LIONEL MESSI, kako god završilo finale između Argentine i Francuske, prva je priča ovog Svjetskog prvenstva. Do te je mjere sveprisutan da postoji ne toliko mali broj internet ratnika spreman, uz nevjerojatne pisane i jezične vratolomije, argumentirati kako se ovo Svjetsko prvenstvo i održava samo kako bi ga on osvojio. Jer cijela stvar je, ako niste znali, namještena.

Ako ostavimo taj tip argumenata po strani, Lionel Messi u posljednjih je godinu dana doista zacementirao svoj povijesni status te sada nedvojbeno ulazi ne samo među nogometne nego i sportske besmrtnike, u kolo koje predvode junaci poput Michaela Jordana i Muhammada Alija.

Na današnjem nogometnom Olimpu on je poput Zeusa. Prvi među jednakima, ali ipak prvi. Onaj koji se ističe iznad svih ostalih. A nakon ovog Svjetskog prvenstva to će vrijediti i za nogometnu povijest.

Što je bio problem dosad?

Na klupskoj i individualnoj razini, Lionel Messi postigao je sve što je mogao. Čak deset puta bio je s Barcelonom nacionalni prvak, čemu je dodao i četiri osvojene Lige prvaka. Iako je bilo nekoliko sumnjivih, rekordnih je sedam puta osvojio Zlatnu loptu, rekord koji samo on sam može srušiti te postignuće koje se više nikad neće ponoviti. Najviše je to od svih nogometaša, čak i kad se Peleu pribroji šest kojih mu je žirijem dodijeljeno naknadno.

Gotovo pa svi ljudi unutar i oko svijeta nogometa slažu se kako je najbolji igrač svoje generacije te da je nevjerojatno koliko dugo drži takvu razinu igre. Zbog svega toga, Messi je najbolji nogometaš modernog nogometa.

Nema magiju kakvu je imao Ronaldinho, Instagram slavu Ronalda ili lokalno obožavanje koje je uživao Maradona, on je jednostavno nezaustavljiv. Messijev spoj efikasnosti i nogometne elegancije jednostavno nema premca.

Najbolje je to jednom prilikom rekao Igor Bišćan, izbornik hrvatske U-21 reprezentacije, koji je igrao protiv Messija kada je ovaj još bio tinejdžer: "Igrao sam za Panathinaikos protiv Barcelone, a Messi je tada bio još klinac. 

Bio je to jedini put u karijeri kada sam se osjećao potpuno bespomoćno, a igrao sam protiv velikih igrača. Poslije su me svi pitali - kakav je Ronaldinho - a ja sam im probao objasniti kako Barcelona ima klinca koji će sigurno biti bolji. Takvog igrača ni prije ni poslije više nisam vidio." Međutim, jedna stvar je nedostajala.

Dragulj u kruni koji nedostaje

Kada bi se god razgovaralo o njegovim momčadskim postignućima, spominjao se određeni nedostatak. Narativ puno puta ponovljen ide u smjeru da je Barcelona osvajala sve spomenute naslove kao dominantni kolektiv, upogonjen idejama Pepa Guardiole te uz svesrdnu pomoć dvojice genijalaca vezne linije - Xavija i Inieste. Jednom kada su njih dvojica otišla sa scene te su Pepove ideje u Barceloni izblijedile, nestali su i europski trofeji, iako su oni domaći i dalje punili Barcine vitrine.

Taj se narativ samo prelio na reprezentaciju. Za razliku od Barcelone, niti jedan nacionalni nogometni kolektiv ne posjeduje takvu koheziju, sinergiju ili kulturu igre. Kod reprezentacija često je individualni element genijalnog pojedinca - koje se često smatra herojima - ono što će donijeti titule i uspjehe.

Pogotovo to vrijedi za momčadi poput Argentine, čija nacija u kolektivnom sjećanju priziva scene kakve im je priuštio Maradona u Meksiku 1986., te čak četiri godine kasnije, u Italiji 1990.

Messi to dosad nije uspio

Bilo javnosti dosad je išlo u smjeru kako Messi nije dosegnuo Maradonine visine u trenucima kada je to najpotrebnije - na samom Svjetskom prvenstvu. Da bi stvar bila gora, Argentina je dvaput, 2015. I 2016., poražena u finalu Copa Americe protiv Čilea, momčadi koja preko 100 godina nije bila kontinentalni prvak.

Samo godinu ranije, 2014., Gaučosi su također poraženi u finalu Svjetskog prvenstva protiv Njemačke pa je ukupni dojam, sve do prošle godine, bio takav da je upravo tih godina propuštena prilika koja se više neće ponuditi.

Sve bi bilo dakako drugačije samo da je Gonzalo Higuain realizirao jednu od pola tuceta prilika koliko je imao tijekom tih utakmica, ali povijest jednostavno ne pita takva pitanja. Povijest pamti trofeje i heroje, a jedno ne ide bez drugoga.

Međutim, kada je zagazio već u srednje tridesete, Messi je uspio promijeniti narativ. Dolazak Lionela Scalonija na čelo argentinske reprezentacije promijenilo je stvari pa je Argentina slavila prošloga ljeta te nakon 28 godina osvojila Copa Americu. Usput, napravila je to na vjerojatno najslađi način - u susjedovom dvorištu - trijumfirajući protiv Brazila na njihovom terenu. 

Već je taj trofej promijenio Messijevu percepciju u samoj Argentini, iako globalno nije napravio mnogo. Aktualno Svjetsko prvenstvo mijenja kompletan narativ. Osim što je srušio percepciju kako ne može postizati golove u eliminacijskoj fazi, Messi je bio odlučujući faktor Argentine u svakoj utakmici. Kad god bi na terenu postalo teško, on bi bio razlika zbog koje je Argentina došla do finala. 

Osim toga, kada se pogleda argentinski kadar, on je zapravo lošiji od onoga što je Maradona imao 1986., a čak i značajno lošiji u odnosu na prethodni s kojim je Messi došao do finala 2014. Iako postoji čitav niz mladih i gladnih igrača, na niti jednoj poziciji Argentina nema igrača kojeg bi bilo tko smjestio među top 5 na svojoj poziciji. Povući takvu reprezentaciju do finala, uz činjenicu da je Argentina samo jednom igrala u produžetku, pravi je pothvat.

Gdje je Messi, a gdje konkurencija?

Kada se o nogometnom tronu razgovara, osim Messija se spomene samo još tri igrača: Maradonu, Cristiana Ronalda i Pelea. Neki će spomenuti Ronaldinha, Ronalda i Cruijffa, ali nijedan od njih zapravo nema ozbiljnije argumente. 

Maradona doista ima individualno najimpresivnije odigrano Svjetsko prvenstvo te dvije osvojene Serie A, koje su krajem 80-ih te kroz prvu polovicu devedesetih bile teže za osvojiti od Kupa prvaka. Pa ipak, Maradona nije nikad osvojio Kup prvaka, a svoju je karijeru dodatno kompromitirao sudskim postupcima te bliskim odnosima s talijanskom mafijom.

Maradona ima status božanstva na jugu Italije te vrhunac igre s kojim se vjerojatno nitko ne može nositi, ali u njegovom slučaju sve je trajalo prekratko, broj trofeja je premali, a za najvećeg ikad ne može konkurirati osoba s takvim moralnim teretom.

Cristiano Ronaldo prava je svjetska megazvijezda te igrač koji je na vrhuncu doista mogao parirati Messiju. Osvajao je Ligu prvaka s Manchester Unitedom i Real Madridom te preporodio u svojoj eri portugalsku reprezentaciju, koja je prethodno bila sve samo ne redovan sudionik svjetskih prvenstava.

Koliko god CR7 bio povijesno važan igrač, velika većina jednostavno vidi da je taj jedan mali, a opet magični koračić, iza Messija. Bitka je zapravo s Peleom. 

Messi ili Pele?

U doba svog vrhunca, u ranim 60-ima prošlog stoljeća, Pele je bio doista ikona nogometa. Kao maloljetan igrač bio je zvijezda Svjetskog prvenstva 1958., samo da bi Brazil i četiri godine kasnije u Čileu obranio titulu. Istih je godina dvaput u nizu bio prvak Južne Amerike sa Santosom te je u legendarnim ogledima savladao Eusebiovu Benficu, najbolju momčad Europe u tom istom periodu.

Za kraj, Pele je i 1970. osvojio s Brazilom Svjetsko prvenstvo te time obilježio najdominantniju eru neke reprezentacije u povijesti nogometa te u međuvremenu, iako samo po legendi, postigao preko 1000 službenih golova.

Kod Pelea nisu bitne samo stvari na terenu nego i van njega. Njegov je Santos bio takav ambasador nogometa da su tijekom njihove afričke turneje prekidani lokalni sukobi i građanski ratovi kako bi se utakmica sigurno mogla odigrati. Pele je doista bio prva globalna nogometna superzvijezda te čovjek koji je nogomet pogurnuo na sportski tron.

Što god Messi napravio, i dalje ne bi bilo ludo reći kako je Pele i dalje najveći, ne samo nogometaš nego i sportaš. Međutim, Messi igra u puno jačoj konkurenciji, traje još i duže, a njegova riznica trofeja daleko je veća. Kada se Pele ozlijedio 1962., Brazil je, predvođen Garrinchinim ludorijama, svejedno osvojio Svjetsko prvenstvo, što bi u slučaju Argentine bez Messija bilo potpuno nezamislivo. 

Messi na najvećoj razini u najvećoj konkurenciji traje već 15 godina, obilježio je eru epske Barcelone, a svoju je reprezentaciju sada već pet puta odveo do finala, bilo na Copa Americi ili na Svjetskom prvenstvu. Ono što ga sada razdvaja od Pelea nisu samo trofeji nego i način te kvaliteta kadra s kojim je Argentinu odveo do kontinentalnog trona te svjetskog finala.

Messi je sada u rečenici s Jordanom, Allijem, Peleom…

Messi je, zbog svih svojih postignuća i priznanja, već sada najbolji nogometaš svih vremena. U borbi za najvećeg, nema Peleovu auru niti povijesnu važnost za razvoj nogometa, ali ono što pruža na terenu te njegovo globalno značenje i prepoznatljivost također nisu nebitni. 

Nogomet se po pitanju konkurencije ne da usporediti s nijednim drugim sportom. U takvoj konkurenciji Messi dominira već desetljeće i pol, a taj bi period mogao okruniti i onim što je nedostajalo - velikim trofejima za reprezentaciju.

Ali već i ovo je dovoljno kako bi ga se nedvojbeno smatralo najboljim, a vjerojatno i najvećim. U najgorem slučaju, on je sada barem u raspravi za sportski tron, gdje bi neki stavili Allija, neki Jordana, a neki Pelea. Od ovog Svjetskog prvenstva bit će sasvim dovoljno argumenata i za Messija.