U DANIMA koji slijede bit će vremena za taktičke opservacije i nijanse koje mogu Dinamu nakon domaće 1:0 pobjede protiv Benfice donijeti četvrtfinale Europa lige. Ovaj tekst posvećen je najboljoj partiji jednog Dinamovog igrača koju sam uživo gledao i drugoj najvećoj pobjedi u modernoj klupskoj povijesti.

Doktor Ivan Šunjić

Dinamov navijač u proteklih 20 godina doživio je svašta. Vidio je Robijevu simultanku protiv Celtica i Modrićevu u Amsterdamu, kada su prvi put pomislili da taj dječak može postati najbolji na svijetu. Vidio je i kako Sammir odrasta pred prepunim Maksimirom na Villarrealu i kako Cvita trpa Grasshoppersu ili Ivici Kralju. Nogomet je takav sport - vrlo lako pamti kolosalne individualne partije, velike golove i poteze što će se godinama vrtjeti na kompilacijama i koje ćete lako pronaći na internetu uz samo dva klika.

Suprotno tome, nogomet ima i tendenciju zaborava. Zaboravljaju se imena igrača bez kojih ova radost koju danas jednostavno ne bi postojala. Nitko nema pravo to napraviti Ivanu Šunjiću.

Prvi odlazak na Maksimir u životu bio mi je u jesen '96. godine, kada su Fuad Šašivarević i Hari Vukas šokirali tribine i poveli 0:3, a Dinamovo trojstvo tih godina - Viduka, Cvita i Mara, donijeli bod Modrima. Od tog dana do danas mijenjali su se za mene junaci u modrom dresu, nogomet sam s godinama počeo shvaćati sasvim drugačije, a terenom najvećeg hrvatskog kluba prodefilirali su deseci igračina i luzera. I nikad, ali baš nikad nisam vidio da je netko odigrao ovako kompletnu partiju kao što je to Šunjić napravio protiv Benfice. 

Njegovo nepogrešivo čitanje igre i lakoća pobjeđivanja u duelu nešto su što Maksimir nije vidio godinama. Prvi put u životu bio sam siguran da Benfica u kontranapadu ne može baš ništa dok je on blizu. Jednostavno, Šunjić nije dao Benfici da igra. Velike zasluge za to idu cijeloj ekipi koja se kretala u kompaktnom obrambenom bloku, ali dominacija koju je u prekidanju suparnikovih napada prezentirao Dinamov čovjek iz drugog plana, ostavila me bez daha. 

Maksimirske tribine ostale su pljeskati dugo nakon završetka utakmice, ali teško može postojati impuls s tribina koji bi adekvatno nagradio ovakvu utakmicu. Za pet, 10 ili 30 godina, kada s razlogom unucima budete pričali o Bjeličinom preporodu, Petkovićevim golovima ili Olmovim bravurama, ne smijete prešutjeti ono što je danas prikazao Ivan Šunjić. 

Benfica je najveća pobjeda od ONE

Još davne 1997. godine iza Ivice Kralja zapucketala je petarda koja je i danas ostala najveća Dinamova pobjeda od osamostaljenja. Možda je bilo utakmica s većim ulogom, ali kontekst sudara hrvatskog i srpskog kluba jednostavno je bio veći od nogometa - neke utakmice zbog socijalno-povijesne situacije postaju veće od sporta. 

Ne računajući Partizan, pobjeda protiv Benfice najveća je u Dinamovoj novijoj povijesti. Nikad se nije poklopilo da ulog bude tako velik, suparnik tako moćan, a Dinamo tako dominantan. 

Teško je prognozirati što će se dogoditi za tjedan dana, prije svega jer je teško predvidjeti u kakvom će sastavu istrčati domaćin. Ali Dinamo je već sad omogućio Zagrebu da sanja onako kako to nije godinama mogao. Bajka i dalje traje. Za "mangupe" Nenada Bjelice sve je moguće.