Najpodcjenjeniji igrač hrvatskog nogometa
U POSLJEDNJIH osam godina mnogo je igrača prodefiliralo Maksimirom - klinci koji su prodani nakon dvije prave utakmice, grozni i preplaćeni stranci, nositelji igre koji su bili najbolji igrači i strijelci lige te svakakvi drugi profili igrača. Jedina Dinamova konstanta na terenu je Arijan Ademi, Dinamovo srce i duša.
Još od Vahe popunjava najdeficitarniju poziciju hrvatskog nogometa
Iako se to sada čini kao prastara povijest, prije samo osam godina Vahid Halilhodžić od Dinama je nakon četiri godine lutanja bio napokon stvorio ozbiljnu europsku momčad. Tada je Chagi u središnjici terena kao drugog ''pivota'' pridružio Ademija, pridošlicu iz Šibenika, i ekipi donio stabilnost kakva je nedostajala prethodnih sezona. U narednih sedam godina, nogomet se promijenio - svaki pivot morao je naučiti igrati kao jedini osigurač s obzirom na to da je formacija 4-3-3 postala sve popularnija i praktičnija. Ademi se apsolutno prilagodio novoj ulozi i danas je sposoban ispratiti suparničku desetku u dubinu, a onda se na vrijeme vratiti kako bi čuvao leđa Gojaku, Olmu i ostalim Dinamovim veznjacima. Za razliku od brojnih igrača, čak i onih najviše svjetske klase, koji su se u toj tranziciji izgubili, Ademi izgleda sve bolje. I dalje je buldog koji razara suparnika u duelima, čita igru i prekida suparničke napade. Postao je i sasvim solidan dodavač, a najveća dodatna vrijednost mu je osjećaj za prostor i mogućnost da iz drugog plana ugrozi suparnička vrata.
Hrvatska reprezentacija je u cijelom navedenom periodu, sve do Badeljevog sazrijevanja, patila za igračem tog profila. I za razliku od brojnih drugih Mamićevih projekata ili etničkih Hrvata koji s domovinom nemaju previše veze, jedino se njega uporno i neprestano preskakalo u svim razgovorima oko igara za reprezentaciju, iako cijeli svoj život živi i igra u Hrvatskoj. Njegovo prepuštanje Makedoniji sa sportske je strane vjerojatno najnepravednija odluka u modernoj eri hrvatske reprezentacije.
Ali on nije plakao. Radio je, upirao svim silama da zaigra za svoju drugu domovinu, kao i da preuzme konce Plavih u svoje ruke i noge. I uspio je, a pritom je utjelovio baš onakav Dinamo kakav bi trebao biti - srčan, ponosan, uporan i skroman.
Ratnik bez zadrške
Jedna od najizlizanijih nogometnih fraza ona je o igračima koji "idu glavom tamo gdje drugi ne bi kopačkom". Taj klišej jest velik, ali je nastao baš po uzoru na igrače poput Ademija. Znao je u plavom dresu imati loše partije, baš kao što je i klub znao doživljavati teške blamaže na terenu, ali niti jedne jedine sekunde, još od 2010. godine kada je stigao u redove Dinama, njegov angažman, volja i borbenost nisu bili upitni. Puknute arkade, čelo, igra pod blokadama te ostale medicinske poteškoće postale su lajtmotiv njegovog boravka u Dinamu. Za razliku od prijašnjih razdoblja kada su se sa zebnjom čekale vijesti o Sammiru ili Soudaniju, danas je prvo pitanje oko Dinamovog sastava ono igra li Ademi. A zašto je tako, pokazala je pretprošla sezona.
Dinamo bez Ademija je najgora verzija Dinama
U listopadu 2015. godine, nakon velike pobjede nad Arsenalom, Ademi je pao na doping testu. Prvotno iznenađujuće dugu suspenziju od četiri godine UEFA je skratila na dvije, ali za Dinamo je i to bilo previše. Dinamo je bez njega, u jeku svoje najveće logističko-institucionalne vladavine, uspio izgubiti naslov u HNL-u, a nedugo nakon toga upisao je i najveću europsku sramotu svoje povijesti, kada je u dvije utakmice protiv albanskog Skenderbeua svojim igračima pružio tek epsko mučenje i ružno ispadanje. Ekipa je djelovala i igrala nepovezano, kronično joj je nedostajalo i minimalne obrambene kohezije, a na terenu nije bilo čovjeka koji bi svojim profilom, navikama i karakterom donio preokret kakav je Dinamu bio nasušno potreban.
I premda se dvije godine nije bavio nogometom koji mu je bio zabranjen čak i na amaterskoj razini, Ademi je već od svog povratničkog nastupa postao taj tip. Unatoč svim prognozama i analizama stručnjaka za nogomet i fizičku spremu, period prilagodbe kod njega gotovo da i nije postojao, što dovoljno govori o tome koliko je spreman čak i izvan sezone. Igrao je tenis i milijun drugih sportova i nije se predavao, nadajući se sretnoj vijesti iz Nyona. I napokon ju je dočekao. On jednostavno obožava igrati nogomet, toliko da je uvijek i svugdje spreman vući svoju ekipu. I baš je takvim pristupom zaslužio da ga se konačno smatra vođom - i na terenu i na tribinama.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati