Slovenija je 2004. bila domaćin šestog Europskog prvenstva u rukometu, a kao glavni favorit za zlato nametnula se reprezentacija Hrvatske, senzacionalni svjetski prvak iz Portugala godinu dana ranije i momčad koja je pod vodstvom mudrog Line Červara u to vrijeme predstavljala rukometnu avangardu.

 

Atraktivnim, modernim i brzim rukometom Hrvatska je zadivila svijet, a u Sloveniju je s punim pravom došla po jedino zlato koje joj je do tada nedostajalo (1996. Hrvatska je bila Olimpijski prvak).

 

 

Hrvatska je bila smještena u izuzetno tešku grupu s moćnom Španjolskom, još boljom Danskom, a tek je Portugal bio momčad koja u ovoj konkurenciji nije imala šansu za plasman dalje.

 

Hrvatska je turnir otvorila protiv Španjolske. Bila je to baš kako se pretpostavljalo prava rukometna borba za svaki gol, a najbolji igrač svijeta Ivano Balić u posljednjim je sekundama susreta postigao pobjedonosni gol za konačnih 30:29.

 

Odmah nakon Španjolske, Danska i preslikani scenarij. Ipak, Hrvatska je i ovu utakmicu uspjela pobijediti s 26:25 i kolo prije kraja osigurala je prvo mjesto. Tako da remi 32:32 s Portugalom i nije bio neko veliko iznenađenje.

 

Sustav natjecanja bio je takav da su prve tri reprezentacije iz svake grupe stvarale novu grupu, a iz takve dvije skupine, dvije najbolje plasirane momčadi davale su polufinaliste.

 

Švedska je pobijeđena s 28:26, Švicarska s 30:27, a bod protiv Rusa bio je dovoljan za prvo mjesto i meč s domaćinom za veliko finale.

 

 

Tivoli je bio prepun kao šipak, a Hrvati su bili lagani favoriti, premda je Slovenija bila domaćin. Početak susreta za Hrvatsku  bio je povoljan. Igrači Line Červara imali su vodstvo, i sve je izgledalo dobro do trenutka kada je Aleš Pajovič (ne)namjerno gurnuo prst u oko hrvatskom kapetanu Peri Metličiću. Naravno, Metličić nije mogao nastaviti igrati, već je završio u bolnici s rasječenim okom, a šokirana Hrvatska na kraju je izgubila u tijesnoj završnici 25:27.

 

U borbi za broncu Danska je imala više motiva i slavila je s 31:27, a zlato su uzeli Nijemci koji su se u finalu poigrali s domaćinima.

 

 

Potez Aleša Pajoviča urezao se u kolektivnu memoriju svih ljubitelja rukometa u Hrvatskoj i tada je bio nemali broj onih koji su smatrali da je Slovenac namjerno ozlijedio hrvatskog kapetana.

 

''Sjećam se da se tada digla velika buka oko tog slučaja. Čak je i savez imao ideju da privatno tuži Pajoviča. U međuvremenu smo Pajo i ja postali suigrači u španjolskom Ciudad Realu. Čovjek se došao još jednom ispričati, rekao da je bilo nenamjerno i ja mu vjerujem. Kada sam ga u klubu malo bolje upoznao vidio sam da je dobar dečko. Taj smo incident obojica zaboravili i glavno da je moje oko živo i zdravo'', nekoliko godina poslije je rekao Metličić, a samo za Index te se utakmice i tog događaja prisjetio tadašnji hrvatski izbornik Lino Červar.

 

 

''Kao aktualni prvaci svijeta u Sloveniju smo došli kao jedan od glavnih favorita za zlato. Premda je taj turnir na neki način bio generalna proba za najvažniji sportski događaj te 2004., a to su bile Olimpijske igre u Ateni, sigurno je da smo došli po zlato. Sjećam se da je uoči polufinala protiv Slovenije bila takva navala naših ljudi za karte, da su čak i graničari vraćali sve one koji su htjeli doći u dvoranu. Bili smo spremni, psihički smo bili na maksimalnom nivou, čak bih se usudio reći da nikad nismo bili tako mentalno jaki kao prije te utakmice. Kad bih ušao u svlačionicu, osjetio bih pobjednički mentalitet. I počeli smo odlično. Reći ću vam, da smo igrali sto utakmica nikad nas ne bi pobijedili. Džaba bi im bili oni ukrajinski suci, koji su nas krali cijelo vrijeme, da se nije dogodilo ONO", rekao je Červar pa je nastavio:

 

 

''Pero je u tom trenutku bio možda i najbolji desni bek na svijetu. Vanjska linija Pero – Valčić – Balić – Lac, sigurno je bila tada najkvalitetnija ofenzivna postava na svijetu i svi naši protivnici znali su od koga im prijeti najveća opasnost i na koga moraju ići žestoko. Pajovič je fin dečko i ne vjerujem da je to napravio namjerno, no činjenica je da su nas Slovenci od početka mlatili, a suci su im to puštali. Da se nije ozlijedio Pero, mogao je nastradati netko drugi. Jednostavno, nisu nam dali pobijediti. Međutim, unatoč šoku nakon Perine ozljede i očajnom suđenju, tu smo utakmicu izgubili nakon velike borbe i tada sam bio ponosan na moje mladiće. Ne znam znate li, tada smo dobili drvene medalje. Inače, postoje samo tri kompleta medalja, iznimno za ovaj turnir Hrvatska je dobila medalje za četvrto mjesto. Slovence su gurali do finala, a kad su rekli dosta je bilo, Nijemci su ih pregazili. Bez brige, svi su znali da smo najbolji, da bi sigurno uzeli to zlato, no neka im, vratili smo im sve s kamatama u Ateni''

 

 

''Zanimljivo je to. Te smo Dance pobijedili u grupi, a onda smo lagano izgubili za broncu. Ista stvar se ponovila na Euru u Švicarskoj 2006. Priznat ću vam, moji momci nikad nisu voljeli igrati te utakmice za broncu. Smatrali su da su najbolji, da im je mjesto na glavnoj predstavi, tako da sam znao s njima muku mučiti oko motivacije. Ipak, rekao bih da nakon svega onoga što se dogodilo Peri nismo imali nikakve šanse u toj utakmici protiv Danske.''