PRIJE 30 godina, 28. veljače 1992., službeno je započelo natjecanje u Hrvatskoj nogometnoj ligi. Tim povodom na Indexu u prigodnom serijalu 30 godina HNL-a u 30 dana možete čitati 30 priča o ključnim događajima te intervjue s najvažnijim i najzanimljivijim akterima tri desetljeća dugačke povijesti samostalne hrvatske lige.

Nakon Hajduka, Dinama i Zagreba HNL je 2017. dobio i četvrtog prvaka. Rijeka je prekinula 11-godišnju dominaciju Dinama, a do dvostruke krune s klupe ju je vodio Matjaž Kek, slovenski stručnjak koji je osim trofeja osvojio i golemo poštovanje cijelog hrvatskog nogometnog svijeta. Ovo je njegova priča o Rijeci.

I KAD sam dolazio i kad sam odlazio, bio bih prepotentan kad ne bih znao poštovati sve ono što sam dobio od ljudi, ne samo u Rijeci nego i u Splitu, Zagrebu, Osijeku, Zaprešiću... Jedno je rivalstvo, a drugo odnos kakav se ne može kupiti u kratkom vremenu. Uvijek sam imao razinu komunikacije i poštovao sam suparnike, nikada nikog omalovažavao ili podcjenjivao.

Na to sam najponosniji. Na ono što sam kroz tih pet i pol godina dobio od hrvatskog nogometa, ne samo riječkog. Sve te godine isplatile su mi se više ljudski nego financijski. To vrijeme ne mogu zaboraviti. Od hrvatskog nogometa sam stoga dobio više nego što sam mu dao.

Kako je sve počelo? Nakon Svjetskog prvenstva u Južnoj Africi odradio sam ugovor sa Slovenskim nogometnim savezom do kraja, a poslije odlaska iz reprezentacije krenuo sam u avanturu u Saudijsku Arabiju, u Al-Ittihad, koja nije bila uspješna. 

Potrajalo je to svega par mjeseci, a kad sam se vratio kući, želio sam više ostati uz obitelj i prijatelje. Čovjeka reprezentacija isprazni, a Saudijska Arabija ostavila mi je umor i zasićenje.

Foto: Kek i predsjednik Rijeke Damir Mišković (Goran Kovacic/PIXSELL)

Uopće nisam znao kako su ljudi iz Rijeke došli do mene. Našli smo se u Ljubljani, na pola puta, tako se to radi. Došli su sportski direktor Srećko Juričić i Dean Šćulac, čovjek od povjerenja Damira Miškovića, kojeg sam upoznao tek kasnije, kad sam išao pogledati Rijeku protiv Istre.

Sastanak nije trajao više od pola sata, a kada sam se vratio kući u Maribor, rekao sam da je to to, projekt koji bi mogao zadovoljiti moje apetite, a bez pritiska da se odmah napravi rezultat. Nismo puno pregovarali o novcu, ali taj projekt je imao temelje i osnovu koja mi je bila prihvatljiva. Njihova korektnost i srdačnost bile su mi dovoljne. Porazgovarao sam s obitelji i prihvatio ponudu.

Iako se rezultatski uspon Rijeke poklopio s mojim dolaskom, činjenica je da je za njega jedini krivac Mišković. On je sve pokrenuo, okupio ljude kojima je vjerovao i koji su vjerovali njemu. Baš to zajedništvo, ista ideja, privuklo me u Rijeku. 

Temelji su bili izgrađeni, ali klub se tek postavljao na noge. Na početku su nam uvjeti bili loši, još nije bilo Rujevice, često nismo znali gdje ćemo trenirati pa smo se snalazili, trenirali iza gola ili u obližnjim mjestima, Žuknici, Hreljinu... 

Pomogli su nam igrači iz Dinama, ali i Osijeka, Splita... Nije važno odakle su, samo kakav im je karakter

Da, na početku nam je puno pomoglo to što smo doveli nekoliko igrača iz Dinama, ali to su bili igrači koji tamo nisu uspjeli ili nisu bili u prvom planu iako su imali kvalitetu. Mi smo neke od njih prepoznali i dali im priliku da se dokažu, a svaki je bio priča za sebe. Neki su bili strahovito razočarani što su završili u Rijeci, a neki vrlo nabrijani. 

Htjeli su dokazati da znaju, da mogu, da jesu pravi. Nije me bilo briga odakle su, zanimali su me samo njihovi karakter i kvaliteta. A to pokazuje karakter, doći iz komfora na gradilište. Karakter je izuzetno bitan faktor igračke persone, naročito u malom klubu koji traži afirmaciju i svoj put.

Foto: Bivši dinamovac Andrej Kramarić bio je najveća zvijezda Rijeke u ranoj Kekovoj eri (Goran Kovacic/PIXSELL)

Ali dolazili su nam i igrači iz Osijeka, kasnije i iz Splita, jer tada se tek postavljao ustroj nogometne škole i trebalo je dovoditi gotove igrače koji financijski nisu velik zalogaj. I s nekima od njih smo baš pogodili. Mate Maleš je, recimo, bio jedan od najbitnijih igrača baš zbog karaktera, odnosa prema ljudima, prema mladima... 

S mnogima smo pogodili, ali neke smo pogrešno procijenili. Kad je Oršić bio tu, oporavljao se od ozljede, a bila je velika konkurencija. Otišao je u Celje pa izrazio želju da se ne vraća jer tu ne vidi perspektivu. Ali jako mi je drago zbog njega što se dokazao u Koreji, što ga je netko prepoznao u Dinamu, karakteran je tip koji je uspio na svoj način, težim putem.

I on je samo potvrda da ne napraviš sve 100 posto dobro, ali kad smo se sreli nakon puno godina, njegova srdačnost i otvorenost pokazale su mi da je uspio zbog sebe, a ne zato što ga ja nisam htio. Možda jednostavno nismo uzeli dovoljno vremena da ga čekamo.

Igrači su znali da je Europa privilegij, zato im nije bilo teško igrati HNL

Imali smo sreće da smo u prvoj sezoni ušli u Europu, čekali smo rezultat druge utakmice posljednjeg kola. A onda se dogodio Stuttgart. I to pokazuje karakter igrača. Mi u stožeru, u kojem sam imao fantastične ljude, predstavljali smo im utakmice protiv Seville, Feyenoorda, Standarda, Olympiakosa ili Salzburga kao privilegij, zato im nije bilo teško igrati Europu pa tri dana poslije HNL. Te utakmice su privilegij koji dobiješ ako si dovoljno dobar da dođeš do njih. A onda, ako dobiješ, postaješ lokalni heroj, a ako ne, nema veze, drugi put ćeš.

Nekoliko puta smo najbolje utakmice u HNL-u odigrali baš nakon europskih gostovanja, kad bismo putovali noću jer nije bilo novca za još jedno noćenje. Stvar je u pripremi, u saznanju da te europske utakmice mogu igrati samo oni koji uspiju. Reakcije igrača govorile su mi da bismo u jednom momentu zaista mogli doći do kraja. Ta iskustva iz europskih utakmica ne mogu se kupiti, objasniti na sastancima ni naučiti.

Foto: EPA

Ali odigrali smo i izuzetno loših utakmica, ne znam ni sam koliko. Znalo bi se dogoditi da prođu dva dana bez reakcije, a onda Mišković nazove i kaže: "I to je škola, događa se. Samo pomalo, svojim putem."

Nije on to govorio bez veze. Kad bi bio u Rijeci, nije bilo dana da ga nema na treningu. Nije samo zvao i pitao treba li mi što, dolazio je, pričali smo o tome tko što vidi, svađali se i veselili. Bilo je različitih mišljenja, naravno da nije sve uvijek bilo lijepo i krasno, puno je puta i njegova supruga Snježana morala intervenirati kao posrednik da nas smiruje.

Počeli su dolaziti trofeji, a vrlo je bilo bitno da su gledatelji prepoznali klub kao svoju Rijeku. Ta je podrška rasla, prvo su dolazili samo na derbije, onda počeli ići na gostovanja, simbioza između navijača, igrača, stožera i ljudi koji vode klub bila je sve jača, a to je energija koja te potiče da ideš još više naprijed.

Hajduk smo pobjeđivali i kad smo igrali loše, a od Dinama gubili već u Gorskom Kotaru

Protiv Hajduka sam izgubio samo jednom, kad je Kopić bio trener, a mi smo odigrali jednu od boljih utakmica, ali oni su dali golove. Ali bilo je i utakmica kada smo igrali grozno, a poslužio nas je rezultat. Rivalstvo Rijeke i Splita nošeno silnom željom dovelo je do nevjerojatnog niza i nikad nismo izgubili na Poljudu.

Posebno je uzbudljivo bilo kad smo igrali u Dugopolju, bilo je svega i svačega, na rubu regularnosti, ali sve u granicama tolerancije. Uvijek je tako bilo u tim derbijima. S druge strane, kad smo išli na gostovanja protiv Dinama, neko vrijeme smo bili u minusu 3:0 čim bismo prošli Gorski Kotar.

