LUKA STOJKOVIĆ ove je sezone uzeo Dinamovu desetku. Broj koji na Maksimiru ima posebnu težinu, od kojeg se očekuje da donosi razliku na terenu i rješava utakmice. No kako su tjedni prolazili, činilo se da je desetka za Stojkovića postala gotovo prokleta. Nije bilo velikih predstava, nije bilo poteza koji lome utakmice, a sve je manje bilo i onog Stojkovića koji je prošle sezone izgledao kao jedan od najboljih igrača lige.

A onda je protiv Rijeke, kada je Dinamu najviše trebalo, napokon zaigrao kao prava desetka. U 35. minuti je zakucao loptu pod prečku, a u 85. minuti zabio je za pobjedu 2:1 i podsjetio koliko nogometnog talenta ima u nogama. Bila je to njegova prva velika utakmica ove sezone i teško da je mogla doći u boljem trenutku.

Dinamo je nakon europskog poraza od NEC-a bio pod golemim pritiskom. Kovačevićeva momčad ponovno se mučila, Rijeka je izjednačila i činilo se da će Maksimir još jednom gledati utakmicu u kojoj će domaći ostati bez bodova unatoč velikom broju stvorenih prilika. Onda se pojavio Stojković.

Bolno je nedostajala njegova klasa

Dinamov veznjak prošlog je proljeća bio jedan od glavnih protagonista pohoda na dvostruku krunu. Igrao je s ogromnim samopouzdanjem, zabijao, asistirao i preuzimao odgovornost. Njegova dva gola Rijeci u finalu Kupa bila su možda i najbolja potvrda koliko može biti važan.

Došao je tako i na rub hrvatske reprezentacije za Svjetsko prvenstvo. Nije to bilo bez razloga. Stojković ima sposobnosti koje se teško mogu naučiti. Eksplozivan je, ima odličnu tehniku, može primiti loptu pod pritiskom, riješiti se igrača na malom prostoru i pronaći rješenje koje ostali na terenu ne vide.

Kada je takav, Stojković nije samo dobar Dinamov igrač. On je igrač koji može napraviti razliku i na puno višoj razini. Ove sezone toga gotovo da nije bilo. Desetka je na njegovim leđima izgledala kao prevelik teret, a Dinamo je ostao bez jednog od svojih najvažnijih izvora kreacije.

Povremeni dobri potezi nisu se pretvarali u velike utakmice, a Stojković je prečesto bio tek jedan od igrača na terenu. To je bio ogroman problem za momčad čiji napadački učinak toliko ovisi o individualnoj kvaliteti.

Dion Drena Beljo golovima je nosio Dinamo kroz gotovo cijeli dosadašnji dio sezone. Hoxha je znao napraviti nešto iz ničega, Rodriguez bi povremeno pokazao koliko je talentiran, ali Dinamu je kronično nedostajao netko tko će redovito preuzimati dio Beljina tereta. Stojković je protiv Rijeke napokon bio taj čovjek.

I nije stvar samo u pogotku. Dinamu treba Stojković koji će tražiti loptu, preuzimati rizik, napadati suparnike i biti uvjeren da je najbolji igrač na terenu. Onaj koji će pokušati napraviti nešto posebno čak i kada mu prethodna tri pokušaja nisu uspjela.

Takvi igrači ne moraju uvijek odigrati savršenu utakmicu. Ali moraju imati dovoljno samopouzdanja da se utakmica na kraju vrti oko njih. Stojković je prošlog proljeća bio upravo takav.

Kovačevićev Dinamo leti na individualnu klasu

Stojkovićeva partija savršeno oslikava način na koji Dinamo funkcionira. Prošlog proljeća Kovačević je sjajno podigao momčad, vratio igračima samopouzdanje i izvukao gotovo maksimum iz njihovih individualnih kvaliteta. Dinamo je pobjeđivao u serijama, ali nije protivnike razbijao nekakvim spektakularnim sistemskim rješenjima.

Beljo je zabijao, Stojković izmišljao, Hoxha probijao. Kovačević je pronašao način da njegovi najbolji igrači budu najbolje verzije sebe. To je velika trenerska kvaliteta, ali i model koji ima očitu slabost. Kada pojedinci nisu raspoloženi, Dinamo ima problem.

Protiv Rijeke ponovno je stvorio puno prilika, ali rijetko kao posljedicu zajedničkog traženja rješenja unutar jasnog taktičkog okvira. Prečesto izgleda kao da svatko igra svoju utakmicu, a šanse nastaju kada Beljo, Hoxha, Rodriguez ili Stojković naprave nešto posebno.

Sjajni Sergi Dominguez progresivnim je dodavanjima neprestano probijao protivničke linije, a Dominik Kotarski odličnim dugim loptama pronalazio napadače. Paradoksalno, Dinamo koji želi igrati pozicijski nogomet često najbolje izgleda kada dugom loptom jednostavno preskoči vlastiti vezni red.

Nema ništa loše u takvoj igri ako je ona dio plana. Problem je što Dinamo još uvijek ne pokazuje dovoljno drugih, uigranih rješenja kojima može kontrolirati utakmicu. Zato je Stojkovićev povratak toliko važan. Dinamo je dobio igrača koji može preuzeti dio Beljina tereta i jednim potezom riješiti utakmicu. Ali istodobno je još jednom pokazao koliko mu je takav potez potreban.