Mourinho je arhitekt vlastitog debakla
JOSE MOURINHO je ušao automobil na Santiago Bernabeua i sam krenuo prema zračnoj luci. Nekoliko sati ranije osvojio je Ligu prvaka s Interom i tako kompletirao povijesnu trostruku krunu. Njegov Inter u finalu je poderao Bayern 2:0 i koliko god su se Interovi navijači nadali da će možda ostati, Mourinho je znao da odlazi. Znali su to i igrači.
Na ulasku u automobil gestikulirao je Marcu Materazziju da će ga nazvati. Automobil je krenuo, ali se zaustavio nakon nekoliko metara. Mourinho je izletio van i pojurio u zagrljaj Materazziju. Stisnuo ga je oko vrata, a taj gotovo dva metra visoki talijanski "mesar", jedan od najgrubljih stopera svojeg doba, slomio se kao dječačić.
Stajali su Mourinho i Materazzi tako nekoliko trenutaka, grlili jedan drugoga i ridali. To je bio Jose Mourinho. Trener za kojim će njegovi igrači ići i u rat ako treba i tip koji je bio u stanju promijeniti i smekšati i one najčvršće i najbahatije. Bio je to trener koji je mrtav-hladan Samuela Eto'oa stavio na beka. I ovaj ga je poslušao. Bio je to Mourinho čiji Inter je jednostavno odbio ispasti od moćne Barcelone i koji je u uzvratu na Nou Campu odigrao jednu od najherojskijih utakmica u novijoj povijesti Lige prvaka, iako je sat vremena igrao s igračem manje. Bio je tip za kojeg je jedan Zlatan Ibrahimović svojedobno rekao da bi i ubio ako treba. A Zlatan Ibrahimović ne "ubija" za svakoga.
Taj Mourinho je Chelsea nekoliko godina ranije odveo do prvog naslova prvaka nakon 50 godina, a onda i do drugog. Sve to mu je omogućilo da postane i trenerom Reala s kojim je osvojio samo jedan naslov prvaka. No to je već bilo vrijeme u kojem se Mourinho "razbolio". Chelsea i Inter, klubovi uglavnom navikli na razočaranja, nisu previše marili što je momčad izgledala više kao vojska nego kao nogometna momčad i tražili su se samo trofeji kojih su navijači bili gladni.
Inter i Chelsea nisu marili kako momčad igra, tražili su se samo rezultati
U Realu su se tražili i trofeji i tri gola po utakmici. Atrakcija, potezi. No Mourinho za to nije mario. Njegov ego je već polako postajao veći od njega samog. Jose je postao veći i od klubova koje je vodio. Odnosno, barem je on to tako doživljavao. Iako je Real pod njim napokon postao prvakom nakon četiri godine, igra i odnos prema klubu i igračima svima su polako išli na živce. Posvađao se sa Sergijom Ramosom i Ikerom Casillasom do te mjere da su se navijači Reala počeli dijeliti na "Madridistase" i "Mourinhistase". Krenula je i standardna svađa s medijima i sve je bilo spremno za Mourinhov odlazak.
Širokih ruku su ga dočekali u Londonu. U Chelsea vjerojatno može doći kad poželi, a Jose im se odužio još jednim naslovom 2015. godine. On je stigao u vrijeme kad se nogomet preko noći počeo mijenjati i kad su se treneri, čak i oni najveći, najednom morali početi navikavati na silno jačanje suparnika i činjenicu da će se morati promijeniti. Problem je bio što se Mourinho nije želio mijenjati. Jer, tko su oni da Mourinhu kažu kako će njegova momčad igrati?
Dok je Chelsea nizao razočaranje za razočaranje i poraz za porazom, Mourinho ni u jednom trenutku nije okrivio sebe. Bili su krivi drugi. Mediji, igrači čak i klupska liječnica koju je u jednoj od svojih najjadnijih epizoda nazvao "filhom de putom" jer je, pazite sad, u sudačkoj nadoknadi pri negativnom rezultatu krenula pomoći ozlijeđenom igraču. Bio je to još jedan Mourinhov neslavan kraj.
Dolazak u Manchester United bio je logičan slijed za sve. Za Mourinha koji je nekoliko puta rekao da sanja Old Trafford, ali i za Manchester United koji je u eri nakon Fergusona lutao s trenerima. Dobio je slobodne ruke i neograničena sredstva da vrati klub tamo gdje mu je mjesto. No Mourinho je jednostavno pukao pod pritiskom.
Da, veliki Jose, stijena od čovjeka koju nitko nije mogao izbaciti iz takta, slomio se pod težinom Old Trafforda. Kad je prihvatio posao u ljeto 2016. godine vjerojatno je i sam mislio da će biti puno lakše. Za 105 milijuna eura dobio je Paula Pogbu. Za 42 milijuna Henrikha Mkhitaryana, a 38 je dao za Erica Baillyja. Krojio je United po svojem guštu, došao mu je i njegov "ubojica" Zlatan Ibrahimović s kojim je osvojio Europa ligu. Europski trofej je europski trofej, ali 24 boda manje od Chelseaja u prvenstvu je 24 boda manje. Na godinu je spiskao još 164 milijuna na Lukakua, Matića i Lindelöfa i završio 19 bodova iza Cityja, a ove sezone potrošio je još 85 milijuna i sinoć je doživio teški debakl protiv Spursa 0:3.
Nije problem u porazu, događa se. No jedna stvar pokazala je da se Mourinho pogubio, da puca pod pritiskom i da više nema rješenja. U odnosu na utakmicu s Brightonom promijenio je čak šest igrača. U obranu je gurnuo Smallinga i Jonesa koji su zadnji put zajedno igrali u svibnju, a pridružio im je i Andera Herreru koji je prvi put u karijeri igrao stopera. I to protiv Kanea, Eriksena i društva, ofenzivno jedne od najjačih momčadi u ligi.
Nije Mourinho kriv što Lukaku promaši prazan gol, ali...
Kao što smo sinoć pisali, nije Mourinho kriv što Lukaku promaši prazan gol i što Pogba ne može spojiti dva dodavanja. No on je kriv što njegova momčad nema nimalo samopouzdanja i što se raspada čim primi gol. Mourinho je prije početka sezone javno prozivao direktora Eda Woodwarda što mu ne želi kupiti novog stopera. Novog, iako je u svlačionici imao Baillyja i Lindelöfa koje je sam odabrao. Kukao je da s ovom momčadi ne može konkurirati Guardioli i Kloppu, iako ju je on sam slagao. A kriv je on sam.
Pa nije baš problem i u Lindelöfu i u Mhitarjanu i u Pogbi i u Martialu i u nizu igrača s kojima se Mourinho u karijeri posvađao. Nisu oni svi baš luđaci, a on jedini normalan. Prije je Mourinho iza sebe imao rezultate pa su si klubovi mogli dopustiti da potjera nekoga iz svlačionice. Sad rezultata nema i Ed Woodward ne namjerava i dalje zadovoljavati Mourinhove hirove, a nije mu dao 420 milijuna eura da osvoji Europa ligu i liga kup i svaki put kad loše odigra krivi nekoga drugog. Nema ni igre. Da ste sinoć obukli njegove igrače u dresove Crystal Palacea ili, recimo, West Hama ne biste vidjeli preveliku razliku.
Mourinho je uspio ono što nije uspjelo njegovim prethodnicima na Old Traffordu. Mourinho je Manchester Unitedu uzeo - dušu. Onu borbenost i inat koji ga je krasio kroz povijest i kojim bi znao i ovakve utakmice okrenuti u svoju korist ili barem uzeti bod. No Portugalac više nema znanja i energije igračima usaditi svoju viziju i uvjeriti ih da je ono što im govori najbolje. Nisu Pogba, Lukaku i društvo slijepi pa da ne vide kako Spursi, City, Liverpool i ostali igraju neki drugi, moderni nogomet.
Nisu igrači nekonkurentni. Nekonkurentan je Jose
Nakon desetljeća titule jednog od najvećih u povijesti Mourinho je postao pročitana knjiga. Zbog nikog drugog nego zbog sebe samog. Nisu Pogba, Lukaku i Martial nekonkurentni Guardioli i Kloppu. Nekonkurentan je Mourinho. Klopp je nakon prve sezone u Premiershipu shvatio da tu ne pali igra Borussije Dortmund u kojoj će se zabiti gol više od protivnika. Pa njegov Liverpool danas i prije dvije godine ne sliči na istu momčad. Guardioli su se smijali kad je prošlog ljeta potrošio 200 milijuna eura na bekove pa su šutjeli kad su mu upravo ti bekovi donijeli naslov prvaka i 100 bodova u prvenstvu. United? United je pročitana knjiga.
Mourinhu su se svi smijali kad je nakon prve sezone rekao da treba još 200 milijuna eura za pojačanja. Smijali su mu se kad je za poraze u derbijima krivio suce. Smijali su mu se kad je zadnjeg dana prijelaznog roka panično tražio stopera i molio upravu da mu kupe Maguirea, Godina, Alderweirelda. Bilo koga. Smijali su mu se i sinoć kad je teatralno napustio press konferenciju i rekao novinarima da on sam ima više naslova prvaka Engleske od ostalih 19 trenera.
Smijat će mu se i dalje.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati