MARIO MANDŽUKIĆ često je bio tema mojih tekstova, tražili smo obrasce u njegovoj igri za klub i reprezentaciju, pisali smo njegov generalni profil.

 Komentiranje sporta je traženje obrazaca, uzroka i posljedica, predviđanje događaja, a samim time i pogrešaka. Nitko me nije toliko puta demantirao kao Mario Mandžukić. 

Ne znamo što radi, ali u tri dodira sredi sve što treba 

Dugo vremena trajala je rasprava treba li Kramarić biti ispred Mandžukića, a ja sam bio uvjeren da su Kalinić i Kramarić tipovi napadača adekvatniji ostatku kadra. Njihova sposobnost spuštanja i povezivanja igre trebala je u teoriji nadoknaditi izostanak desetke i igrača između linija, istovremeno otvarajući prostor za Rebića i Perišića da rade ono u čemu su najbolji - direktno napadaju gol. Svi znamo kako je završio slučaj Kalinić. Kramarić je zapravo sve do ove sezone imao status quo u reprezentaciji i izbornici su mu u pravilu podjednako vjerovali i ne vjerovali u ključnim trenucima i utakmicama. U takvom omjeru snaga Mario Mandžukić bio je naš prvi napadač u Rusiji i tamo je odradio ono što je radio cijelu karijeru. Borio se i kad više nitko nije mogao. Zabio je najbitnije golove u povijesti Hrvatske.

Po tisućiti put sam razmišljao kako s jedne strane pomiriti nogometnu logiku koja nalaže da drugi napadači sistemski više odgovaraju Hrvatskoj, a da s druge strane treba izvaditi čovjeka koji uvijek isporuči. Najčešće ne znamo kako, najčešće ne razumijemo što radi, ali uvijek isporuči. Postoji u nogometu nešto  neobjašnjivo modernim metodološkim, nogometnim i psihološkim saznanjima, postoje pojedinci koji ruše mjerenja. Takva pojava je Mario Mandžukić.

"On je igrač za kojeg ne vrijedi statistika, u tome i jest čar, treba znati čitati. Statistika je važna, ali ne dobiva utakmice. Mandžukić je imao loptu u nogama 14 sekundi,odradio je 22 dodavanja, 52 sprinta i onda zabio za finale SP-a", za Index je to objasnio Ivan Ilečić, u video analizi tijekom SP-a

Tisućiti put u svojoj karijeri Mandžukić je utišao sve koji su razmišljali, primjerice, kao ja.

Ratnik i lider

Mario Mandžukić u Bayernu, Atleticu i Juventusu bio je jedan od "najsirovijih" napadača ekipe. Nikad, osim u Dinamu gdje je fizikalijama i znanjem bio dominantan nad konkurencijom, nije imao naročitu sposobnost individualnog stvaranja viška ili dodatne vrijednosti oko koje se može graditi napad. Pa ipak, teško je naći centarfora s većim kontinuitetom igranja i uspjeha na najvišoj razini. Zbog svog karaktera danas drži bitno skuplje i talentiranije igrače zakucane za Juventusovu klupu. Ne samo to, već mu je nekoliko puta povjerena kapetanska traka..Kada u velikanu poput Juventusa tu čast dobije stranac, to ima posebnu vrijednost. A kada Juventusovi navijači jednu od svojih najvećih i najsjajnijih koreografija posljednjih godina posvete upravo njemu, onda je jasno što Mandžukić nosi u sebi.

Mandžukić neće jednog dana otići u povijest kao najatraktivniji igrač svoje generacije, ali poštovanje koje je uživao od navijača i zahvalu koju je dobio od suigrača doživjeli su tek rijetki. Kada bi se njegova karijera trebala sažeti u jednu rečenicu, onda bi to bila ona legendarna Ćirina u kojoj ga je prozvao "đilkoš". Vjerojatno nikad ne bi znali što ta riječ uopće znači, da nismo vidjeli Mandžukića. 

Mandžin uspjeh pobjeda je nogometa

Ključni trenutak Mandžukićeve karijere dogodio se kada je Felix Magath postao njegov trener u Njemačkoj. Simpatičan čovjek kojeg su zvali gonič robova, shvatio je da od njega ne može napraviti igrača koji će na najvišoj razini stvoriti razliku jer njegove igre u HNL-u mogle bi krivo uputiti baš na takav zaključak. On ga je tesao kao isključivo sistemskog igrača, koji će u datim okolnostima biti jedan od najkorisnijih igrača na svijetu. Mandžo je postao najbolji obrambeni napadač na svijetu i uz Ronalda vjerojatno najopasniji igrač u skoku na svijetu. I otac mu je cijelu karijeru govorio da mora više zabijati glavom.

Vrhunac takvog Mandžukića bio je Heynckesov Bayern, kada je predvodio prvu liniju presinga i iskorištavao ubitačne prodore Robbena i Riberyja po krilima nakon kojih se centaršutom tražilo njegovo čelo. Kada bi stavili Marija Mandžukića na trening s 20 najboljih napadača na svijetu i gledali njihove tehničke kapacitete i golgeterske sposobnosti (koji bi obuhvaćao i udarce iz daljine, i završnicu nakon driblinga, i 1 na 1 situacije i sve druge zamislive scenarije u završnici), Mandžukić bi vjerojatno kumulativnom ocjenom bio na zadnjem mjestu. Ipak, napravio je veću karijeru od barem polovice tih igrača. Drugi najvažniji čovjek za to je Allegri, trener Juventusa. Mandžukić je posao legenda i prvi čovjek obrane Stare Dame.

Igrao je u najvećim klubovima u Europi, osvajao velike trofeje i zabijao velike golove. Gledamo li učinak za hrvatsku reprezentaciju, samo su samo Šuker i Modrić dali više.

Karijera Marija Mandžukića zato je pobjeda nogometa. Nogometa kao igre koja može od igrača bilo kakvog seta vještina u jednom vremenu isprofilirati specijalista, igrača koji nije ništa posebno, a u pravim rukama postaje nevjerojatno oružje. Mandžukićeva karijera pobjeda je krvavog rada, u kojem iz godine u godinu najprljavijim poslom na terenu opstavlja talentiranije igrači da mu gledaju leđa. Kad opet budem gledao Juventus, sigurno ću postaviti pitanje zašto Mandžukić igra umjesto nevjerojatno opasnog Douglasa Coste ili u analizi tražiti nekog drugog tko kvalitativno ili koncepcijski može pružiti više, ali nema nikakve sumanje da će me Mandžukić po tisućiti put ušutkati.