hrvatska reprezentacija

Najtužnija noć u povijesti Maksimira

Najtužnija noć u povijesti Maksimira
Foto: Epa

NA DANAŠNJI dan prije točno 20 godina na krcatom Maksimiru odigrano je posljednje kolo kvalifikacija za EP 2000. Na stadionu Dinama igrali su Hrvatska i SR Jugoslavija. Hrvatsku je u Nizozemsku i Belgiju vodila samo pobjeda, dok ju je svaki drugi rezultat ostavljao kući. Na kraju neobičnih 90 minuta rezultat je bio 2:2. SR Jugoslavija je kao prva otišla na turnir, Irska je kao druga završila u baražu, a Hrvatska je ispala.

Povodom 20. obljetnice te utakmice ponovno objavljujemo tekst iz 2016. godine o vjerojatno najtužnijoj utakmici ikad odigranoj na Maksimiru.

Bila su to neka sasvim druga vremena. Tada, prije sad već 20 godina, još mamurna od ''francuskih šampanjaca'' s kojima je proslavljala svjetsku broncu godinu dana ranije, hrvatska nogometna javnost bila je bezuvjetno zaljubljena u reprezentaciju. ''Dani ponosa i slave'' proživljavali su se još dugo nakon trijumfa nad Nizozemskom na Parku prinčeva, a svaki nastup Vatrenih na domaćoj sceni doživljavao se kao praznik nogometa.

Tisuće navijača cijelu su noć i jutro prije otvaranja maksimirskih blagajni kampirale pred zagrebačkim stadionom. Ulaznica za meč svih mečeva, za majku svih bitaka i ključni dvoboj s najvećim rivalom jednostavno se morala imati i u tom trenutku i u to vrijeme bilo je sasvim normalno i prirodno provesti na minus temperaturi 14 sati, kako bi se makar na taj simboličan način dala podrška voljenoj reprezentaciji koja nas je toliko puta napravila ponosnima.

Tužna i odvratna noć na Maksimiru koja nas je sve otrijeznila od ''francuske pijanke''

Jutro poslije bilo je neprobavljivije od tužne večeri. Prospavana je noć, istina, malo umirila emocije, međutim kad je došlo vrijeme razuma i racionalnog gledanja na aktualni trenutak, tek je onda gorčina dosegla vrhunac. Gubitnički remi protiv Jugoslavije bio je bolan poput najtežeg poraza. Jugoslavija je došla u Zagreb po bod, dok je Hrvatsku na Euro vodila samo pobjeda. Irci su bili sigurni putnik u baraž, a utakmica u Makedoniji nije im značila ništa. Dakle, nakon 90 minuta igre na Maksimiru jedna snažna reprezentacija morala je ostati kući, a u to vrijeme nije nam bila nikakva utjeha što smo te večeri svjedočili jednoj od najuzbudljivijih utakmica u povijesti hrvatskog nogometa. Svašta se naguralo u tih 90 minuta. Paklena, ali i sjajna atmosfera, rezultatski preokreti, bizarni golovi i još bizarnija isključenja. Zaista, scenarij za bajku, no nažalost, naša će djeca ostati lišena prepričavanja te priče, dok će ona ostati važan dio usmene predaje istočnih nam susjeda.

Hrvatska kvalifikacije za Euro u Belgiji i Nizozemskoj nije počela dobro. Na valu nacionalne euforije nakon francuske bronce i uljuljkani uspjehom, Vatreni su u prvom kolu u Dublinu odigrali jednu od svojih najgorih utakmica i pali su bez ispaljenog metka (0:2).

Remi i Skoplju kao ključ kraha

Premda je bilo vremena za ispraviti pogrešku, igrači Ćire Blaževića cijeli su taj ciklus odigrali bez kemije uz pomoć koje su iskovali svjetsku broncu samo nekoliko mjeseci ranije. Neuvjerljive igre i remi u Skopju bili su ključ hrvatskog neuspjeha.

No, u Zagrebu, u posljednjem kolu sve se moglo ispraviti, samo je trebalo pobijediti Jugoslaviju. Hrvatska je puno bolje otvorila susret. Nakon desetak minuta počela je stezati obruč oko jugoslavenskog šesnaesterca. Bokšić je petom proigrao Asanovića, a njegov centaršut najbolje je pratio Šuker koji je glavom odlično tukao, a Kralj je loptu odbio. Šuker je odmah dignuo ruke, tražeći pogodak, a televizijska snimka potvrdila je ono što je najbolji strijelac Mundijala u Francuskoj znao – lopta je prešla gol-liniju, no što to vrijedi kad to nije vidio onaj koji je jedini morao – sudac Jose maria Garcia Aranda.

Bokšić za erupciju slavlja

Ipak, ono što se nije dogodilo tada, uslijedilo je nekoliko minuta kasnije. Šuker je fantastično primio loptu i još bolje izbacio Bokšića, koji je pobjegao obrani i rutinski probio Kralja.

Cijeli Maksimir je eruptirao, slavila je cijela Hrvatska i vjerojatno ni najveći defetisti nisu mogli predvidjeti da će Jugoslavija u samo desetak minuta preokrenuti rezultat.

Dva Mihajlovićeva ubačaja, dva bizarna gola i šok u Hrvatskoj

Na scenu je tada stupio Mihajlović, a njegovi su slobodni udarci, potpuno iskosa s desne strane, prouzročili tragikomične pogotke u Ladićevoj mreži. Najprije u 26. minuti, za ubačenom loptom trčali su u hrvačkom zagrljaju Mijatović i Kovač, a lopta se od leđa hrvatskog stopera odbila i dobila savršeni lob te je prevarila Ladića.

Pet minuta poslije, ista pozicija za Mihajlovića, isti ubačaj, ali ovaj se puta Stanković zatekao sam pred Ladićem, okrenut leđima. Ladić je loptu imao u rukama, no ista se izmigoljila i pokvareno ušla u mrežu.

Bata Mirković i Jarnijeva jaja

Hrvatska je igrala bolje, ali Jugoslavija je vodila i za plasman na Euro Hrvatskoj su trebala dva gola. Tračak nade dogodio se pet minuta prije odlaska na odmor. Nakon jednog duela Zorana Mirkovića i Roberta Jarnija, jugoslavenski reprezentativac dobio je jedan od najglupljih crvenih kartona ikad nakon što je hrvatskog lijevog beka uhvatio za međunožje, točno pred sucem Arandom.

''Tih 45 minuta su u stvari božja kazna za mene. Bio sam na rubu živčanog sloma. Nisam si mogao objasniti kako sam mogao dozvoliti da me isprovociraju. Prije meča smo se dogovorili da ne dobivamo kartone zbog gluposti. Još kad smo odmah primili gol, sve je trajalo kao 45 godina. Činilo mi se da nemam krvi u sebi, da me je neko ubo u prst ni kap ne bi istekla. Možda sad glupo zvuči, ali i najluđe stvari su mi padale na pamet'', rekao je Mirković srpskim novinarima nakon utakmice, a onda je dodao:

Bata Mirković: ''Utakmica na Marakani bila je prijateljska, a na Maksimiru su Hrvati igrali s noževima u zubima''

"Iznerviralo me je to što utakmica u Zagrebu od samog starta nije ni najmanje podsjećala na prethodnu koju smo odigrali u Beogradu. Neki njihovi igrači su izašli na teren 's noževima u zubima'. Značajan je bio i meč na Marakani, a tamo je sve nalikovalo prijateljskom susretu. Nije lako biti hladan kad netko uđe u borbu na život i smrt.''

Glupost Mirkovića dala je novi vjetar u leđa Vatrenima i samo dvije minute u nastavku trebale su do izjednačenja, taman za pravi početak. Šuker je dodao za Bokšića ulijevo, ovaj je idealno centrirao, a Stanić pored skamenjenog Kralja se naklonio i zakucao loptu za 2:2.

Ostalo je cijelo poluvrijeme za treći i pobjedonosni gol vrijedan Eura, no tada su se neočekivano probudili gosti. Ladić je u 52. obranio Mijatoviću, u 53. Milošević iz okreta nije iskoristio zbunjenost Jurića i društva, a u 64. je Mijatović slomio Tudora, zaobišao Ladića i Jurića, ali onda je sav trud upropastio promašivši prazna vrata.

Hrvatska je polako gubila snagu, a znak da neće vidjeti Euro bila je neobjašnjiva odluka Ćire Blaževića da umjesto najboljeg igrača na travnjaku, Alena Bokšića, u igru uvede Josipa Šimića. Nestalo je koncepcije igre, preskakalo se i žurilo. Tu i tamo bi se stvorila nekakva poluprilika, a uzdisalo se za loptama Šukera i Rapaića koje su prohujale pored vratnica.

Remi koji poraz znači bio je početak kraja brončane reprezentacije, ali i početak kraja jednog kulta

Do kraja, jedinu pravu šansu za pobjedu upropastio je baš Šimić mlađi. Sam ispred Kralja, mogao je smiriti loptu i pucati, a uradio je to iz prve, traljavo. I bio je to kraj. Sretan završetak s Irskom se nije dogodio, Jugoslavija je izdržala i posljednje nalete te napustila Maksimir neporažena.

Hrvatska se nije uspjela plasirati na Europsko prvenstvo, bio je to početak kraja brončane generacije, a hrvatski je nogomet, polako, ali sigurno, tijekom godina koje dolaze postao talac jedne grupacije koja je pokušala privatizirati nacionalnu svetinju.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara