MIKE TYSON

Mike Tyson: Dvije runde za povijest

Mike Tyson: Dvije runde za povijest
Foto: Getty Images / Guliver image

DANAS 53. rođendan slavi Mike Tyson, najmlađi teškaški prvak u povijesti i ikona 90-ih, borac koji je došao iz njujorškog geta i postao svjetska boksačka i medijska zvijezda. Donosimo tekst iz magazina Start iz 1986. godine, koji je o rastućem fenomenu u ringu napisao Miljenko Jergović. 

Prosinac 1986: Najmlađi svjetski prvak u povijesti apsolutne kategorije postao je najveća sportsko-medijska zvijezda svijeta, po sjaju ravna Muhammadu Aliju, dijelom zbog načina na koji završava borbe, dijelom zbog svojih korijena u najmračnijim njujorškim getima...

- Postao sam najmlađi svjetski prvak u ovoj kategoriji. Moja je ambicija da postanem i najstariji svjetski prvak. Da, moja će karijera biti vrlo duga i uspješna...

To su bile prve rečenice koje je na konferenciji za novinare izgovorio Mike Tyson, nakon svoje pobjede nad Kanađaninom Trevorom Berbickom 22. studenog u Las Vegasu. Tyson je u tim trenucima već postao značajni dio povijesti profesionalnog boksa: bilo mu je točno 20 godina, 4 mjeseca i 22 dana; on je uistinu stigao do svjetskog naslova mnogo ranije nego itko prije njega u najprestižnijoj, apsolutnoj, boksačkoj kategoriji.

Njegove proročanske riječi o duljini karijere (najstariji svjetski prvak u povijesti bio je Jersey Joe Walcott s 37 godina, 5 mjeseci i 18 dana) gotovo nitko nije shvatio kao puko razmetanje. Borba zbog koje su se svi te večeri okupili u Las Vegasu nikome, zacijelo, nije dala povoda da novog prvaka prihvati olako.

Još i prije tog povijesnog meča u hotelu "Hilton", a osobito nakon njega, Mike Tyson postao je prva velika svjetska zvijezda profesionalnog boksa nakon vremena Alija, Foremana i Fraziera. Naime, pošto se 1978. profi-boks rascijepao na dvije zasebne verzije (WBA i WBC, a od 1983. pridodana je i IBF), postepeno su na ugledu gubila i imena svjetskih prvaka, sve dok nisu postala gotovo posve anonimna. Naime, upravo za donedavnog prvaka u WBC verziji, Trevora Berbicka, znao je samo relativno uzak krug boljih poznavatelja boksa, a zacijelo bi tako i ostalo da Berbick nije imao (ne)sreću da se namjeri na Mikea Tysona.

Ali je sve rekao 

O mladom Njujorčaninu znalo se mnogo više, djelomično i zbog izjave što ju je proljetos novinarima dao uvijek rado citirani Muhammad Ali. On je rekao kako će se profesionalni boks u apsolutnoj kategoriji vrlo uskoro opet vratiti u svoje slavne tokove od prije petnaestak godina. Kad su tražili objašnjenje te tvrdnje, odgovorio je samo: Mike Tyson.

Tyson je upravo idealna medijska zvijezda. Njegova je fizička pojava (u sportu u kojem je to bitno) zastrašujuća, a kad se tih stotinjak kilograma čistih mišića još i pokrene na ringu i za koju minutu doslovno ukloni ispred sebe nesretnika kojeg je zapalo da mu bude protivnik, novinarima se, sudeći po brojnim izvještajima u svjetskoj štampi, najčešće javljaju asocijacije vezane uz razne prirodne nepogode, divlje zvijeri ili ljude sa zločinačkim pobudama. U vrijeme oko meča s Berbickom nekako se, tako, uvriježilo korištenje imena King Kong ispred prezimena Tyson.

S druge strane, novinari uvjeravaju da Mike Tyson, zapravo, nije zao čovjek. On je stidljivo, diskretno, gotovo nježno stvorenje u privatnom životu, koje je transformacijom, kakvu do enormnih razmjera može romantizirati jedino američka medijska legendomanija, od mladića bez budućnosti, ali sa zavidnom reputacijom uličnog siledžije i lopova, postalo moralno i intelektualno iskristalizirani heroj. Upravo taj spoj potpuno nedvojbene boksačke snage Mikea Tysona i brojnih otkrivenih živopisnih detalja iz njegove biografije stvorio je trenutno zacijelo najveću medijsku zvijezdu svjetskog sporta.

Činjenica da je Tyson zaista postao svjetski prvak (i time obistinio bezbrojne prognoze i spekulacije) i da je u tome (zasad) uspio u WBC kategoriji, gotovo su u tom kontekstu sporedne, tek nužna formalnost da bi priča dobila okosnicu. Bitan je spoj prošlosti i budućnosti.

Najbliža je prošlost meč u Las Vegasu, koji mnogi stručnjaci i poznavatelji boksa već sada svrstavaju među najveće mečeve u povijesti sporta.

Uoči borbe atmosfera je bila ponešto čudna: Tyson je, kao izazivač, bio apsolutni favorit s kladioničarskim omjerom u svoju korist kakav se ne pamti. Naime, ako ste htjeli zaraditi dolar kladeći se na njega, morali ste uložiti 4 i pol. Svjetski prvak, Trevor Berbick, Kanađanin s Jamajke, koji je prije točno osam mjeseci postao službeno najjači u dobi 33. godine, stajao je mnogo lošije: 2,5 zarađena dolara na 1 uloženi.

Zato mu je preostalo jedino da na uobičajenoj konferenciji za novinare pred borbu prijeti kako će Tysona teško kazniti i kako će knock-out biti negdje u 7. rundi. Tyson je, posve u skladu sa svojim već izgrađenim imageom, bio miran i govorio kako veoma želi osvojiti taj naslov prvaka.

Dvije runde za povijest

Dvadeset drugog studenog navečer, pred 8300 neposrednih gledatelja i nekoliko stotina milijuna širom TV svijeta, boksači su izašli na ring.

Berbick, na klasičan način, pocupkujući u svom ogrtaču, popravljajući crne gaćice, ali i (primijećeno je) neprestano oblizujući usne. Tyson se pojavio bez ogrtača, također u crnim gaćicama (za što će kasnije platiti 5000 dolara kazne, jer aktualni prvak ima prioritet pri biranju boje), posve miran. Primijećeno je da je i ovaj put prije meča posve kratko ošišao kosu (po uzoru, vele, na Jacka Dempseyja) i da se opet pojavio bez čarapa (po uzoru na Joea Louisa).

Meč je trajao manje od dvije runde, ali je ipak pomogao da dosad najveći broj ljudi shvati što će od sada ime Mikea Tysona značiti u svjetskom boksu. Bio je to, naime, njegov katalog snage, energije i želje za pobjedom.

U prvoj se rundi Berbick, za kojeg su jedni poslije tvrdili da je boksao taktički posve loše, otkriveno i preofenzivno, a drugi da je hrabro, bez kalkulacija, pokušao ići na sve ili ništa, još donekle držao: samo ga je jednom Tyson propisno uzdrmao serijom od četiri uzastopna udarca u glavu objema rukama.

Spasio ga je gong, ali je smogao hrabrosti da se na odlasku u svoj kut izazovno nakesi Tysonu. Tyson nije ni trepnuo. Dvije minute poslije Tysonova ga je desnica raspalila takvom snagom da je sjeo na pod. Odmah je skočio i pokazao sucu da mu nije ništa, no vidjelo se da mu noge više nisu hitre kao prije. Pola minute prije kraja runde, opet je Tyson zadao seriju udaraca i završio je strahovitim lijevim krošeom po Berbickovoj bradi.

On nije pao odmah: stručnjaci kažu da su u boksu najstrašniji upravo knock-outi sa zadrškom od sekundu-dvije. Nakon njih obično nema oporavka. Berbick se naslonio na Tysona, on je vidio što se zbiva i jednostavno se izmaknuo.

Uslijedila je jedna od najmučnijih scena u povijesti profesionalnog boksa: Berbick je pao, potom pokušao ustati, zateturao na koljenima, pao još jednom i onda se, u očajničkom, gotovo posve besvjesnom naporu uspio uspraviti. Pritrčao je sudac, podmetnuo se pod boksača i, pokazavši da je meč završen, odveo Berbicka u njegov kut.

Jedan kompjutorizirani brojač pokraj ringa kasnije je izbacio podatke: Berbick je šakama uputio 36 udaraca, od kojih je 13 završilo negdje na Tysonu. Pobjednik je udario 106 puta, pogodio čak 59 puta. Jednostavan račun pokazuje da je Tyson upućivao svoje goleme šake u pravcu Berbicka svake tri sekunde, što je gotovo nevjerojatno, no, čini se, posve točno. S druge strane, 13 udaraca što ih je primio on gotovo da nije ni osjetio, zahvaljujući svojoj golemoj fizičkoj snazi.

Osobito impresionira snaga Tysonova vrata (vidi usporedbu s ostalim velikim boksačima), za koju poznavatelji tvrde da je ključ njegove stabilnosti i prividne neranjivosti. Vratni mišići toliko su mu snažni da uspješno apsorbiraju sve ozbiljnije udarce u glavu.

Ne samo zbog tog vrata, nego i zbog svojih ostalih proporcija, Mike Tyson, čini se, postavlja nove obrasce fizičke građe najjačih boksača. U počecima njegove karijere mnogi su smatrali da on jest izvanredno snažan, ali da svakako nema dovoljnu visinu za vrhunskog boksača i da su mu ruke prekratke. Danas o tome više nitko ne govori. Štoviše, njegovi se budući protivnici gledaju na korigiran način: oni sada, naime, imaju predugačke ruke i svakako su suviše visoki i nestabilni za Tysona, koji ne pravi nikakvu razliku u udaranju i desnom i lijevom rukom.

Mike Tyson, dakle, s dvadeset i nešto godina stigao je na vrh 30. lipnja. 1966, nekoliko sati pošto se rodio u dijelu BrookIyna zvanom Brownsville, gdje su perspektive bile kudikamo mračnije. Majka Lorna, na primjer, nije znala tko je otac tek rođenog dječaka. Nikad nije ni saznala. Mali Mike rastao je, uglavnom, na ulicama tmurnog ambijenta jednog od najzloglasnijih njujorških geta.

Ipak, navodno, nije krenuo krivim putem od samog početka. Bio je relativno mirno i povučeno dijete, koje je većinu vremena provodilo uzgajajući golubove. Kad se obitelj preselila u još divljiji kvart, zvan Bedford Stuyvesant, dogodilo se. Došao je jedan zločesti dječak i ukrao Mikeova najomiljenijeg goluba. U njemu se nešto prelomilo. Uhvatio je kradljivca, premlatio ga i na kraju mu zaokrenuo glavu tako da su dječaka kasnije liječnici jedva spasili. Mike Tyson, naime, u svojoj je 11. godini već bio izuzetno snažan i time se ubrzo počeo koristiti. Postao je ulični mugger (nasilnik). Pljačkao je odrasle ljude koji su imali nesreću da mu se nađu na putu. Ako bi odbijali "suradnju", dobivali bi gadne batine.

Nakon godinu i nešto dana Tyson je završio u školi Tyron Correctional, zapravo lokalnom popravnom domu za delinkvente do 17 godina. Tamo mu je tjelesni odgoj predavao stanoviti Bob Stewart, bivši boksač prekvalificiran u socijalnog radnika. On je robusnog Tysona počeo nagovarati da se prihvati boksačkog treninga jer mu je bilo jasno da je mali evidentni potencijal.

Kad su prvi put ukrstili rukavice, Tyson je nasrnuo na Stewarta, ali ga je on preciznim udarcem srušio na pod, pokazao mu tko je gazda, ali i otkrio da je tehnika u boksu (što mora značiti i nešto pameti) jednako važna kao i sirova snaga.

Ustajući s poda i zamišljeno trljajući bradu, Mike Tyson navodno je tu i tada odlučio postati boksač.

Usvojenik slavnog menadžera

Nakon nekoliko mjeseci - Mike je navršio 13 godina - Stewart ga je odlučio odvesti svojem starom prijatelju, bivšem poznatom boksačkom menadžeru, a sad umirovljeniku koji je iz zadovoljstva vodio malu boksačku dvoranu i školu u selu Catskillu, 200 km sjeverozapadno od New Yorka.

Čovjek se zvao Cus D'Amato, bilo mu je tada 70 godina i bio je čuven po tom što je ranih pedesetih izvukao iz jedne njujorške popravne škole dječaka po imenu Floyd Patterson, odgojio ga u svojem domu i pretvorio u boksača koji će 1956. postati najmlađi svjetski prvak u apsolutnoj skupini (21 godina, 10 mjeseci i 26 dana). Rekord se održao punih 30 godina.

Cus D’Amato odmah je vidio da je Tyson zanimljiv materijal. Menadžer koji je u profesionalnim boksačkim krugovima bio poznat kao "jedini pošteni menedžer" - odlučio je ponoviti povijest: zatražio je od Mikeove majke dopuštenje da se brine o dječaku i da ga učini boksačem.

Lorna Tyson je pristala, a kad je 1981. umrla, D'Amato je relativno brzo uspio obaviti pravne formalnosti oko usvajanja dječaka. Mike je rastao, uzgajao golubove i trenirao. Kako su financijeri D'Amatove male boksačke škole zapravo bili boksački fanatici i biznismeni Billy Cayton i Jimmy Jacobs, vlasnici jedinstvene boksačke filmoteke s više od 16.000 snimljenih profi-mečeva (njihova firma Big Fights najveća je te vrste u svijetu, i dva ortaka su se i obogatili prodajom prava na emitiranje svojih dokumenata), Tyson je stalno bio u mogućnosti da proučava sve moguće mečeve i boksače.

Cayton i Jacobs danas tvrde da je Mike Tyson zacijelo jedan od najvećih poznavatelja povijesti profesionalnog boksa na svijetu i da na pamet može nabrojiti sve mečeve za naslov svjetskog prvaka u apsolutnoj skupini.

Tysonova amaterska karijera trajala je 27 mečeva. Tri je izgubio, od kojih i jedan (navodno sumnjivom sudačkom odlukom) vrlo važan: pobjednik iz tog meča imao je pravo nastupa na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984. Na Igre je otišao i tamo osvojio zlatnu medalju Henry Tillman. Za Tysona je to, osim razočarenja, značilo i to da će profesionalnu karijeru - prema D'Amatu: stvar vrlo bliske budućnosti - započeti kao gotovo potpun anonimac.

Anonimnost je trajala 50 sekundi. Toliko je Mikeu Tysonu trebalo da 6. ožujka 1985. u Albanyju (država New York) nokautira svog prvog protivnika, nekog Merceda. Borba nije bila najkraća u njegovoj profesionalnoj karijeri. Za tu prvu pobjedu Tyson je dobio 500 dolara.

D'Amato je, znajući da pred sobom ima potencijalnog prvaka svijeta, organizirao izvanredno "gusti" raspored mečeva: prosječno svaka tri tjedna. Tako je Tyson do kraja svoje prve godine među profesionalcima boksao u 15 mečeva. Dobio ih je sve, a u 11 je protivnik ležao na podu već prije kraja prve runde.

Do meča s Berbickom, Tyson je boksao 27 puta. Samo u dva navrata (u 20. i 21. meču u svibnju ove godine, protiv Jamesa Tillisa i Mitcha Greena) protivnici su na nogama dočekali kraj posljednje, desete, runde, premda potpuno izudarani.

Od 25 pobjeda konockoutom, Mike Tyson ih je 19 ostvario u prvoj rundi, i to je još jedan rekord za povijest profi-boksa.

Kada je Cus D'Amato umro od upale pluća u studenom 1985. u 77. godini života, Tyson je bio u najvećem uzletu. Brigu oko upravljanja njegovom karijerom preuzela su dva menedžera, Cayton i Jacobs, po svemu sudeći prilično uspješno. Od onih prvih 500 dolara, Tyson je, naime, za 18 mjeseci dogurao do okruglih 2 milijuna dolara na bankovnom računu, prije meča s Berbickom.

Sad se događaji odvijaju takvom brzinom da Cayton i Jacobs već izjavljuju u novinama kako će Mike Tyson u svojoj karijeri po zaradama nadmašiti i velikog Muhammada Alija, koji je u svojoj dugačkoj karijeri zaradio više od 88 milijuna dolara.

Samo za meč s Berbickom Tyson je dobio oko milijun i pol dolara (njegov protivnik, koji je branio svjetski naslov, nešto više od 2 milijuna). Potpisao je ugovor s televizijskim kućama ABC (milijun) i HBO (milijun i pol dolara), a Tyson i njegovi poslovni menedžeri upravo razmatraju ponudu jedne velike japanske korporacije koja je ponudila organizaciju prvog narednog Tysonova meča u Japanu, u specijalno izgrađenoj areni za 250.000 ljudi (!). Predloženi honorar za boksača bio bi 10 milijuna dolara. Cayton i Jacobs do sada su odbili čitave hrpe ponuda raznih pokrovitelja koji bi željeli Mikea Tysona na svom platnom spisku.

- Odbili smo sve. Mi znamo da će već nakon idućeg Mikeova meča potpisi na ugovorima vrijediti bar dva puta više. Kad on ujedini sva tri naslova - WBC, WBA i IBF - u jedan, iduće godine, potpisivat ćemo ugovore. Tada će vrijediti deset puta više nego sada - tvrdi Jimmy Jacobs.

Plan je, naime, ovakav: 7. ožujka iduće godine Tyson bi boksao protiv pobjednika iz meča koji se 12. prosinca održava u New Yorku, između aktualnog prvaka po WBA verziji Tima Whiterspoona i izazivača Tonyja Tubbsa. Početkom lipnja planira se održavanje novog meča stoljeća - protivnik će biti Michael Spinks (prvak po IBF verziji), a dobije li Mike Tyson i taj meč, ujedinit će sva tri naslova. Popularnost koju bi takav pothvat izazvao danas je nemoguće zamisliti.

U međuvremenu, u Hollywoodu se izrađuje nekoliko scenarija za snimanje filma o njegovu životu. Nude mu se već i neki filmski projekti. Prema izvorima iz europskih i američkih novina, on je, naravno, ostao posve isti: i ne pomišlja na bilo kakvu drugu aktivnost, osim boksačke, i dalje je onaj mirni, povučeni dječak koji kao da ne prihvaća silnu gužvu i galamu koja je nastala oko njega. Svoje se prošlosti ne srami, o budućnosti, navodno, ne razmišlja, nego samo o prvom idućem protivniku.

Ipak, Mike Tyson želi biti svjetski prvak i u svojoj trideset osmoj godini. Trenutno na svijetu gotovo nitko ne sumnja u takvo što, premda je jedan Joe Louis bio prvak 12 godina, a Muhammad Ali sveukupno samo 8 i pol godina.

Mike Tyson danas je jači nego ta dvojica u njegovim godinama. Hoće li i koliko izdržati, drugo je pitanje.

Napisao: Mladen Jergović (Start, 1986.)

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara