Mamić i njegovi serviseri upropastili su najbolju generaciju Hrvatske

Mamić i njegovi serviseri upropastili su najbolju generaciju Hrvatske

Foto: Hina 

DA SU kojim slučajem zabili u produžecima ili prošli dalje nakon kaznenih udaraca, večeras bi pričali o nevjerojatnoj tehničkoj nadmoći hrvatskih reprezentativaca, koji su jednu od najvećih nogometnih nacija svijeta, predvođenu ponajboljim individualcem u povijesti, 117 minuta držali u mišjoj rupi, ne dozvolivši im praktički nijednu ozbiljniju priliku. Slučajno ili ne, klupko sudbine zakotrljalo se u potpuno drugom smjeru pa smo sada jednostavno prisiljeni bljuvati o nogometnom kukavičluku naših igrača i potpunom porazu vizije izbornika Čačića, koji se na koncu, hvala Mamiću i Šukeru, ispostavio sasvim nedoraslim izazovu.

Na žalost ili na sreću, detalji su ti koji vrlo često odlučuju heroja ili tragičara, a konačni je zaključak kako je Ante Čačić najveći krivac što ova Hrvatska nije zablistala na Europskom prvenstvu u Francuskoj. Nekoliko je stvari koje mu se mogu prigovoriti, od forsiranja Mandžukića i Badelja do suludo nepravovremenih reakcija s klupe, a ono što možda najviše upada u oči, notorna je tvrdoglavost koja je nakon ovog poraza uistinu postala neprobavljivom. Naime, pohvalno je ne odustati od vlastitih ideja, ali istovremeno ne priznati krivnju i ne dati ostavku na izborničko mjesto, već pričati o kvalifikacijama za Rusiju, za svaku je osudu.
 
Nitko se nikada neće sjećati portugalskog bunkera
 
Hrvatska je u Lensu bila dvostruko bolja momčad, a pored Modrića, Rakitića i društva, portugalski veznjaci veliki su dio susreta izgledali su kao drugorazredni nogometaši koji od strahopoštovanja ne mogu vezati više od tri kratka dodavanja. Ali što ta tvrdnja sada znači? Apsolutno ništa! Za deset godina nitko se neće sjećati portugalskog bunkera ni Vidinih šansi. Jedino što će ostati upisano jest da je tamo neki Ante Čačić svojim nestručnim vođenjem upropastio jednu od najvećih generacija u povijesti hrvatske reprezentacije.
 
Nemojte se zavaravati, bilo je to jasno još onog trenutka kada su novinarski doušnici u eter počeli šaputati o treneru Lokomotive kao novom hrvatskom izborniku, međutim sve do današnjeg dana pokušavali su nas uvjeriti u suprotno. Ne treba biti neiskren, Čačić je imao i svojih svijetlih trenutaka, posebice kada se uzme u obzir u kakvim je uvjetima pripremao Euro, ali trenerska klasa je trenerska klasa, a uspješne nacionalne selekcije s razlogom vode provjerena imena koja su svojom karijerom to istinski zaslužila.
 
Čačić je oduvijek bio polu-rješenje, očajnički potez Mamića i Šukera
 
Netko će reći kako ne igraju izbornici nego isključivo igrači, ali da je zaista tako, tko bi onda iole pametniji trošio milijune i milijune eura na trenerske gaže. Tu tanku, a zapravo debelu liniju koja dijeli trenere od "trenera", imali smo priliku vidjeti upravo u produžecima dvoboja s Portugalom, a ona je tako okrutno oslikala zašto Antonio Conte prima 4.5 milijuna, Fernando Santos milijun i pol, a Ante Čačić 250 tisuća eura godišnje. Čačić je oduvijek bio polu-rješenje, očajnički potez Mamića i Šukera, koji su se u dramatičnom finišu neuspješnih kvalifikacija hvatali za slamku.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
 
Ali opet, ne mogu se ne pitati kako je moguće da je, i nakon što je priznao da je zakasnio s izmjenama protiv Češke, tu istu glupost ponovio i u osmini finala. Svakom poznavatelju nogometa bilo je jasno da Mandžukić nakon sat vremena nema više što raditi na travnjaku, pogotovo nakon što je Kale nekoliko dana ranije praktički sam srušio aktualne europske prvake i tako se do neba napunio samopouzdanjem. Identična je bila situacija i s Markom Pjacom, kojeg je uveo tek u 110. minuti, a ovaj je u posljednjih četvrt sata napravio više opasnosti no većina reprezentativaca u cijelom susretu.

"Otvoren" put do finala ili kako su propustili priliku svojih i naših života
 
Za usporedbu, Fernando Santos je već početkom drugog poluvremena u igru uveo Renata Sanchesa, koji je, složit ćete se, potpuno promijenio krvnu sliku momčadi i bio najboljim portugalskim igračem u sljedećih sat vremena. Nadalje, krajem regularnog dijela utakmice portugalski izbornik uveo je Ricarda Quaresmu, igrača koji je na koncu svoju zemlju uveo među osam najboljih ekipa Starog kontinenta. Istina, s izmjenama se nekada pogodi, nekada ne, ali ako iste stignu isuviše prekasno ili se uopće ne naprave, onda nemaju nikakvog utjecaja na razvoj događanja i to je cijela mudrost.
 
Naravno, nije ovo jedini razlog, njih je stotine, ali razglabati o njima u ovom trenutku besmisleno je . Bit će vremena za opsežne analize, zato za kraj nešto sasvim jednostavno. Hrvatska je mogla i morala biti hrabrija, ofenzivnija i okomitija jer se Portugal nudio kao nikada do sada. Općenito nogomet koje su igrale ostale reprezentacije na Europskom prvenstvu generira veliku žal jer usprkos tom notornom Mamiću ostaje činjenica da se ni u stotinu godina hrvatskoj reprezentaciji neće ždrijeb do finala opet otvoriti kao u Francuskoj te nesretne 2016. godine.
 
Kako bilo, Uefin cirkus je otišao i vrijeme je da opet podignete glave iz pijeska. Stvarnost nije lijepa, preostaje nam do koljena zakoračiti u kaljužu hrvatske svakodnevice, a utjehu pronaći u ideji kako je nakon ovog, zasigurno sve manje kamenčića preostalo do ONOG koji će svojim udarcem razbiti ovo odvratno nogometno ogledalo u kojem već godinama s neskrivenim gađenjem promatramo i druge i sebe.
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara