DEJAN RADONJIĆ (35) čovjek je čije ime tri godine nakon kraja karijere polako blijedi u sjećanju većeg dijela domaće nogometne javnosti jer se rijetko pojavljuje u medijima. Živi obiteljskim životom sa suprugom i troje djece, a u NK Karlovcu radi s mlađim kategorijama i polako gradi trenerski put.

Zaljubljenici u hrvatski klupski nogomet dobro se sjećaju njegovih igračkih dana. Fizičkom građom bio je klasična robusna devetka, ali nogometnim darom podsjećao je na plemenite desetke. Njegov igrački put bio je pun uspona i padova i bio je prisiljen da u nogometnom smislu krene iznova, od nule, nakon čega je uspješno izgradio respektabilnu karijeru.

Kad je bio tinejdžer, činilo se da mu je nogometni svijet pod nogama. Bio je junior Bayerna i redovito je zabijao golove, ali jedna ozljeda prekinula je sve. Radonjić je odustao od nogometa i posvetio se studiju prava.

Preko seoskih terena do Dinama

Zaokret u njegovu životu donijela je selidba u Hrvatsku, zemlju njegove majke. Došao je u Ozalj, našao posao u tvornici oružja i iz ljubavi počeo igrati županijsku ligu. Na seoskim terenima bio je nezaustavljiv i počeo je dobivati pažnju klubova iz višeg ranga.

Legendarni Igor Pamić odlučio je riskirati s 23-godišnjakom bez ijedne seniorske profesionalne utakmice i doveo ga je u Istru. Radonjić je ekspresno pokazao da mu je mjesto na vrhunskoj razini i krenuo je zabijati golove protiv najuglednijih ekipa HNL-a.

Time je privukao pažnju braće Mamić, koji su došli po njega u Pulu i doveli ga u Dinamo. Nije se nametnuo na Maksimiru pa je vrijeme provodio po posudbama, nakon čega se skrasio u Lokomotivi. Uslijedila su inozemna iskustva i kraj karijere u Šibeniku. O svojoj nesvakidašnjoj životnoj i nogometnoj priči govorio je u Indexovom Intervjuu tjedna.

Rodili ste se 1990. u Njemačkoj. Jesu li vaši roditelji onamo otišli radi posla?

Da. Moja mama je otišla zajedno s mojom pokojnom bakom. Ona je rodom iz Hrašća, kod Ozlja. Moja baka je otišla u Njemačku dok nije malo ušparala, kako bi se reklo po hrvatsko-njemačkom jeziku, novce, pa je onda došla i moja mama. Ona je tamo pohađala školu.

Moj tata je rođen u Bosni, blizu Doboja. Prvo je radio u Đuri Đakoviću u Slavonskom Brodu. Otvarala se mogućnost da ide u inozemstvo i otišao je raditi u Njemačku. Htio je ostati dvije, tri godine, a na kraju je praktički cijeli život proveo ondje.

Proveo je 44 godine u Njemačkoj. Moji roditelji su se 2016. zajedno vratili u Hrvatsku. Tako da sam ja svoje djetinjstvo kompletno proveo u Njemačkoj, ali sam na svaki odmor išao u Hrvatsku.

Kako ste se počeli baviti nogometom?

Nogometom sam se počeo baviti vrlo jednostavno, s četiri godine, kad sam gledao japansku anime seriju Tsubasa Ozora.

Počeo sam u Friedrichshafenu, u rodnom gradu. U tom sam klubu bio do 15. godine, kada sam prešao u SSV Ulm. To je vjerojatno bila moja najbolja odluka. Klubovi poput Stuttgarta i Freiburga odbijali su me zbog toga što sam bio premalen. Do 17. godine nisam izgledao ovako kako sada izgledam. Bio sam jako mršav.

Nisam uopće igrao špicu, nego polušpicu. U Njemačkoj smo uvijek igrali sustav 4-4-2, s dvije špice, a jedan je bio malo iza. Ja sam bio taj iza. Nisam bio klasični sidrun, u djetinjstvu to nikad nisam igrao.

U Ulmu vam je mentor bio Hermann Badstuber, otac Holgera Badstubera. Kako su izgledali njegovi treninzi?

Kod Badstubera su treninzi trajali dva sata i to je bilo, nogometnim žargonom rečeno, ubijanje. Tamo nije postojala crvena zona, žuta zona, zelena zona, odmor ili ne odmor. Svaki dan je bio trening koji je stvarno bio na razini. Što se fizičke pripremljenosti tiče, to je bilo strašno teško.

Subotom sam igrao za kadete, a nedjeljom za juniore. Znao sam se buditi u četiri, pet, šest, sedam ujutro, ali to mi je bilo normalno. Volio sam to.

Za koga ste navijali u to vrijeme? Koji klub vam je obilježio djetinjstvo?

Oduvijek Inter. Zbog Ronalda.

Kakav je Badstuber bio kao mentor? Često ste isticali njegov pedagoški utjecaj.

Čudesan. Sad kad gledam s trenerske strane, kod njega svašta nije bilo dozvoljeno. Imao je njemački štih, ali je to bilo jako obrazovno za djecu. Govorio je: "Nemoj se tetovirati, još nisi ništa zaradio. Nemoj imati neke čudesne, smiješne frizure. Daj uvijek 100 posto od sebe u svakom trenutku, ali opet budi iskren. Ako te nešto boli, ako imaš neki problem, razgovaraj."

Kako je došlo do vašeg transfera u Bayern? Kako su vas uočili?

Vrlo jednostavno. Onako kako je najpravednije u nogometu, na zelenoj travi. Igrao sam poprilično dobro, zabio sam puno golova. Ljudi iz Bayerna su me došli gledati iz Münchena u Ulm, što je sat, sat i pol vožnje. Igrali smo 2:2 s Freiburgom, toga se točno sjećam.

Zabio sam gol u četvrtoj ili petoj minuti. Znao sam gdje ti ljudi stoje, ali mi je Badstuber rekao: "Gledaj, danas su te došli gledati, moraš biti dobar." Danas se to vjerojatno ne bi reklo djetetu jer bi se možda preplašilo, ali sve ovisi o karakteru.

Ja se nisam prepao. Igrao sam iz ljubavi i mene to nije zanimalo. Zabio sam gol, ali u desetoj minuti sam pogledao i njih više nije bilo. Do kraja sam odigrao katastrofalnu utakmicu. Promašio sam još tri, četiri zicera. Baš mi nije bio dan, osim te pete minute.

Nakon utakmice su zvali i rekli: "Dolaziš li u Bayern? Hajde, dođi na razgovor." Ja i roditelji otišli smo na razgovor i otišao sam onamo. Znači, deset minuta im je bilo dosta. Pet, deset minuta i procijenili su da je to dovoljno. Imali su veliko povjerenje u Badstubera, koji im je naravno ispričao jesam li dobar, kakav sam tip i tako dalje.

Kako ste reagirali kad je stigao poziv takvog kluba? Kažete da ste igrali iz ljubavi, ali pretpostavljam da je to bila velika čast i iznenađenje?

Naravno. Osjećaš neku čast, ali ipak pričamo o djetetu koje je tada imalo 17 godina. Nisam previše razmišljao o tome je li to Bayern, Ulm ili Stuttgart. Igrao sam nogomet. Znao sam da sam dobar, ali nisam znao koliko sam dobar. Jesam li za Bayern u profesionalnom nogometu, jesam li za Freiburg, za treću ligu ili petu, to nisam mogao sam procijeniti.

Nisam bio dovoljno iskusan da bih to mogao procijeniti. Znao sam da volim nogomet, da sam dobar, da sam malo bolji napadač i da lakše zabijam golove od ostalih. A je li to za nešto više ili nije, to nisam mogao znati.

Otišao sam tamo i najnormalnije se pripremio. Naravno, bio sam pod dojmom jer je tamo sve na takvoj razini da je to nezamislivo. Koliko god kopački hoćeš, robe, ručnika, gaća, čarapa, sve ti je dostupno 0-24. To je jednostavno viša razina u nogometnoj školi.

To me najviše impresioniralo. Staviš robu, operu ti je, gotova je za pola sata. Hoćeš ići kod fizioterapeuta, uvijek te prime. Hoćeš u 12 navečer, hoćeš u jedan popodne, kad god nešto trebaš, uvijek je netko dostupan. To kao dijete do tada nisam mogao doživjeti.

Jeste li u Bayernu trenirali s velikim zvijezdama?

Tada su sa mnom igrali Roberto Soriano, Nicola Sansone, Diego Contento. Oni su napravili puno veće karijere od mene. To su oni koji su napravili neku veću karijeru, a svi ostali, nažalost, nisu napravili ništa značajnije u nogometu.

Ali to je tako. Teško je. Ne mogu svi iz jedne generacije postati profesionalci. Ako iz jedne generacije izađu Soriano, Sansone, Contento i ja, četiri igrača, to je već dosta.

Uskoro vam se dogodila ozljeda?

Da. Jedan dan me zvao Hermann Gerland. Tko prati njemački nogomet zna da je on najveća legenda za razvoj mladih nogometaša u Njemačkoj. Pozvao me na jednu utakmicu. On je stvorio Lahma, Schweinsteigera i mnoge druge iz te generacije. Radio je sigurno 15 godina u školi nogometa Bayerna.

Igrali smo prijateljsku utakmicu i on mene ubaci na šesticu, zadnjeg veznog. Rekao sam mu: "Šefe, ali ja igram naprijed." On mi je rekao da ga ne zanima i da moram igrati ono što je on rekao. Međutim, kad sam ušao u utakmicu, stao sam na kraju gore i zabio tri gola.

Kod trećeg gola stanem u malu rupu i osjetim nešto u leđima. Ne mogu to opisati, nešto me zaboljelo. Od tog dana mene su četiri, četiri i pol godine boljela leđa. Zbog toga sam i odustao. Do trenutka dok nisam došao u Mostanje, ovdje u Karlovcu, zapravo se nisam bavio ni sportom.

Nisam vozio bicikl, nisam gledao nogomet, nisam taknuo loptu. Četiri i pol godine nisam taknuo loptu. Ne mogu reći da sam bio nešto razočaran, ali jednostavno sam izgubio apsolutno volju jer sam bio u svakodnevnim bolovima.

Jeste li na kraju riješili taj problem s leđima? Jeste li dobili dijagnozu?

Ne, meni je to samo od sebe prošlo. Radio sam vježbe, radio sam sve što mi je bilo rečeno, od prehrane do svega. Sve sam radio i ništa mi u toj sezoni nije pomoglo.

Još tri i pol godine nakon toga boljelo me u svakodnevnom životu. To se poslije u karijeri pokazalo ispravnim jer, primjerice, kao senior više nisam radio nikakve trbušnjake ni leđnjake. Čim bih to napravio, imao bih probleme s leđima.

Zato sam odlučio da ništa od toga neću raditi. Teretana meni ne treba. Tko je to od trenera i kondicijskih trenera mogao prihvatiti, mogao je. Tko nije, to je bio njegov problem, a ne moj. Jako je teško ljudima shvatiti takvu stvar ako sami ne prođu kroz to. Trenerima je teško shvatiti da, kako god napraviš, imaš problem.

Nakon godinu dana odlazite iz Bayerna?

Tako je. Zapravo završavam svoju karijeru i idem studirati pravo. Studirao sam u gradu koji se zove Konstanz. Studirao sam, dao sam sve ispite i čak sam bio korektan, ali sam se jako, jako, jako puno morao truditi da bih to nekako sve položio. Ubrzo sam vidio da, ako ću to morati raditi još tri godine, plus dvije godine specijalizacije, vjerojatno ću puknuti.

Tako sam i od toga odustao. Sad kad sam malo stariji, vjerojatno sam se tada malo tražio. Neki životni smisao, zanima li me to uopće ili ne, hoću li se vratiti sportu ili ne. Eto, od toga sam odustao. Onda sam se 28. listopada 2011. trajno vratio u Hrvatsku, kod svoje pokojne bake.

Kako je došlo do te odluke?

Nemam pojma. Nešto me iznutra vuklo. Nije bilo nekog razloga da sada mogu reći sa sto posto sigurnosti što je to bilo. Mogu reći da je moja sadašnja žena, koja mi je tada već bila djevojka, vjerojatno imala ulogu u tome. Jednostavno sam osjećao da pripadam ovdje.

Što onda radite? Kako izgleda vaš život?

Ništa. Godinu dana ništa (smijeh). Živio sam život punim plućima godinu dana. Imao sam još nešto malo novca i eto. Mogu reći da sam živio momački. Onda sam na nagovor prijatelja išao igrati u NK Mostanje, to je dio Karlovca. Županijska liga. Nakon pola godine prešao sam u Zrinski Ozalj, klub koji je sto metara od mene, od babine kuće.

Ne znam ni zašto nisam odmah otišao onamo. Onda smo odigrali županijsku ligu, sezona 2012./13., i Karlovac je bio s nama u toj ligi.

Paralelno radite u tvornici oružja, dok igrate za Zrinski?

Tako je. Zaposlio sam se u HS Produktu. Tamo sam radio godinu dana i nešto sitno mjeseci. Normalno sam živio kao većina radnika i igrao županijsku ligu. Meni nije bio problem raditi ondje. Dižeš se kad se dižeš, ideš raditi svoju smjenu, daješ i tamo najviše što možeš. Znao sam žmirećki rastaviti i sastaviti automatsku pušku.

Nekad imaš dobar dan, nekad loš dan, kao i svi ljudi na svijetu, ali odradiš svoj posao, odeš doma i imaš svoje obveze. 

Za Zrinski ste zabili dosta golova. Kako su vas primijetili klubovi iz viših rangova?

Mi smo sa Zrinskim iz Ozlja igrali prijateljsku utakmicu protiv Lučkog, koje je tada bilo u drugoj ligi. Trener Lučkog bio je Sanjin Lucijanić, a pomoćnik mu je bio Miro Pribanić. Lucijanić je poznavao našeg trenera i mi smo odigrali tu utakmicu. Mislim da je završilo 6:2 za Lučko, a ja sam zabio dva gola. Nakon te utakmice zove me voditelj i kaže da sam mu se svidio, kako to već ide u nogometu.

Naravno, sve je bilo u dogovoru s našim trenerom, nije ga zaobišao. Korektno se to odradilo. Pitao me bi li me interesiralo da dođem u Lučko. Odmah sam mu rekao da me to ne interesira i tu je razgovor završio.

To je bio prvi susret s nečim ozbiljnijim, da me netko vidi. Međutim, najviše zasluga ipak ide gospodinu Nevenu Šprajceru. On je došao gledati utakmicu NK Karlovac - Zrinski Ozalj. Moj klub, Zrinski Ozalj, u tom je trenutku pobijedio 4:2. Neven Šprajcer tada u Karlovcu nije imao nikakvu funkciju. Došao je gledati na poziv prijatelja Zlatka Sentigara, koji je bio predsjednik Zrinskog iz Ozlja.

Zrinski je pobijedio 4:2, ja sam zabio četiri gola i nakon toga me gospodin Šprajcer pita bih li bio zainteresiran doći u Istru na probu. Znači, u prvu ligu. Međutim, ja njega prvi put odbijam. To je bilo negdje na zimu, prijelaz 2012. na 2013. godinu. Odbijem ga i tu završi priča.

Međutim, nakon tri, četiri mjeseca vidim da sam opet dobar, zdrav i da mi sve ide. Zašto sam odbio gospodina Lucijanića i gospodina Šprajcera u tom trenutku, ne znam. Jednostavno se možda nisam osjećao ni spreman ni voljan. Ne mogu to u svojoj glavi iskombinirati, zašto sam odmah iz prve rekao ne i nisam htio malo razmisliti.

Oduvijek sam bio impulzivan i uvijek sam davao prebrze odgovore. To će me sigurno poslije u karijeri koštati nekih stvari. Takav sam bio uvijek. S godinama ipak neke odluke donosim dan kasnije ili malo kasnije.

Nakon tri, četiri mjeseca, negdje u četvrtom ili petom mjesecu 2013., bio je mali nogometni turnir na Dubovcu, kod INA-e. Ljubitelji nogometa će znati o kojem se turniru radi, održava se svake godine. Nabavio sam broj gospodina Šprajcera i nazvao ga. Rekao sam mu: "Šefe, stoji li još ona ponuda za Istru?"

Koliko ste tada imali kilograma?

Imao sam oko 112, 113 kila dok sam igrao županijsku ligu. Kad me Šprajcer vidio na tom turniru, na kojem nisam igrao, to je bilo prvo što sam napravio da mu pokažem da neću igrati neke, pod navodnicima, seljačke turnire, kako bih se sačuvao.

Dolazim u situaciju da ga molim da ipak prihvatim ponudu koju mi je dao prije par mjeseci i da ću probati pokazati u Istri što mogu. Onda me pitao koliko imam kila. Rekao sam mu 104, a on je rekao: "Bravo. Pošto si već sada skinuo kilažu i vidim da ne igraš, bolje mi izgledaš. Može, dogovoreno."

Zatim dolazi do prvog kontakta vas i Igora Pamića?

Tako je. Igor Pamić na početku nije htio čuti za to. Međutim, Šprajcer mu je rekao da sam zabio 33 gola. On je tada rekao: "Ništa, nek' dođe. Zabiti 33 gola u bilo kojoj ligi nije bez veze." I tako sam došao na probu. Tu dolazimo do legendarne priče koju mi je sada puno lakše ispričati jer više nisam igrač.

Dok sam bio igrač, bilo bi me sram to pričati novinama. Iskreno, bilo bi me sram hvaliti sebe. Sada mogu ispričati činjenice. Možda ispadne da se hvalim, ali to su činjenice. Dođem ja u Štinjan na trening. Bio sam malo nervozan, ali ne previše. Dečki su me od početka dobro primili. 

Ja nakon pet minuta vidim: "Jebote, pa ja sam i ovdje najbolji." Tim riječima. To je tako bilo. Igor me nakon desetak minuta pozove sa strane. Lupi me šakom u prsa, punom snagom. Kaže mi: "Pa gdje si ti dosad bio?"

Nešto sam mu krenuo pričati, a on kaže: "Šuti. Dolaziš ovdje. Kolika ti je plaća tamo gdje radiš?" Ja slažem i kažem pet i pol tisuća kuna, a imao sam tri i pol. On kaže: "Javi se tamo u klubu i rješavaj papire. Sutra te želim vidjeti na treningu."

Ja kažem: "Što, gotov trening?" On kaže: "Gotov trening. Ideš doma. Ovo ideš dogovoriti u klub." I to je bilo to. Otišao sam u klub i dogovorio sve svoje uvjete.

Koliko ste zarađivali u Istri u odnosu na tvornicu?

Duplo više. Za današnje pojmove i za profesionalni nogomet u svijetu, to nije puno. Ali tu dolazimo do jedne stvari koju moram reći. To je moje mišljenje: tko god da je bio trener u tom trenutku, prepoznao bi da sam dobar. Ali garantiram da me nitko drugi ne bi uzeo. To je ipak prva liga. Ja sam imao 104 kile. Nisam izgledao kako sam izgledao dva, tri mjeseca kasnije, kada sam puno bolje izgledao.

Bio sam težak. Morao sam znati, tko god da me uzme, da ću patiti možda i mjesecima da ulovim formu. Prvo se moram naviknuti na profesionalni, svakodnevni rad, treninge, sportski život koliko je moguće.

I to mi je jako bitno da se napiše. Ne možemo pobjeći od činjenice da sam sada s druge strane. Svak' bi vidio, garantiram, da imam dobre kvalitete i da su one vjerojatno dovoljne za nešto više, u tom trenutku za Prvu HNL. Ali isto tako garantiram da me ne bi nitko uzeo osim njega.

Da sam ja bio trener u tom trenutku, vidio bih: "OK, ovaj je dobar, ali neću ga uzeti, ima 104 kile." To je rizik. Netko to treba platiti, dati ugovor na tri godine, stan, plaću od sedam tisuća kuna. To je sve zajedno možda i tri tisuće eura mjesečno, što je tada bilo puno više nego danas, da se ne lažemo. Za klub kao što je Istra to nije bilo bez veze.

Uz to, ja sam u tom trenutku bio jako teška osoba. Pobjegao sam tri, četiri puta s treninga, pa se vratio, pa već krenuo doma. Dok nisam shvatio da mi i trener želi dobro. Kao dijete to normalno ne shvatiš. Nisam više bio dijete, ali sam za nogomet ipak bio mlad, imao sam 23 godine.

Kako je izgledao odnos vas i Pamića s pedagoške strane? Počelo je udarcem u prsa, kasnije govorite o bježanjima s treninga. Je li vas nekad morao kazniti ili još koji put pedagoški udarati?

Dogodila se u međuvremenu velika tuga. Umro je Alen. To je bilo možda 20 dana nakon što sam ja došao. Bili smo na pripremama na Rogli i probudio nas je, mislim, pomoćni trener Miroslav Pujanac u 5:30 ujutro i rekao da je umro Alen.

Tada nisam znao tko je to, da je on njegov sin. Normalno, shvatio sam kroz priču s drugim dečkima. Došli smo na sahranu. Sada ne radimo zajedno, ali često smo skupa u klubu i već mi je nekoliko puta rekao da me u tom trenutku vidio kao nešto što ne može biti zamjena, naravno, ali kao da sam mu sin. Tako je poslije izgledao naš odnos.

U njemu sam vidio i očinsku stranu, naravno. Nedvojbeno, u svakom pogledu. Karakterno i igrački. Zato mu još jednom čestitam na tome, jer je isključivo on zaslužan za taj period u mojoj karijeri.

Dolazi vaš prvoligaški debi na ljeto 2013. godine, prva prava profesionalna prvoligaška utakmica. Pamić vas stavlja od prve minute protiv Splita. Sjećate li se te utakmice?

Sjećam se gola i da sam trčao zagrliti Igora. Svega ostalog se ne mogu previše sjetiti. Znam kako sam zabio gol. Đonom, u klizećem startu. Otrčao sam do Igora i svi su skočili na mene. Sjećam se da sam tada mislio da sam odigrao jako dobru utakmicu.

Imali ste solidan start sezone. Asistirali ste i u pobjedi protiv Hajduka. Što vas je najviše iznenadilo u HNL-u? Što vam je bilo najteže izdržati? Jeste li primijetili veliku razliku u duelima sa stoperima?

Naravno da je sve bilo malo teže. Naravno da su stoperi bili jači i brži nego ovi u manjim ligama, ali ja sam se stvarno strašno brzo adaptirao. Već u prvom kolu vidio sam da se mogu nositi s njima. Na kraju krajeva, trenirao sam i s igračima kao što su Fausto Budicin i Igor Čagalj, koji su isto bili čvršći.

Tu sezonu završavate prilično dobro, šestim mjestom za Istru. Vi na kraju sezone zabijate golove u pobjedama protiv Hajduka i Dinama. Kako se toga sjećate?

Mislim da je Hajduk bio 6. travnja 2014., a Dinamo 10. travnja 2014., ako se ne varam. Hajduku sam zabio za 1:0 na Poljudu, a Dinamu doma za 2:1. Sjećam se svega toga, ali utakmica kao utakmica, svaka je nekako ista.

Naravno da je malo drugačije igrati protiv Hajduka i Dinama jer osjećaš okruženje prije toga u klubu, među ljudima, suigračima. I sam postaneš malo više nervozan, ali u pozitivnom smislu. Nervozan si jer jedva čekaš te utakmice. To su ipak dva naša najbolja hrvatska kluba, najuspješnija. Sigurno je drugačije igrati protiv njih nego protiv nekog manjeg kluba, da ne uvrijedim druge klubove.

Kako je izgledala kemija u momčadi? Je li bilo zajedničkih izlazaka?

Ekipa kao ekipa bila je fantastična. Sjajna klapa, sjajno okruženje. Ali novca nije bilo. Imali smo ugovore koje smo imali, ali love nije bilo mjesecima. Tu dolazi legendarna Igorova izjava: "Ne mogu ih pustiti da idu van kad nemaju ni kune." Što se financijske strane tiče, bilo je strašno teško.

A s druge strane, bili smo fantastična klapa, stvarno smo uživali, unatoč lošoj financijskoj situaciji. Iskreno, najviše sam u nogometu uživao u toj prvoj profesionalnoj sezoni. Unatoč tome što sam u drugoj sezoni zabio više golova.

Godine 2014. dolazi do transfera u Dinamo. Možete li nam ispričati cijelu priču od početka, od prvog kontakta pa do potpisa?

Bila je subota ujutro, pauza u Istri. Sjedim sa svojim sadašnjim šogorom, tada prijateljem, u kafiću i pijemo piće. Zove me gospodin Šprajcer i kaže: "Gdje si?" Ja kažem: "U gradu." Pita me: "Što radiš?" Kažem: "Uživam."

On kaže: "Hajde brzo kući, spremi se. Dolaziš u hotel Europa, dolaze Zoran i Zdravko Mamić po tebe." Ja kažem: "Tko? Zoran i Zdravko Mamić?" On ponovi, a ja mu kažem: "Da, ali ja sam ti od jučer još malo načet."

On kaže: "To je tvoj problem. Nađi rješenje i dođi." Brzo smo otišli doma, istuširao sam se. Sjećam se da sam pola tone parfema našpricao po sebi, po svakom dijelu tijela, i idem u hotel Europa. To je živa istina, nemam što bježati od te činjenice. Prao sam zube još i u autu, kao Mr. Bean, presvlačio se, samo da što prije dođemo.

Međutim, kao uvijek, na kraju smo mi malo čekali. To jest, ja sam čekao, moj šogor je čekao vani. Taj razgovor nije bio razgovor, nego monolog. Zdravko je postavio uvjete, govorio je: "To, to, to, to. Može?" Ja sam rekao: "Može." I to je bila završena priča, doslovno u deset minuta.

U deset minuta smo sve dogovorili. Onda je rekao: "Dobro, dolaziš sutra ili prekosutra na liječnički pregled i potpisuješ za Dinamo." Ja sam rekao: "OK." I to je bilo gotovo.

Kakav je dojam Zdravko Mamić ostavio na vas u tom prvom kontaktu?

Galantan čovjek, pričljiv, jednostavno ima moć govora i uvjerit će te u sve. Mislim da je on rekao "Igraš besplatno", da bih igrao besplatno. Jednostavno je takav tip čovjeka. Ne mogu ja o njemu apsolutno ništa posebno govoriti jer poslije nisam s njim imao dodirnih točaka, osim tog razgovora i možda još jednog.

Kako je izgledala prilagodba na činjenicu da ste sada igrač Dinama? Sigurno ste zarađivali više nego u Istri?

Naravno, ali nogomet je specifičan. Svi sportovi u kojima se zarađuje malo bolji novac specifični su. Pogotovo jedna velika grupa mladih muškaraca. Košta ovo, košta ono, i to je normalno. Suigrači se često međusobno natječu u tome tko će nositi bolje i skuplje stvari.

Tako je bilo prije 60 godina. Günter Netzer vozio je dva Porschea i tako je danas. To će uvijek ostati tako. Muškarci su muškarci, malo su više surovi u tim stvarima, sve im je konkurencija, ne samo u sportu. Najnormalnije je da sebe želiš pokazati.

Doduše, ja se nisam imao s čim previše pokazivati jer nisam imao preveliku plaću. Takav sam ostao i danas, ne treba ništa pokazivati.

Kako ste se snalazili u tom natjecanju sa suigračima koji su imali bolje ugovore? Kako ste se prilagodili na svlačionicu Dinama?

Brzo sam se sprijateljio s Arijanom Ademijem i Dujom Čopom. Oni su mi najviše odgovarali, to se tako iskristaliziralo. Pomogli su mi što, kako i gdje. Na kraju krajeva, bio sam na pripremama sedam ili osam tjedana.

Mnogi će se ljudi možda smijati tome, ali ja sam bio daleko najbolji igrač na tim pripremama. To će Ademi i Čop u svakom trenutku potvrditi. Duje je imao prednost iz prijašnjih sezona, što je sasvim normalno. Mi smo danas veliki prijatelji.

Tu dolazimo do toga da ja klupu apsolutno nikad nisam mogao trpjeti. To je jedan veliki problem. Klupa mi je bila veliki problem jer kao dijete nisam prošao klupu. Nisam bio naučen da je sjediti na klupi sastavni dio nogometa.

Nekad moraš ući u 85. minuti, nekad u 15., nekad na poluvremenu. Mene je klupa jako izjedala. Nisam vidio svrhu da treniram cijeli tjedan da bih sjedio na klupi. Čim sam jednu utakmicu sjedio na klupi, zatražio sam razgovor. Zoran Mamić, koji je bio trener, već je osjetio da više nisam onaj isti kao prvih sedam tjedana na pripremama. Kad smo ušli u prvenstvo, to više nije bilo to.

Složili smo se da trebam negdje na posudbu. Da sada tu ne duljim, odlučio sam se vratiti u Istru i tamo imam, povijesno gledano po golovima, svoju najbolju sezonu sa 16 golova.

Je li vam danas žao što te sezone niste prihvatili biti rotacijski igrač u Dinamu i čekati priliku?

Ne. Nikad mi ništa nije žao. Tako sam odlučio i za mene je gotovo. Prošlost je prošlost. To me ne tangira, kako se kaže. Ne zanima me to.

Spomenuli ste da su vas u karijeri koštale impulzivne odluke i izjave, o čemu se tu radi?

Nekada sam previše propitivao autoritet trenera. To nisu bili konflikti, ali jesu razgovori. Na kraju ja izvučem deblji kraj, normalno, jer su oni treneri, a ne ja. Neke sam im stvari rekao direktno, a nije baš red da igrač to kaže treneru u danom trenutku.

Primjerice, jedan banalan primjer, da pred ekipom pitaš: "Jeste li sigurni da je to bilo dobro?" Jednostavno nije pametno na taj način izazivati trenerski autoritet. Ima tu i stvari koje zauvijek ostaju unutar svlačionice. To su ipak stvari koje nisu za javnost i mislim da nisu za pričati općenito. Nije bilo nikakvih fizičkih sukoba, ne daj Bože, ili tako nešto.

Ali neke stvari koje su se izgovorile nisu za javnost. Da ih je bilo, bilo ih je. Jednostavno sam ja bio prenagao u tim riječima. Ali dobro, takav sam čovjek koji se jako brzo ispriča i stvarno se pokaje. Ne dođem se ispričati samo da bih se ispričao. Stvarno se pokajem. Ipak sam kroz život i iskustvo naučio malo povući ručnu.

Bili ste na nizu posudbi i u Dinamu nikada niste dobili pravu priliku, a 2016. odlazite u Lokomotivu, gdje ostajete tri godine. Ima li nešto u pričama da su utakmice protiv Lokomotive bile sigurna tri boda za Dinamo?

Vrlo otvoreno ću reći. Kad sam bio u Lokomotivi, garantiram za svakog igrača da smo mi protiv Dinama dali najviše od sebe, čak i dozu više. Meni osobno je u svakom trenutku bilo najdraže pobijediti Dinamo. Zašto? Zato što imam sportski inat.

Vidio sam da mi Dinamo ne želi dati šansu, nijednom nisam pravu šansu dobio. Nije mi to previše smetalo, ali negdje u dubini duše ipak jest. Bio sam najsretniji kad smo ih prvi put pobijedili 4:1 na Maksimiru. Mislim da je bilo 27 utakmica zaredom da Lokomotiva nije pobijedila Dinamo.

Odmah nakon toga pobijedili smo ih 3:1, gdje sam odigrao isto fantastičnu utakmicu. Sad stalno govorim kako sam igrao fantastične utakmice, po tome bih trebao biti u Realu, ali tu utakmicu sam stvarno odigrao super. 

Proveo sam tri prekrasne godine u Lokomotivi i mogu garantirati za svakog igrača koji je u tom trenutku dijelio svlačionicu sa mnom da apsolutno nikad nije bilo puštanja utakmica. Upravo suprotno, uvijek smo htjeli pobijediti Dinamo, što smo u konačnici i napravili. Zbog nas jedne godine nisu ni uzeli prvenstvo jer smo ih pobijedili dva puta u toj sezoni. To je sezona kad je Rijeka s Matjažom Kekom osvojila naslov.

Iz tog perioda pamti se vaš gol protiv Dinama, kad ste pretrčali pola terena i obranu. Je li i vama to jedan od boljih golova u karijeri? Koji biste izdvojili kao najbolji?

Moj najbolji gol u karijeri je gol za 1:1 protiv Osijeka u Gradskom vrtu. To je bilo za Istru u prvoj sezoni, ako se ne varam. Ne mogu sada tvrditi, možda je bila i druga. Bila je dubinska lopta Marina Matoša. Glavom sam si je gurnuo u for ispred braniča i lobao golmana.

Koji protivnik vam je bio najveći izazov?

Najteže mi je bilo igrati protiv Dine Perića. Ima krakate, dugačke noge i drugačije se postavljao prema meni. Naravno, nekad sam bio bolji, nekad lošiji na utakmicama, ali njega sam drugačije gledao. On je bio u Lokomotivi na treningu i nikad me se nije bojao. Uvijek mi je ostajao blizu. Tako da je protiv njega bilo malo teže.

Tko je prvi suigrač po kriteriju nogometnog znanja i umijeća na koga pomislite iz svih tih godina, iz Istre, Dinama i Lokomotive?

Prvi na pamet mi pada Lovro Majer, koji je napravio najveću karijeru od mojih suigrača. Ima ogroman tehnički dar. Dobri smo prijatelji, ima puno kvaliteta, iako možda nije igrač za sam svjetski vrh, tipa Bayern ili PSG.

A Marcelo Brozović?

U pravu ste, nisam ga se odmah sjetio zbog kratkog vremena koje sam proveo u Dinamu. Broz ima strašnu nogometnu inteligenciju i igrao je u mom najdražem klubu, Interu.

Gostujući stadion koji ste posebno voljeli?

Moram izdvojiti Kantridu, koja je imala specifičan ambijent sa stijenama. Tamo je bilo ljepše za igrati jer su navijači bliže terenu. Ostalo je, nažalost, tanko. Naša liga ima veliki problem s praznim tribinama. Međutim, bila je jedna utakmica protiv Hajduka kad je umro pokojni Vinko Coce. Bilo je 22 ili 23 tisuće ljudi. To je viša razina što se tiče navijanja.

Skidam im kapu na ljubavi prema navijanju i klubu. Naravno da ima i svakakvih navijača, ali većinom su to normalni i pošteni ljudi. I tu im svaka čast, divim im se. Hajduk dulje od 20 godina nije prvi, a opet redovito dolaze na tribine. Rijetko koji klub ima takve navijače.

Pređimo na posljednje stanice u karijeri. Godine 2019. odlazite u Rusiju. Kako dolazi do toga?

Menadžeri, kao i uvijek u nogometu. Menadžer zove ovog, onog, na kraju zove mene. Uglavnom, menadžeri zovu i pitaju jesam li zainteresiran za Krilja Sovjetov iz Samare. Normalno, u tom trenutku ne znam koji je to klub. Rekao sam: "Može, dogovoreno."

Kako vam se svidio život u Rusiji?

Čudo. Čudo ljudi, čudo zemlja, čudo hrana, sve lijepo, sve dobro, predivno. Ne kažem to reda radi, nego je stvarno bilo tako. Čak mislim da ni Dinamo nije bio na toj razini među klubovima u kojima sam igrao. Dođe predsjednik i kaže: "Imate sutra duplu premiju." Mi pobijedimo i sutra dobijemo duplu premiju. Što god je dogovoreno, u svakoj sekundi su odmah isplatili. Stvarno prepošteni.

Rat i politika, u to ne bih htio ulaziti, ali ljudi su predivni, Samara je fantastično mjesto. Mislim da je peti ili šesti najveći grad u Rusiji. Dosta velik grad na Volgi, ima sve aktivnosti. Stadion fantastičan, ostao od Svjetskog prvenstva. Svlačionice i infrastruktura su također čudo.

U Rusiji ste odradili cijelu sezonu i igrali ste zimu 2020. godine, netom prije korone. Jeste li igrali u ekstremnim zimskim uvjetima?

Protiv CSKA Moskve mislim da je bilo -13. Zrak je bio toliko suh da smo suigrači i ja počeli kašljati već na poluvremenu. To je grozno za igrati, baš grozno. Ne možeš se oznojiti, tolika je hladnoća i suhoća u zraku da nemaš osjećaj da si se preznojio. Uvijek ti je hladno.

Prsti su hladni, a igrači znaju da je loš osjećaj kad je hladno na prstima. To je baš bilo ekstremno što se tiče te utakmice. Poslije takvih više nismo imali, hvala Bogu.

Nakon toga, na ljeto 2020., odlazite u Kinu, najprije u Qingdao, a zatim i u Tianjin Jinmen. Što možete reći o toj epizodi?

Financijski sigurno moj najznačajniji korak u karijeri. Prekrasna zemlja i prekrasni ljudi s kojima sam surađivao. Prvenstveno od menadžera do pomoćnog trenera koji me tamo najviše dobio, Dragana Kokotovića. Provedeno vrijeme tamo bilo je kvalitetno i dobro. Međutim, nogometno je to ipak bila niža razina od svih prijašnjih liga.

Tamo korone više nije bilo. Morao si samo u javnosti nositi masku i pokazati da je sve u redu. Sve je bilo najnormalnije i to je jedna odlično organizirana zemlja. Tamo nikad ništa nije problem, sve se može, od običnog naroda nadalje, svi pomažu.

Opet se u našim medijima šalje apsurdno kriva slika o njima. Ljudi imaju svoj sustav. Bez njega oni ne bi mogli biti takvi i ne razumijem zašto mi stalno osuđujemo druge sustave. Ljudi su tamo komunisti, to je njihov odabir. Koje pravo mi imamo petljati se u to?

Kad je riječ o Kini, jedna od predrasuda je i hrana. Jeste li imali kulturno-kulinarskih šokova?

Ja sve jedem. Baš suprotno, volio sam tu hranu još prije. Međutim, shvatio sam da oni imaju najbolju hranu kad sam došao tamo. U Europi ne jedemo pravu kinesku hranu. Mi jedemo sve prilagođeno za naše jezike i ukuse.

Oni tamo jedu prave stvari. Volim ljuto, jeo sam ljuće od svih njih tamo. Jednostavno sam to obožavao. I danas si znam napraviti takve stvari po receptu. Nemam problema s tim. Prilagodim se svugdje, gdje god da budem.

Nakon toga dolaze kratke epizode na Cipru i u Šibeniku. Kako je to bilo razdoblje? Jeste li tada već osjećali da dolazi kraj?

Tako je sve počelo. Otvoreno to moram reći, jako je bitno. U Kini sam već počeo imati probleme s palcem na lijevoj nozi. Konstantni bolovi, svaki dan injekcije. Naravno, prvenstveno sam to trpio zbog financija u Kini.

Onda bi me to privremeno znalo proći kad bih pauzirao mjesec ili dva, pa mi je na Cipru opet krenulo. Opet svaki dan injekcije. Isto tako, svi su mi govorili "To nije ništa, to nije ništa", kao i uvijek u nogometu.

U Šibeniku isto tako zadnja dva mjeseca. Onda sam stvarno otišao na sve preglede. Dva puta sam operirao palac, međutim on ni danas nije u funkciji za sport. Imao sam još dvije godine konstantne bolove, dok nisam otišao na drugu operaciju.

Nekad imam dane da ne mogu hodati, ali neću se žaliti. Zadnjih godinu dana je dobro, zadovoljan sam i sretan, a bilo je faza gdje je stvarno svaki dan bilo bolova. Konačno sam odlučio završiti karijeru 2023. godine.

Koji je vaš pogled na današnji nogomet u usporedbi s vremenom kad ste vi počeli karijeru? Jeste li pobornik modernog nogometa ili više nostalgičar za prethodnim vremenima?

Nisam ni nostalgičar ni pobornik modernog nogometa. Mogu samo reći stvari koje svakodnevno vidim. Zasigurno je da je nogomet nekad bio sport siromašnih ljudi, a danas to više nije. Naravno, igraju i siromašni, ali danas igraju i svakakvi drugi profili igrača, poluigrači, kako mi u nogometu kažemo.

Ljubav prema tom sportu prvenstveno treba biti urođena kod djeteta, pa onda kroz trenera i proces treninga doći na razinu motivacije da se time želi baviti. Danas je motivacija i iskrena ljubav kod djece sve rjeđa, a nogomet je sve više karijerni odabir roditelja i menadžera koji su prisutni od sve ranije dobi.

Ako dijete suštinski ne voli nogomet, stvarno ga ne voli, to ne ide. Ovo nije škola, nije obaveza, ne moraš dolaziti. Uspjeti mogu samo oni koji to stvarno vole. To je veliki problem jer ne vidim apsolutnu želju za uspjehom u nogometu, zato što djeca danas sve imaju. To smo mi krivi kao društvo.

I ja isto. Imam troje djece i mi svojoj djeci sve olakšavamo, a time im zapravo ne činimo dobro. Sve im olakšavamo, a uništavamo ih. Djeci je danas dosadno, ne znaju se više igrati u toj dosadi. Nemaju maštu, nemaju kreativnost. I sve to na kraju fali u nogometu.

Na što ste iz svoje karijere najponosniji?

Najviše sam ponosan na jednu stvar. Uvijek sam dobivao etiketu da sam budala, da sam lud, ovakav ili onakav. A imao sam u deset godina karijere tri ozljede po osam, devet mjeseci. Svaki put sam se vratio na vrhunsku razinu. Mislim da to ipak dokazuje da imam malo drugačiju glavu od drugih. I to u pozitivnom smislu, da nisam odustajao i da sam se uvijek borio.