HRVATSKA rukometna reprezentacija danas u švedskom Jönköpingu igra svoju prvu utakmicu na Svjetskom prvenstvu. Protivnik joj je afrički prvak Egipat, vrlo vjerojatno najbolja reprezentacija izvan europskog kontinenta. Hrvatskoj je pobjeda protiv Egipta ključna u lovu na četvrtfinale Svjetskog prvenstva, koje ujedno donosi i kvalifikacije za Olimpijske igre.

Hrvoju Horvatu bit će ovo drugo veliko natjecanje u ulozi izbornika hrvatske reprezentacije. Prošle je godine na Europskom prvenstvu, koje je obilježio kaos s koronavirusom, Horvatova Hrvatska završila na osmom mjestu. Sada će pokušati dogurati barem do četvrtfinala jer kako nam sam izbornik kaže, drugi uzastopni neodlazak na Igre imao bi "katastrofalne posljedice". No isto tako, dodao je da je hrvatski san - zlato. 

Uz aktualnosti oko hrvatske reprezentacije, Horvat je s nama porazgovarao i o nekim detaljima iz svog privatnog života - prije svega o ocu, legendarnom rukometašu koji je s Partizanom iz Bjelovara bio prvak Europe, a s Jugoslavijom olimpijski pobjednik. Od njega je sadašnji izbornik i naslijedio nadimak Cveba.

Pričao nam je i o svojim šogorima, pokojnom velikanu Iztoku Pucu te Zoranu Mamiću. Osvrnuo se na prošlogodišnje nesuglasice s Petrom Metličićem, a uz to se i prisjetio svoje igračke karijere tijekom koje je, između ostalih, nosio dres Zagreba te današnjeg Rhein-Neckar Löwena u njemačkoj Bundesligi.

Kako ste donijeli odluku o konačnom popisu, što je prevagnulo?

Mi pod broj jedan gledamo defenzivni dio. Tu je presudilo da trebamo pojačati centralni dio obrane. To je najteža odluka i najneugodnija, dolazi uvijek na kraju okupljanja, pred odlazak na prvenstvo. Dečki koji i ne idu su odradili fantastične pripreme. Uvijek ti je žao ostaviti nekog doma, ali oni znaju da su dio ekipe, dio reprezentacije. Trebaju trenirati u svojim klubovima i vidite kakva su danas prvenstva, možda su već sutra opet s nama.

Što kažete na te korona mjere i testiranja koja se i dalje provode?

Začuđeni smo mjerama koje postavlja IHF. Sve ide u popuštanje mjera, pogotovo što se prvenstvo igra u Švedskoj, koja je po tome jedna od najliberalnijih zemalja i nema nikakve korona protokole. Imamo ih samo mi, IHF je stavio to dodatno opterećenje. Ne znam čemu to služi, ali dobro. Pravila su jednaka i za nas i za druge i tako moramo gledati na to.

Kako ste zadovoljni odrađenim pripremama? Što je bilo dobro, treba li još što popraviti?

Nema više popravaka. Jako smo zadovoljni, dečki su odradili strašne pripreme, ozbiljnost je bila na vrhuncu, koncentracija, to nam je jako bitno. Svjesni smo situacije u kojoj se nalazimo. Želimo prije svega radi sebe, ali i radi naših navijača i svih ostalih, napraviti jedan pravi rezultat. To treba nama, to treba reprezentaciji, to treba rukometu.

Svjesni smo da neodlazak na Olimpijske igre drugi put zaredom bi imao katastrofalne posljedice, a naravno da nam to stvara dodatan pritisak. No to su sve prekaljeni reprezentativci koji su odigrali puno važnih i velikih utakmica, pritisak ih je dodatno motivirao i to me veseli.

Je li vam onda primarni cilj dohvatiti četvrtfinale i kvalifikacije za Olimpijske igre?

Ne pričamo puno o ciljevima. Imamo i svoje snove, a to je zlato, i svoje ciljeve. Ono što će odlučivati je put do toga. Fokusirani smo na put koji treba proći do tog našeg cilja jer se na tom putu rade prave stvari. Put je ključan, kad dođete do samog cilja preostaje vam se samo veseliti.

Put kreće s Egiptom, a mnogi to ističu kao ključnu utakmicu u borbi za četvrtfinale. Slažete li se?

Uvijek je otvaranje jako bitno. Prva utakmica je odskočna daska u prvenstvo i može vam sve olakšati. Tako i mi gledamo na Egipat, puno pričamo o njemu. Ne možemo ni gledati drugu, treću ili petu utakmicu kao najbitniju. Idemo utakmicu po utakmicu, Egipat je prvi na redu i naravno da su onda sve naše oči uprte u njih.

U pripremama smo se dosta bavili sobom, u zadnjem dijelu smo radili i na pripremi za Egipat. Bilo bi to tako i sa svakim drugim protivnikom, nema ništa drugačije nego na pripremama za svako drugo prvenstvo.

Koliko znate o reprezentacijama Maroka i SAD-a?

Mi respektiramo svakoga i imamo zadovoljavajuće podatke o njima. Analizirat ćemo još njihove konačne popise. Nakon Egipta ćemo imati dovoljno vremena da se pripremimo za SAD, a onda i još više vremena za pripremu za Maroko.

Koliko su vas poremetile ozljede ključnih igrača? Nema Lučina, Jaganjca, Mandića, Mamića i drugih...

Svaki kotačić koji vam ispadne iz stroja sigurno boli, ali se može nadomjestiti. Naravno da nam je žao i zbog njih osobno i zbog reprezentacije. Svjetsko prvenstvo je san svakog sportaša. Kad ti jedna takva prilika propadne, ne možete biti sretni.

Tim dečkima je sigurno najteže, mislimo na njih, znamo u kakvoj su situaciji, koliko im je stalo i koliko vole igrati za hrvatsku reprezentaciju. Na nama je da s ekipom koju imamo izvučemo maksimum. Dečki su sve dosad savršeno odradili. Kad je kolektiv jak, kad je grupa homogenizirana, svi ti problemi se lakše nadvladaju.

Martinović je imao problema s ozljedom, bio je upitan. Je li on sada na 100%?

Je. Fizioterapeuti i kondicijski trener Tomašević su odradili strašan posao, ne samo kod Martinovića nego i ostalih igrača. Proći jedne ovakve pripreme bez ozljede je zaista hvalevrijedno. Još neki igrači su imali sitnih problema i sve je to sanirano.

Martinovića ste u pripremnim utakmicama često vadili iz igre u fazi obrane. Koliki vam problem to predstavlja?

To su nekakvi problemi s kojima se mi moramo nositi i moramo gledati kako napraviti najbolju kombinaciju. Kad igramo svoju najbolju obranu i svoj najbolji napad onda smo stvarno jaki. Najveći glavobolje nam zadaje ta igra između dva deveterca, tranzicija i prema naprijed i prema natrag. Tu dolazi do problema kad moramo mijenjati igrače obrana-napad, na pripremama smo se dosta tome posvetili.

Znamo da danas ekipe drže visoki tempo, treba se jako dobro mijenjati, biti fokusiran na povratak u obranu. On mora biti pravovremen tako da stignemo promijeniti uglavnom jednog igrača, a u nekim situacijama morat ćemo mijenjati i dva ako će nam protivnik to dozvoliti. Tu ćemo se prilagođavati protivniku i tijeku utakmice.

U pripremnim ogledima su zapažen učinak imala i krila. Je li to nedostajalo Hrvatskoj proteklih godina?

Svaka utakmica izbaci nekog pojedinca u napadu. Kad dečki ginu iza u obrani, onda mi na klupi već znamo da smo spremni za velike stvari i veliki rezultat. Gdje će se kome otvoriti u napadu je stvar koju će determinirati tijek utakmice i protivnik. Trebamo gledati što mi možemo u defenzivi jer tu se pokazuje pravi karakter ekipe.

Često se govori da Hrvatskoj nedostaje pravi golman. Kako ste se odlučili baš na vratarsku trojku Slavić, Šunjić, Kuzmanović?

U najboljoj su formi, u odličnom su raspoloženju. Prenijeli su formu iz klubova u reprezentaciju i to me najviše veseli. Treba ih pustiti na miru, da uživaju na golu, a ako napravimo takvu klimu da će im svaka minuta na golu predstavljati zadovoljstvo, onda ne sumnjam da će biti pravi. Cijelu sezonu su odradili fantastično, sad treba samo nastaviti u tom ritmu na Svjetskom prvenstvu.

Na Euru prošle godine krenuli ste s nešto mlađom ekipom pa je korona to sve poremetila. Sad su tu opet Musa, Gojun, Karačić kojeg nije bilo lani... Kako ih ste se odlučili trajno vratiti u reprezentaciju, može li se reći da ste napravili zaokret u odnosu na prvotne planove?

Nije to zaokret. Imamo mladu reprezentaciju, dolaze novi dečki, ali ne dijelimo ih na stare i mlade. To su kvalitetni igrači koji u klubovima igraju puno, imaju role koje nama odgovaraju u reprezentaciji i po tome se pozivaju igrači. Isto tako smo napravili i s golmanima i s krilima. Nešto su i ozljede usmjerile popis. Stari-mladi tu ne igraju ulogu.

Mladi dolaze, neki stari igrači prestaju i ne igraju više zapažene role ili role koje bi nama odgovarale i na taj način se ulazi ili izlazi iz reprezentacije. Gledamo da to bude skup pojedinaca koji može odraditi zahtjeve koje postavimo pred njih, a je li netko mlađi ili stariji, to je sekundarno. Mladi se svojim igrama u klubovima nameću i to je prirodni put. 

Jesu li onda to i razlozi što nema, primjerice, Manuela Štrleka? Njegov reprezentativni status kao da je ostao nekako nerazriješen...

