HALIL JAGANJAC (26) svojedobno je bio jedan od najuzbudljivijih talenata hrvatskog rukometa. Kao 18-godišnjak se iz riječke Kozale preselio u moćni Paris Saint-Germain, da bi se zatim preko skopskog Metalurga 2018. vratio u hrvatski rukomet i potpisao za Nexe.

U Našicama je ovaj stasiti lijevi vanjski izgradio ime te je bio lider momčadi koja je 2022. ostvarila najveći uspjeh u povijesti kluba i plasirala se na Final Four Europske lige. Istovremeno je postao i reprezentativac te je igrao na Svjetskom prvenstvu 2021. i Europskom prvenstvu 2022. godine. 

Sve to donijelo mu je transfer u Kielce, rukometnog giganta iz Poljske, koji ga je odmah posudio u njemački Rhein-Neckar Löwen. U Njemačkoj je krenuo dobro igrati, ali nakon samo nekoliko mjeseci doživio je tešku ozljedu zbog koje je dvije godine imao ogromne probleme.

U tom je periodu Jaganjac prošao dvije operacije ramena, kao i operaciju jagodične kosti, te duge i teške procese rehabilitacije. Kako nam kaže, mnogi ljudi nakon takve ozljede više ne mogu podići ruku iznad glave. Srećom, on se uspio vratiti te je počeo redovito igrati za Löwen.

Tako ćemo nakon gotovo dvije i pol godine napokon vidjeti Jaganjca i u reprezentativnom dresu. Dagur Sigurdsson uvrstio ga je na popis od 20 igrača koji će ovog mjeseca igrati protiv Češke u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo. Kako bismo se osvrnuli na njegov povratak u momčad Hrvatske, nazvali smo samog Jaganjca, koji nam je otkrio kroz što je sve prolazio u napornom procesu rehabilitacije.

Nedavno je izašao popis reprezentacije. Vaša zadnja utakmica za Hrvatsku bila je još u listopadu 2022. godine, a sada ste opet tu. Kakav je osjećaj napokon se vratiti?

Nama sportašima to puno znači, meni je reprezentacija vrhunac vlastite karijere. Kad god sam u reprezentaciji, budem jako sretan. Tim više jer je iza mene dosta težak period. To mi još više znači. U svakom slučaju nešto jako pozitivno i nešto što me veseli.

Izbornik Dagur Sigurdsson uvrstio vas je na širi popis za ovogodišnje Svjetsko prvenstvo. Koliko ste komunicirali s njim i kakve su bile šanse da zaigrate na prvenstvu?

Pričali smo, čujemo se. Izbornik je stvarno sjajan čovjek, veliki gospodin. Javio mi se još kad sam bio u procesu rehabilitacije i tada još nisam znao kad ću se vratiti. Međutim, on je meni rekao da će me staviti na taj širi popis da mi pokaže da me vidi u budućnosti i da računa na mene. 

To mi je puno značilo jer sam u tom trenutku bio stvarno u teškoj situaciji. I kad me izbornik uvrstio na popis, bio je svjestan da su gotovo nikakve šanse da ću ja biti spreman.

To sam i ja rekao njemu, ali on mi je odgovorio: "Bez ikakvog pritiska, Halile, ti radi svoje, radi na svom zdravlju. Mi ćemo tebe uvrstiti na popis taj širi, od 36 igrača, i ako se dogodi da ti kreneš igrati, da kreneš standardno nastupati u klubu, budeš imao minutažu, možemo te pozvati na kasniji popis."

Naravno, u trenutku kad se reprezentacija okupila sam tek odigrao dvije utakmice nakon duge pauze i naravno da nije bilo realno niti sam još bio u optimalnoj formi. Nisam ni znao kako će rame reagirati na opterećenje.

Meni je bilo jasno i puno ranije da je vjerojatno nemoguće da ću zaigrati na prvenstvu. Ja sam bio već presretan samom činjenicom da me izbornik zvao. Bio nam je i na nekim utakmicama u Njemačkoj jer zna raditi kao stručni komentator tako da sam s njim već i uživo pričao nekoliko puta. Imat ću priliku sigurno u budućnosti, a što se njega tiče, radi se o stvarno jednom velikom gospodinu.

Kako ste vi doživjeli Svjetsko prvenstvo? Gdje ste ga pratili i jeste li se čuli s igračima?

Svjetsko prvenstvo sam pratio iz Njemačke, iz Mannheima, iz kluba. Mi smo tada imali klupske treninge tako da sam, nažalost, bio spriječen otići na utakmice. Žao mi je što nisam uspio otići barem na jednu od ovih završnih utakmica u Zagrebu, četvrtfinale ili polufinale.

Na televiziji sam sve pratio i meni je to veća nervoza i neizvjesnost kad pratim na televiziji i proživljavam to kao da sam tamo. Stvarno čudesno nešto, i to četvrtfinale i polufinale je nešto što će dečki pamtiti cijeli život. Ogromna stvar za hrvatski rukomet, nakon jednog rezultatskog posta mislim da je ovo strašno bitno.

Što se tiče ekipe, naravno, čujemo se, neki su mi suigrači, kao Martinović. S nekima sam igrao prije u klubovima, s nekima sam bio u reprezentaciji, tako da mi se svi jako dobro poznajemo i uvijek smo u kontaktu. Puno nas igra i u Bundesligi tako da se čujemo i razmjenjujemo informacije. Kad se ušlo u završnicu, čuo sam da se nije moglo više ni spavati koliko je bilo uzbuđenje i adrenalin.

I sami ste spomenuli da Vam ovaj poziv dolazi nakon teških trenutaka i velikih problema s ramenom. Što se sve događalo?

Sve je počelo krajem 2022. godine. Bio je 12. mjesec, moja prva sezona u Bundesligi, ali krenuo sam jako dobro. Na ligaškom gostovanju kod Erlangena bila je neka 20. minuta, bacao sam se na jednu loptu. To je ono što sam napravio prije toga u karijeri već tisuću puta i nikada se nije ništa dogodilo.

Međutim, ovaj put ruka mi je bila nezgodno ispružena i drugi igrač, odnosno protivnički igrač, se isto bacio po loptu. Sletio mi je na rame čitavom svom tjelesnom težinom dok mi je ruka bila ispružena pod tom nekom ružnom polugom i rame mi je iskočilo. Sve tetive i ligamenti u šuterskom ramenu su mi tada pokidani.

To je bila takva bol da ja to ne mogu opisati. Igrači oko mene su se uhvatili za glavu, a fizioterapeut je odmah dotrčao i uspio mi nekako rame vratiti u ležište. Nakon toga su me dugo čekali, bio je to sigurno najteži period u mojoj karijeri.

Kad sam saznao da je sve otišlo u ramenu i da moram na operaciju, da će rehabilitacija biti jako teška, naravno da to sve pogodi sportaša. Međutim, ja sam otišao na operaciju, odradio sam tešku rehabilitaciju i vratio se u osmom-devetom mjesecu 2023., za početak nove sezone.

Krenuo sam trenirati s momčadi, no mene je to rame i dalje boljelo. Kako se povećavalo opterećenje, tako su mi se povećavali i bolovi. Ja sam tako igrao tri, četiri mjeseca. Mučio sam se. Vraćao sam se na teren pa sam opet morao pauzirati jer je rame bilo iziritirano.

Na sve to sam krajem 2023. na treningu dobio laktom u glavu i pukla mi je jagodična kost. To je ista ozljeda koju je sada imao naš golman Matej Mandić pa nije mogao nastupiti na prvenstvu. Tu me čekao novi oporavak i na sve to sam ponovno išao na pretrage za rame. Nove pretrage, nova mišljenja doktora.

Odradio sam operaciju jagodične kosti u Njemačkoj, a onda sam saznao da mi je oštećena i tetiva bicepsa i još neke stvari u ramenu. To mi je značilo još jednu operaciju ramena koja je bila u drugom mjesecu prošle godine. Hvala Bogu, to je bila zadnja operacija od tada do sada. Nakon toga sam opet imao tešku rehabilitaciju jer je rame bilo u jako teškoj situaciji.

Prošlog ljeta sam čak posumnjao u jednom trenutku da je kraj, da ću morati završiti karijeru kolike sam bolove osjećao. Nije bilo poboljšanja. To mi je stvarno bilo jako teško u glavi, ali rekao sam da ću dati sve od sebe u svakom slučaju. Na kraju ako bi bilo tako da moram završiti karijeru, barem bih bio mirne duše jer bih znao da sam dao sve od sebe.

Uspio sam se vratiti krajem godine, krenuo sam igrati i stvarno mi je pao kamen sa srca kad sam shvatio da i dalje mogu i da se to rame nekako oporavlja. Nije to rame i dalje kao što je bilo prije ozljede, ali uspio sam ga dovesti do toga da mogu igrati rukomet, da mogu igrati obranu, da mogu trčati u tranziciju, da mogu zabijati golove.

Ja i dalje na njemu radim intenzivno i prolazim taj rehabilitacijski proces. Dok nastupam, dok treniram, radim na njemu svakodnevno. Danas smo imali slobodno od klupskih obaveza, a ja sam išao posebno na rehabilitacijske treninge za rame.

Dakle, kako se sada osjećate? Bol se još uvijek javlja?

Ima boljih i ima lošijih dana. Nekad me boli kada se to rame preforsira i doživi neko veće opterećenje. Kada me doktor drugi put operirao, rekao mi je da se više ne mogu postavljati nikakva očekivanja, nego da se samo možemo nadati.

Svako tijelo je drugačije, ali fizioterapeuti su mi rekli da tu ima još prostora da se situacija popravi i da treba biti strpljiv i raditi. Najveći problem je što se radi o šuterskom ramenu jer su na tom ramenu najveće moguće sile koje postoje u tijelu.

To je možda i najgora ozljeda koju jedan rukometaš može doživjeti. Ne radi se o jednom puknutom ligamentu, otišli su mi svi ligamenti. U ramenu imam šest sidara, kako to zovu doktori, koja drže rame da bude čvrsto. Ali kad je rame čvrsto, onda se izgubi na pokretljivosti i na elastičnosti koja je potrebna za šut. Nije lako sve to iskombinirati da funkcionira.

Rameni zglob je jako zahtijevan i puno ljudi koji su doživjeli takvu ozljedu, ne samo profesionalni sportaši, najčešće ne mogu dići ruku iznad glave više nikad u životu. Tako da ja sam presretan da sam se uspio vratiti nakon tog horora.

Potpisao sam novi ugovor u klubu do 2027. godine i to mi je donijelo još dodatni mir u glavi. Idem sada dan po dan, borim se i nadam se da će se ta situacija s ramenom još u budućnosti popraviti.

U klubu očito vjeruju u Vas i bili su Vam podrška u tim teškim trenucima...

Kada sam došao tu, mislim da sam se jako svidio svima, upravi, treneru i ljudima koji su zaduženi za transfere. Uvijek sam davao sve od sebe. Kad sam bio ozlijeđen, davao sam sve od sebe da se vratim, da treniram. To su ljudi vidjeli. Vidjeli su da sam radnik.

Hvala im na tome i to je s njihove strane velika gesta. Preuzimaju rizik kada produljuju ugovor s igračem koji je toliko dugo bio odsutan s terena. To ne bi svaki klub napravio, ali to puno govori o ovom klubu.

Ne bih ništa mijenjao. U sportskom gigantu sam. Nekada su rezultati bolji, nekada lošiji, ali ovo je stvarno gospodski klub, veliki klub, višestruki prvak Njemačke. Igram najjaču ligu na svijetu ovdje i već se osjećam kao kod kuće.

Tri godine sam ovdje, moja supruga je sa mnom, njoj je lijepo. Sestra mi živi ovdje u blizini, u gradu pored mojega. Treba nam nekih 30-40 minuta do nje i evo upravo razgovaram s Vama, a kod nje sam. Imam tu dva nećaka i nećakinju, jedan dio obitelji mi je ovdje. Stvarno mi je kao kod kuće, predivno se osjećam i jako sam sretan da karijeru još barem dvije godine mogu nastaviti ovdje.

S vama je u klubu i Ivan Martinović, novi kapetan hrvatske reprezentacije. Što kažete na to?

Mislim da smo mi imali prvo okupljanje kadetske reprezentacije kad smo imali 16 ili 17 godina. Od tog trenutka do danas sam s njim prošao sve dobne skupine u reprezentaciji, došao u seniorsku reprezentaciju, sad igram s njim i u klubu. Jedan s drugim smo prošli puno stvari.

O tome kakav je igrač ne trebam trošiti riječi, to svi vide, ali njegove kvalitete kao čovjeka su isto tako vrhunske. Mislim da je to izbornik primijetio i baš zbog toga je idealan kandidat za kapetana hrvatske reprezentacije.

To je velika odgovornost i vjerojatno i veliki teret, pogotovo kada je prije tebe na tom mjestu godinama bio jedan velikan kao što je Duvnjak. Nije to lako. Duvnjak uvijek kaže da je to težak dres, ali da je najljepši dres na svijetu. Mislim da u ovom trenutku nema boljeg kandidata od Ivana za to mjesto kapetana i jako sam sretan što će nam to biti baš on.