnjaku, pogotovo nakon što je Kale nekoliko dana ranije praktički sam srušio aktualne europske prvake i tako se do neba napunio samopouzdanjem. Identična je bila situacija i s Markom Pjacom, kojeg je uveo tek u 110. minuti, a ovaj je u posljednjih četvrt sata napravio više opasnosti no većina reprezentativaca u cijelom susretu.

 

Naravno, nije ovo jedini razlog, njih je stotine, ali razglabati o njima u ovom trenutku besmisleno je . Bit će vremena za opsežne analize, zato za kraj nešto sasvim jednostavno. Hrvatska je mogla i morala biti hrabrija, ofenzivnija i okomitija jer se Portugal nudio kao nikada do sada. Općenito nogomet koje su igrale ostale reprezentacije na Europskom prvenstvu generira veliku žal jer usprkos tom notornom Mamiću ostaje činjenica da se ni u stotinu godina hrvatskoj reprezentaciji neće ždrijeb do finala opet otvoriti kao u Francuskoj te nesretne 2016. godine.