STEFAN RISTOVSKI u Dinamu je već više od dvije godine. Makedonac je došao u veljači 2021. godine iz Sportinga, a još malo i doći će do 100. nastupa za Dinamo u svim natjecanjima. Odlaskom Arijana Ademija ostao je jedan od "senatora" jedne od najboljih Dinamovih momčadi svih vremena.

Prije Dinama i Sportinga igrao je za Kekovu Rijeku s kojom je 2017. osvojio naslov prvaka. Prije toga igrao je dugo u Italiji odakle je otišao iz Vardara. S Ristovskim smo pričali o aktualnostima u Dinamu i sezoni koja je nakon sjajnog starta mogla završiti debaklom, ali će na kraju ipak vjerojatno biti uspješna.

Utakmica s Lokomotivom bila je možda najvažnija ove sezone. Kakvi su bili dojmovi čitavog ovog tjedna dok ste se pripremali za subotu i Slaven?

Jako lijepo. Ušli smo u taj neki crni niz, svega se nakupilo. Ademi je otišao, pritisak je ogroman, stišću te mediji, nisi u formi i onda ti dođe ekipa kao Lokomotiva koja nama nikako ne odgovara. Mučimo se s njima svaku utakmicu.

Da nije bilo onakve podrške navijača, ja ne znam kako bismo mi to izvukli. Još je i Hajduk kiksao pa smo sad opet na devet bodova pa sve izgleda dosta bolje. Stvarno nam je trebala ta pobjeda, a drago mi je i da je novi trener krenuo pobjednički.

Čitali smo nešto da će biti puno navijača, ali dosta si zatvoren, imaš dvoje djece i nemaš puno vremena baviti se gradskim pričama. Stvarno nisam očekivao onakvu atmosferu i podršku i kad je utakmica završila, sve je izašlo iz nas, jako puno tereta je palo s leđa. 

Perić i Livaković su se grlili tamo u šesnaestercu, ja sam pao na koljena, svi su gledali tko će koga zagrliti. Težak je taj dres i taj grb, mi koji smo tu malo duže to najbolje znamo i zato smo tako emotivno proživjeli tu pobjedu.

Mislim da su svi koji su bili u Kranjčevićevoj osjetili tu ogromnu emociju između nas i navijača, to je bilo nevjerojatno. Vjerujem da su i njih pokrenule sve ove stvari koje su se događale u i oko kluba. Oni su dobili tu utakmicu.

Pamtite li takvu krizu u kojoj ste bili do pobjede protiv Lokomotive?

Bilo je dramatično onda kad je Kopić dolazio i odlazio, ali nismo bili u ovakvoj crnoj seriji, pogotovo ne pred kraj sezone. Prošle sezone je bila drama i mala razlika u odnosu na Hajduk, ali tad je bila ona stara ekipa na okupu i izvukli smo to. Sad je priča ipak drukčija. Otišli su Ademi i Oršić, puno je mladih igrača i nemaš puno opcija.

Napravili smo međusobno niz sastanaka mi stariji i rekli smo si: 'Dečki, što je tu je, ostali smo samo mi, nema nikoga drugoga i nitko neće umjesto nas.' Nasreću, ovi mladi igrači su bili jako pozitivni iako nemaju puno iskustva i baš smo komentirali međusobno da je to jako dobra stvar.

U zadnje vrijeme primate dosta golova u zadnjim sekundama. Pula, Gorica, Šibenik, pa čak i protiv Lokomotive kad vas je spasio VAR. Kako tumačite takav pad u završnicama?

Stvar je fizičke pripremljenosti, tu smo definitivno u padu, stalno pričamo o tome. Igrali smo nedjelja - srijeda, bilo je jako puno utakmica, onda se nakupilo i tih nekih stvari i sve to skupa utječe na tebe.

Ali mislim da smo pokazali karakter i koliko nama igračima znači Dinamo. Protiv te Lokomotive su se svi do jednoga bacili na glavu, kao da je pitanje života i smrti. Ima dosta stvari koje u igri moramo popraviti, ali mene je osobno razveselila ta golema emocija i snaga volje koju smo pokazali.

Koliko su sva zbivanja u klubu zadnjih mjeseci utjecala na vas igrače?

Ne previše. Da su dvije ili tri utakmice drukčije završile, pisalo bi se kako nas ništa nije uzdrmalo. Sad kad smo bili u krizi se pričalo da nas je to poljuljalo. Mene osobno nije, neke igrače vjerojatno jest.

Ja nisam tip koji kuka i koji traži izgovore u nekom ili nečem drugom. Sigurno su neke vijesti došle do svlačionice, ali ništa više od toga. To je sve normalno i dio jednog velikoga kluba kao što je Dinamo. Slično je bilo kad sam bio u Sportingu, iako puno gore.

Mi igrači ne smijemo dopustiti da to na nas previše utječe jer smo na kraju dana mi ti koji predstavljamo Dinamo. Mi se ne trebamo baviti skupštinama, izborima, promjenama trenera i ostalim temama. Mi nosimo taj dres i nemamo isprika.

Kakav dojam je ostavio Igor Bišćan na prvim treninzima i sastancima?

Bišćan je bio veliki igrač i kapetan Dinama, to je velika prednost. On je, kako se ono kaže, čitav paket. Bio je ovdje, zna što ga očekuje i kako se sa svime time nositi. Čačić je preuzeo dosta toga na svoju ruku, a Bišćan je svjestan što ga čeka. Nije on u par dana mogao puno promijeniti igru, ali nas je razdrmao.

Koliko vam fali Ademi?

Ne volim ja prebacivati odgovornost na nekog drugog, ali očito je da fali, mislim da to svi vide. Bilo je Dinama prije njega, bit će ga i poslije njega, ali takav karakter, figuru i prisustvo na terenu je jako teško nadomjestiti.

Nije ni on vjerovao koliko nam je važan kad smo o tome pričali. Kad je bio na terenu, kao da je imao neku zvijezdu posebnu iznad sebe. Ne znam, teško mi je to objasniti. Moramo naučiti igrati bez njega jer je najlakše kukati da nam fali ovaj ili onaj. Ako ja krenem kukati, onda će i ostali, a to nije dobro.

To onda čuju i protivnici i osjete to kao vjetar u leđa. Na nama je sad da nastavimo dalje bez njega i da pokušamo svi u sebi pronaći one osobine koje je on imao i koje su nam pomagale u teškim situacijama.

Dinamo je uvijek slovio kao momčad s dugom klupom koja sad izgleda užasno kratka s pet, šest juniora. Kako je došlo do toga?

Mi igrači to sigurno nismo očekivali, ali tako se posložilo. Ode nam Oršić, ozlijedi se Petković, na odlasku je Ademi, a nitko novi nije došao. Pretpostavljam da ni oni nisu bili spremni na to sve što se dogodilo.

Sad smo tu gdje jesmo i to svi skupa moramo prihvatiti. Klinci su dobri. Najbitnije je da su dobro odgojeni i da imaju respekt prema svlačionici, bez toga ne ide. Neke od njih nisam ni znao kako se zovu, a počeli su nam dolaziti na treninge.

Imam dojam da su bili u pozitivnom strahu jer se i njima sve to izdogađalo preko noći. Mladi su i još nisu ni svjesni što znači biti igrač Dinama, što možda i nije loše da budu opušteni i da nemaju preveliku tremu.

Je li prvenstvo gotovo?

Ne, ne, nemojte to govoriti. Mislili smo vjerojatno i mi da je gotovo kad smo imali onu veliku prednost pa ste vidjeli do čega smo se doveli. Vjerojatno smo mi igrači dosadni kad to govorimo, ali puno je utakmica do kraja, i to jako teških, daleko je to od gotovog. Ja uopće o tome ne razmišljam. Ni o Hajduku, gledam samo nas.

U Sportingu ste igrali s Brunom Fernandesom s kojim ste ostali u jako dobrim odnosima. Čujete li se i dalje?

Pratio nas je dok smo igrali u Europi, a otkad smo ispali, nije baš da prati HNL, ha, ha. Mislim da on u Unitedu ima dosta problema da bi se bavio s nama, ali znao se javiti s prijateljskim savjetima.

Ne mogu sad reći da smo veliki prijatelji, ali čujemo se. On je dobar lik, potpuna suprotnost u odnosu na ono kakav je na terenu. Prebaci ga nekad u glavi na terenu pa malo podivlja, ali inače je sasvim normalan dečko.

U Sportingu mi je bilo jako lijepo i vjerojatno bih ostao duže da se nisu izdogađale te ružne stvari. Navijači su upali u trening-kamp, napali su nas, a Mišić je dobio u glavu. Ne znam je li se to u bilo kojem drugom klubu dogodilo, ali ja od tamo nosim samo lijepe uspomene.

Kako Makedonci gledaju na Dinamo i hrvatsku reprezentaciju općenito?

A kako će gledati? U Makedoniji sanjaju da imaju klub kao što su Hajduk ili Osijek, a da ne govorimo o Dinamu. Sve što se ovdje u nogometu radi je čudo, nisu ljudi toga dovoljno svjesni. Baš me zanima kako bi ove velike nogometne nacije bile mangupi da rade u uvjetima u kakvima se ovdje radi.