Ali te 2016./2017. sve se posložilo, svi kamenčići koje sam dosad spominjao. Dinamo je bio strahovito moćan, što se vidi po broju bodova. Nije Rijeka iskoristila Dinamovu slabost, nego svoju kvalitetu, bila je hrabra i odlučna, da ne kažem fanatična.

To nije bio moment koji se dogodio, nego se gradio od postavljanja temelja 2013. Igrači su bili sazreli, trebalo ih je samo smirivati. Dinamo je bio izuzetno kvalitetan i tjerao nas do kraja. Dogodila nam se i utakmica u Kranjčevićevoj i poraz iz penala u 91. minuti, ali sve smo znali iskoristiti i pretvoriti u pozitivu jer smo se fokusirali samo na sebe, a ne na suce.

Ipak, unatoč naslovu prvaka, svim utakmicama u Europi i pobjedama nad Hajdukom, za mene je moja najveća utakmica bila pobjeda u finalu Kupa u Varaždinu te godine. Za mene je kao trenera ona bila odraz karaktera, kvalitete na terenu i izvan njega. To je bila utakmica svih utakmica zbog koje se isplatilo ulagati sve te silne sate i neprospavane noći.

U zadnjem kolu prvenstva, s već osiguranom titulom, izgubili smo od Dinama 5:2. Oni su iz inata i da pripreme teren za finale Kupa odigrali top utakmicu, a mi smo izgledali baš loše. Bio sam strahovito ljutit jer to može otići na dvije strane - ili da se ispraznimo i damo Dinamu zalet ili da se mobiliziramo. Na dodjeli medalja vidjelo se da nisam bio najsretniji čovjek na svijetu. Ali, opet, reakcija je potvrdila karakter.

Foto: FaH

Oni su se možda zavarali tom utakmicom, a mi smo odmah otišli u karantenu, pokušali se smiriti i pripremiti. Damir je održao najiskreniji govor pred svima. To je njegov način, riječima dotakne svakog pametnog. U Varaždinu sam nakon pet minuta znao da nema šanse da izgubimo, ekipa je opet letjela.

Dinamo nas je stvarno tjerao na maksimum maksimuma, a bilo mi je drago što su nam svi, na čelu s Mamićem, korektno čestitali. Mi smo samo iskoristili sve ono što smo ulagali i gradili svih tih godina, to je bila kulminacija, vrhunac generacije, trenera, tisuća navijača, cijelog okruženja.

Ispraznio sam se. Nisam morao otići, ali kako bih se onda pogledao u ogledalo?

Otišao sam nakon pet i pol godina, ništa nije bilo u pitanju osim zasićenja, možda malo ljutnje jer nam jednostavno nije išlo. Igrači su počeli razmišljati po svome, više nije bilo tog zajedništva. Imao sam osjećaj da sam se i ja malo ispraznio i pogubio. Nisam morao otići, ali da sam ostao, bio bih nepošten prema klubu koji mi je dao tako puno.

Nazvao sam Damira, rekao mu da više ne ide i da je najbolje da svatko ide svojim putem. Nagovarao me, ali to je bila moja konačna odluka. Moraš biti samokritičan i objektivan, vidio sam da bi netko drugi mogao posao raditi bolje nego ja.

Foto: Nel Pavletic/PIXSELL

Nitko ne zna kako mi je bilo teško sjesti u auto i otići, ali vrijeme je pokazalo da sam dobro učinio, kako s Bišćanovim i Rožmanovim trofejem u Kupu tako i s Tomićem, s kojim sve jako dobro funkcionira.

Bilo mi je žao, ali to je bilo ispravno, zato nam i odnos jest tako dobar jer nikad nije bilo prevare ni s čije strane. Za pet sekundi smo se dogovorili kako ćemo se rastati financijski. Bilo mi je teško, ali otišao sam ponosno. Kakav bih frajer bio da se pogledam u ogledalo i vidim mutnu sliku?

Kao što sam rekao, najponosniji sam na odnose koje sam stvorio u hrvatskom nogometu. Vjerojatno zato su me nedavno zvali i Hajduk i Dinamo, ali imam ugovor s reprezentacijom svoje zemlje i ne znam što bi se trebalo dogoditi da ga pogazim. Oba kluba su vrh, ali sada opet imaju svoje trenere i svoj put.

Hrvatska liga raste i to mi je strahovito drago, prepoznalo se koliko je bitna infrastruktura, sve utakmice su na TV-u, vraćaju se ljudi na stadione, a tko će biti prvak, to je pitanje za milijun dolara. Ali moja preokupacija je i dalje Slovenija, s kojom želim napraviti rezultat. U budućnosti? Vidjet ćemo...