U SERIJI tekstova Hrvoja Petrovića, autora stranice Imaginary Football History (ifh.world), predstavljamo sudionike Svjetskog prvenstva 2018. povijesnim pričama o temeljnim nacionalnim simbolima reprezentacija - dresu, grbu i himni. Odmah ćemo vas razočarati: Modrić nije potomak plemena Hrvata, kao ni Salah antičkih Egipćana.

Neosvojena Zapadna kraljevina

Zelena boja u opremi marokanske reprezentacije simbolizira islam. U kasnom 7. st. arapski osvajači s Istoka donijeli su islam u zapadne dijelove sjeverne Afrike, koji je lokalni narod Berbera, koji sebe naziva Imazighen, postupno usvojio.

Od sredine 11. st. do druge polovice 13. st. grad Marakeš je bio središte islamskih berberskih dinastija Almoravida, a zatim i Almohada čija se vlast prostirala golemim područjem centralnog i zapadnog Magreba te Pirinejskog poluotoka u Europi. Istovremeno, sunitski islam nadjačao je razne sektaške tendencije. Kao posljedica kršćanske rekonkviste na Pirinejskom poluotoku te porasta moći drugih dinastija na sjeveru Afrike (npr. Hafsidsko Kraljevstvo) vlast berberskih dinastija se od 13. st. pa nadalje svela na područje zapadnog Magreba. I dok je arapski naziv za državu glasio al-Mamlakah al-Maghribiyyah (Zapadna kraljevina), Europljani su je nazvali Maroko prema gradu Marakešu.

U 16. st. osmanski osvajači pokušali su pridodati Maroko svom Carstvu, ali su bili osujećeni, ostavivši Maroko jedinom arapsko-berberskom zemljom koja nikada nije iskusila vladavinu Osmanlija. Osmanlije su tijekom 16. st. uzduž sjevernoafričke obale, od istoka prema zapadu, organizirali ejalete Egipat, Tripolitaniju, Tunis i Cezayir-i Garb (Alžir), koji nisu pratili granice prethodno pokorenih zemalja. Time su, uz samostalni Maroko na zapadu, postavljeni teritorijalni temelji suvremene političke karte sjeverne Afrike.

Arape i Berbere vežu samo islam i sultan

Crvena boja dresa izvedena je iz nacionalne zastave na kojoj, pak, simbolizira dinastiju Alaouite (ili Alawite), trenutno vladajuću kraljevsku obitelj čiji je utemeljitelj, s titulom sultana, bio Al-Rashid 1666. godine. Nemilosrdno uništavajući snagu religijskih bratovština te nasilno ujedinjujući većinu ratujućih plemena zemlje pod jednom dinastijom, postavio je politički izgled za ono što je današnji Maroko. Do kraja 17. st. kulturološki i politički identitet Maroka kao islamske monarhije je bio čvrsto utemeljen. Sljedeći su monarsi često koristili svoj ugled vjerskih vođa kako bi obuzdali unutarnje konflikte među plemenima. U kasnom 18. i ranom 19. st., dok je Europa bila okupirana revolucijom i kontinentalnim ratom, Maroko se povukao u razdoblje izolacije. U zoru modernog društva, unatoč zemljopisnoj blizini, Marokanci i Europljani su znali vrlo malo jedni o drugima. Naravno, pri tome se na Marokance misli u smislu stanovnika unutar granica Maroka. Pretkolonijalni Maroko bio je podijeljen na Arape i Berbere, ujedinjene samo u prihvaćanju sultanovog religijskog ugleda. 

Pentagramom protiv imperijalizma

Maroko je preživio kolonijalni grabež za Afriku pred kraj 19. st., uvelike zbog unutarnjih napetosti između europskih sila oko kontroliranja strateškog južnog ruba gibraltarskog tjesnaca. Ali stvari će se izmijeniti početkom 20. st. Peterokraka zvijezda, ili pentagram, što se nalazi na grbu reprezentacije prvi put se pojavila na zastavi Maroka 1915., ali samo na području što je bilo pod francuskim protektoratom, ne i u sjevernoj španjolskoj zoni. Pentagram je znak kuranskog proroka Sulejmana (u judaizmu i kršćanstvu poznatiji pod imenom kralj Solomon) kojem je Alah dao određene moći. U marokanskom slučaju pentagram predstavlja vezu između Boga i naroda, dok se i za samu dinastiju Alaouite vjeruje da je potomstvo proroka Muhameda. 

Još 1904. Britanija je dala Francuskoj odriješene ruke u Maroku u zamjenu za njeno nemiješanje u poslove u Egiptu. U međuvremenu, novi marokanski sultan se pokazao nesposobnim za kontrolu zemlje. Neredi su bili u usponu sve dok, opkoljen plemenima u Fezu, nije bio prisiljen zamoliti Francusku da ga spasi. Kada je to Francuska i učinila, nije imao drugog izbora nego potpisati Sporazum u Fezu 1912. godine, kada je uspostavljen protektorat kojim su se Francuzi obvezali osigurati ekonomski razvoj, ugasiti plemenske ustanke te voditi državne ustanove umjesto marokanskog sultana, koji je ostao nominalni suveren. U francuskoj zoni je zadržana prividnost sultanovog suvereniteta, ali je pravi autoritet posjedovao general postavljen od strane Francuza koji je odgovarao samo vladi u Parizu. Sultan je djelovao putem novostvorenih odjela punih francuskih službenika. Istovremeno Španjolska je okupirala sjever Maroka gdje je uspostavila svoju zonu utjecaja. 

S više od 1300 godina povijesti islamskih dinastija, Maroko je bio mnogo manje umjetna tvorevina nego ostale kolonijalne jedinice stvorene od strane europskih carstava. Unatoč tome, kolonijalne intervencije uvelike su promijenile zemlju. U pretkolonijalnom Maroku, teritorij i društvene grupe, očito pod kontrolom središnje vlade, koegzistirale su s teritorijima i društvenim grupama s različitim stupnjevima autonomije. Između 1912.i 1934., francuske i španjolske pomirbene kampanje temeljno su preustrojile ovaj odnos sistematski uklanjajući prostor nezavisne države, podčinjujući si prethodno autonomne, uglavnom berberske regije u Rifu i Atlaskom planinskom području te u područjima Sahare na jugu. Dovršavanje ovog procesa stvorilo je monopol sile koja je eliminirala prijetnju oružanog neslaganja protiv kolonijalnog stanja, uvrstivši berberska plemena u temelj kolonijalne vojske.

Za braću Berbere, koje baš i nije briga

Kako bi primijenili političku moć protiv francuske kolonijalne vlasti tijekom međuratnog razdoblja (1918.-1939.), marokanski su nacionalisti morali pretvoriti svoje stavove u masovni protest. Definiranje nacionalnog identiteta bilo je izravno povezano s motiviranjem na kolektivnu akciju. Ključan trenutak u procesu konstruiranja i definiranja marokanskog nacionalnog identiteta bio je tromjesečni period tijekom ljeta 1930., tijekom kojega su marokanski nacionalni aktivisti pokušali mobilizirati prosvjede protiv francuske politike "podijeli i vladaj" pri razlikovanju Berbera i Arapa, primjenjujući različite zakonske kodekse za te dvije populacije.

Tada je mladi sultan potpisao ''Berber dahir", mjeru za institucionalizaciju običajnog prava u berberskim područjima, dizajniranu za provođenje francuske kontrole. Nacionalisti su napali odredbu te je prozvali razdvajajućom, tvrdeći kako ona uništava integritet i suverenitet Maroka. Iako je Maroko integritet dugovao jednako francuskim vojnim osvajanjima i administrativnoj centralizaciji kao i pretkolonijalnim tradicijama i političkim praksama. Započeli su veliku protestnu kampanju, koristeći latif, tradicionalnu molitvu za hitne prigode, kako bi upozorili narod u džamijama diljem zemlje. Slučaj ''Berber dahira'' podigao se zbog francuskih percepcija socijalnih i političkih razlika između ruralnih govornika berberskog jezika, izoliranih u planinama te udaljenih od kontrole sultanata u tzv. Bled as-Siba, iliti Zemlji nesuglasica. S druge strane, Berberi, kojih je velik broj bio inkorporiran u kolonijalnu vojsku, ostali su uvelike nepovezani s urbanim arapskim borbama kako tada tako i godinama poslije.

U želji da se od sultana Sidi Muhammada stvori nacionalni simbol, marokanski nacionalisti su od 1933. godine počeli slaviti godišnjicu njegovog postavljanja na vlast, pobijedivši time Francuze u njihovoj igri - imuni od optužbe za prijetnju stabilnosti marokanske tradicije, uvedene od strane sultana, predstavili su sebe kao njegove najžešće zaštitnike. Njihova borba za nacionalnim oslobođenjem operirala je putem očuvanja monarhije koja je otada postala najsnažniji nacionalni simbol.

Neprilike za Francusku su prilika za Maroko

Marokanska himna - Hymne Chérifien - službenom je proglašena 1956., nakon proglašenja nezavisnosti. "Cherif" je termin za plemenskog zaštitnika ili poglavicu te je, kao takav, poetska referenca za marokanskog kralja.

Drugi svjetski rat predstavljao je prekretnicu u promjeni političkog statusa Maroka. Nakon kolapsa Francuske 1940. i uspostave višijevskog režima, sultan je pokazao svoju nezavisnost odbivši odobriti anti-židovske zakone na području Maroka. Jednako važno je bilo i to što SAD nije mario za nastavak francuske prisutnosti u Maroku. Dodatno, radio propaganda saveznika, koja je zazivala marokansku nezavisnost, snažno je privlačila arapske slušatelje. Među svim ovim okolnostima, nacionalistički pokret preuzeo je novi naziv, Hizb al-Istiglal (Nezavisna partija), predavši sultanu i saveznicima (uključujući Francuzima) memorandum tražeći nezavisnost pod konstitucionalnim režimom.

U poslijeratnom razdoblju je započelo osamostaljivanje bivših francuskih i britanskih kolonija po cijelom svijetu. Istovremeno, Pariz je bio okupiran unutrašnjim problemima i izbijanjem Alžirskog rata.

Početkom 1956. protektorat je bio završen i Maroko je nanovo pridobio svoju nezavisnost od Francuske, pod imenom Marokansko kraljevstvo, što je značilo da je sultan postao kralj. Mjesec dana kasnije i Španjolska je ustupila većinu svog protektorata u sjevernom Maroku novoj državi, ali je zadržala dvije obalne enklave (Ceuta i Melilla) na sredozemnoj obali. Marokanska vlada je u praksi bila pod francuskim nadzorom, iako su u teoriji moći kralja bile neograničene. U suštini, promjena vlasti u Maroku, potpomognuta francuskim savjetnicima, odvila se glatko. Zbog neprestanog ratovanja u Alžiru, koje je Maroko prešutno podupirao, odnosi s Francuskom bili su napeti. Ipak, bliske veze su bile održane zbog marokanske ovisnosti o francuskoj tehnologiji i financijskoj pomoći.

Jedan od prvih akata Kralja Mohameda nakon nezavisnosti bio je ukinuće berberskog sistema običajnog zakona te uvođenje shari'a zakonika. Arapski je bio upisan u marokanski ustav 1962. godine kao jedini službeni jezik zemlje, a arabizacija je bila postavljena kao prioritet u obrazovanju. Tako je marokanski identitet oblikovan isključivo kao islamski i arapski, a tek će se u najsuvremenije doba početi razmišljati i o berberskom identitetu kao integralnom dijelu marokanske nacije u postkolonijalnom periodu.

O AUTORU: 

Hrvoje Petrović, Osječanin s diplomom povijesti i pedagogije. Odgajatelj u SOS Zajednici mladih Osijek i autor povijesno-nogometne web stranice Imaginary Football History.
Fan He-Mana, kluba gdje igra LeBron i Letećeg odreda. 

IZVORI:

George Joffé, '' The Moroccan Nationalist Movement: Istiqlal, the Sultan, and the Country''. The Journal of African History, Vol. 26, No. 4, World War II and Africa (1985), pp.289-307

Benjamin Stora, ''Algeria/Morocco: the passions of the past. Representations of the nation that unite and divide''. The Journal of North African Studies, Volume 8, 2003 - Issue 1: 14-34 

Jonathan Wrytzen, ''Performing the nation in anti-colonial protest in interwar Morocco''. Nations and Nationalism 19 (4), 2013, 615–634.

''Al Rashid'', https://www.britannica.com/biography/al-Rashid#ref164883

''Flag of Morocco'', https://en.wikipedia.org/wiki/Flag_of_Morocco

''Morocco'', https://en.wikipedia.org/wiki/Morocco

''Morocco's Alaouite dynasty'', http://www.morocco.com/blog/morocco-s-alaouite-dynasty

''Morocco: Decline of traditional government'', https://www.britannica.com/place/Morocco/Decline-of-traditional-government-1830-1912

''Morocco Education'', https://www.britannica.com/place/Morocco/Education#ref214378

''Morocco cherifian anthem'', http://www.nationalanthems.me/morocco-cherifian-anthem/

''Morocco: French Zone'', https://www.britannica.com/place/Morocco/The-French-Zone

''Morocco: French and Spanish Protectores'', https://en.wikipedia.org/wiki/Morocco#French_and_Spanish_protectorates

''Morocco Flag'', https://fotw.info/flags/ma.html

''Morocc: Independent Morocco'', https://www.britannica.com/place/Morocco/Independent-Morocco