Kad su Mandić i Jelinić bili zdravi, radi obrane su nam oni trebali, baš zbog toga da ne mijenjamo previše obrana-napad. Zato nije bilo Manuela Štrleka. Manuel već nekoliko godina više nije u reprezentaciji, ima svoje obveze u klubu, ušao je i u godine gdje mu je to dodatno opterećenje. To je njegova odluka i nema tu puno filozofije. Jedini je problem što se stalno od toga radi nekakva priča.

Vratimo se još malo na lanjski Euro. Kako s godinom odmaka gledate na ono što se dogodilo između Vas i Petra Metličića, jeste li mu išta zamjerili?

Ma ne, nema tu potrebe ni za kakvim zamjeranjem. Hvala što vodite brigu, ali to pitanje nije za mene.

Odrasli ste uz oca koji je istinski rukometni velikan. Je li uopće bilo ikakve mogućnosti da onda i Vi ne završite u rukometu?

Kad se rodite praktički u rukometnoj dvorani, onda to vjerojatno i je prirodni put. Nije bilo nikakvog ciljanog usmjeravanja s roditeljske strane, jednostavno me život odnio u tom smjeru. Naravno, još uvijek sam zbog tate u većini dvorana u koje dolazim "Mali Cveba", to samo govori o njegovoj veličini, kakav je bio igrač i kakav je čovjek. Naravno da to veseli.

Kako je uopće počela priča s tim nadimkom koji ste pokupili od njega?

To je on pokupio dok je bio mladi igrač jer je čitao nekakvu knjigu pa su ovi stariji valjda vidjeli da to ime piše u knjizi. Tako je s jednog gostovanja ostao nadimak koji se sada prenosi s koljena na koljeno.

Obiteljski ste bili povezani i s Iztokom Pucom. Svi znamo kakav je bio igrač, no kakav je on bio čovjek?

Bio je veći čovjek nego što je bio igrač. Mislim da to dovoljno govori.

Na isti način ste povezani i s obitelji Mamić, čujete li se i dalje sa Zoranom?

Apsolutno. To su moja dva šogora, Puc i Zoran, to je jedan dio života za koji me vežu lijepe uspomene i sigurno je da ništa to neće promijeniti.

U Zagrebu ste 2002. godine kao igrač imali zapaženu ulogu u momčadi, ali ipak niste imali mjesto u zlatnoj ekipi iz Portugala godinu kasnije. Jeste li se nadali da ćete biti pozvani?

Bilo je poziva u reprezentaciju dok je Ćos Milković bio trener. Bilo je tu predobrih igrača prije mene, a poslije mene je dolazio Ivano Balić za kojeg znamo kakav je bio igrač. Jednostavno se nije otvorilo i nije bilo realno za očekivati da ja budem dio jedne takve reprezentacije s takvim srednjacima.

To je tako. Nekad ti se nešto razvije u željenom smjeru, nekad ti krivi odabir kluba u određenom trenutku uguši karijeru. Zato je jako bitno da naši mladi dečki, koji odlaze van ovako rano, vode brigu u koje klubove idu, kolika će im biti minutaža i tko će ih trenirati, da im se ne bi karijera okrenula u krivom smjeru.

Nakon Zagreba ste otišli u Njemačku, u današnji Rhein-Neckar Löwen...

Da, a onda je nastao problem jer nam se ozlijedio vratar pa su morali dovesti dodatnog stranca (Andreja Lavrova, op.a.), a ja sam zbog tadašnjih ograničenja broja stranaca otišao. Nakon toga sam odigrao još dvije godine u Švicarskoj pa sam se vratio doma. To je ta inozemna priča koja nije predugo potrajala.

Sada ste se vratili u Bundesligu i preuzeli Wetzlar. Kako će to utjecati na vaš izbornički posao, hoće li vam ga otežati ili olakšati?

Mislim da je to jako dobro i za Wetzlar, a pogotovo za reprezentaciju. Meni kao treneru da bih bio u formi treba trening, trebaju mi igrači, ekipa i utakmice. Mislim da mi je ovo jako dobro došlo i da je to velika stvar. Jedino tko će tu biti zakinut je moja obitelj, morat ćemo se malo drugačije preustrojiti unutar obitelji, a drugi će od mene dobiti sve što trebaju.

Kakva je budućnost hrvatskog rukometa? Imamo li perspektivu nakon što odu Duvnjak i ostali igrači koji su trenutno nositelji reprezentacije?

Sigurno da je teška situacija u ligi. Talenta je uvijek bilo. Uvijek smo imali određeni broj mladih igrača koji kucaju na vrata reprezentacije. Tako je i sad i tako će i biti. Ono oko čega se mi moramo zapitati je da nam sve veći broj igrača jako mladi odlaze van i onda ostanu nebrušeni, vani im stanu razvoj i učenje.

Mi moramo gledati kako da zajedno s politikom stvorimo uvjete da nam ta djeca ostaju u našim dvoranama puno dulje nego sad. Da osnažimo ligu, da osnažimo klubove kako bismo mogli i u budućnosti izbacivati igrače kakve smo izbacivali dosad. A situacija je sve teža i teža.