Klub narodnih frakcija
Foto: Hina
DA SU se jučerašnje poljudske smjene odvile u bilo kakvom drugom ozbiljnom dioničkom društvu na svijetu o njima se ne bi razgovaralo kao o kalvarijama i potresima već kao o standardnim operativnim postupcima. Nažalost, u plitkoj i dosadnoj hrvatskoj stvarnosti ovakve situacije "prodaju novine" i to posebice kada ih se gladi smjernom rukom svojstvenog nam senzacionalizma.
No ovaj put odgovornost ne leži ponajprije na medijima, već na članovima NO koji su danima iznosili prljavo rublje sa sastanaka da bi se u finišu svoje tašte manije "solidarizirali" sa smijenjenim Brbićem. Ovo se najviše odnosi na Ljubu Pavasovića, koji je još nakon poraza od Dinama javno pjenio kako NO na taj način više ne može funkcionirati, ali i na Mamićeva sina koji se, nakon što je shvatio da će biti nadglasan po pitanju Brbića, ponašao poput razmaženog djeteta kojem otimaju igračku.
Njih dvojica u nekoliko su navrata spomenula kako ih brine što NO Hajduka nije uniformiran po pitanju mnogih stvari. Kolokvijalno rečeno, Pavasović i Mamić su rekli: "Nemoguće je raditi u uvjetima u kojima ne možeš uvjeriti druge da je ono što misliš ispravno. Zašto naš glas ne vrijedi dvostruko, ipak smo mi prvi među jednakima, predsjednik NO, izabran s najviše glasova i sin najvećeg pojedinačnog dioničara."
Bizarni istupi Pavasovića i Mamića
Nadzorni odbor tijelo je koje se bavi nadzorom i savjetovanjem Uprave, a uniformiranost kao takva, osim što je sasvim nepoželjna jer isključuje raznolikost mišljenja i uvjerenja, i opasna je jer nas vraća u jedna prošla vremena kada jednoumlje nije predstavljalo radost istomišljenika, nego nepobitnu volju vladajućeg. U tom svjetlu, istupi Ljube Pavasovića i Zorana Mamića uistinu su bizarni jer su upozoravali na ono što je osnovna funkcija modernog Nadzornog odbora.
Još jedna stvar vrlo je interesantna. Ako se ostavka Ljube Pavasovića-Viskovića, ma kako smiješno i malograđanski izgledala, i može donekle objasniti jer je smjenom Brbića kao predsjednik NO izgubio "utjecaj i autoritet", onda ona sportskog direktora nikako ne može. Odlazak Gorana Vučevića, u trenucima kada mu je NO izglasao povjerenje, podsjeća nas da su neki obrasci ponašanja zauvijek utkani u naličje hrvatskog čovjeka.
Zašto Vučević misli da se Brbićev nasljednik ne bi oduševio njegovim programom?
U nekim prošlim vremenima to je bilo očitije no sada jer se događalo puno impulzivnije i brže, međutim promjene vladajućih očigledno će u Hrvatskoj još dugo godina za sobom poput plime i oseke dovlačiti i odvlačiti pripadajuću kadrovsku masu, čega su lančani odlasci u Hajduku vrlo lijepi mikro-primjer. I kad promjene naizgled nisu naložene, mentalni sklop "ako odlazi moj čovjek odlazim i ja" taj je koji presuđuje.
Ako je zadovoljan onim što je napravio, a to je u par navrata i javno istaknuo, zašto je Vučević uvjeren da se Brbićev nasljednik ne bi oduševio njegovim programom, dao mu veći financijski kolač i slobodnije ruke? U kojem to bolesnom svijetu sposobni i uspješni radnici daju otkaz zato što odlazi njihov kolega ili šef. To je nakaradno razmišljanje koje promatrača vrlo lako navodi na stav o strujama, klanovima i osobnim interesima, ma kako se neki kleli da oni u ovom Hajduku ne postoje.
Brbić - predsjednik koji je naravio korak naprijed u gotovo svakom smjeru
Na koncu se pozabavimo i smijenjenim Brbićem. Bez ikakve sumnje Marin Brbić ući će u ropotarnicu poljudske povijesti kao jedan od najuspješnijih i najpoštenijih Hajdukovih predsjednika posljednjih desetljeća. U trenucima kada se on prihvatio posla podno Marjanom, Bijeli su grcali u dugovima i bili na korak do gašenja, da bi u posljednje četiri godine, osim što je smanjio dug za 80 milijuna kuna, napravio korak naprijed u gotovo svakom smjeru, od organizacije do poslovanja.
Posebno uspješan Brbić je bio kada je riječ o prodaji igrača. Tijekom četiri godine za vrlo pristojnu cifru utopio je desetke igrača (ukupno preko 20 milijuna eura), a činjenica je da nijedan od tih igrača osim Pašalića nije napravio daljnji iskorak u karijeri, bilo da je riječ o Vukušiću, Radoševiću, Sharbiniju, Kouassiju, Miliću, Andrijaševiću ili Mikanoviću. Nekad se nije imalo sreće (Kalinić), nekad se nije imalo izbora (Caktaš, Balić), ali u globalu napravljen je sjajan posao.
Zašto je dobio novi mandat?
Međutim, i tu je onaj trenutak do kojeg dolazimo do riječi međutim, Brbić je u sebi imao potencijala isključivo za dovesti Hajduk do jednog nivoa, a za to je više no dovoljan bio i prvi mandat. Neću ulaziti u detalje svoje prosudbe, vjerujem da mu mnogi od vas mogu za čas nabrojati sve mane i propuste, već želim reći kako sam bio prilično iznenađen kada je prije pet mjeseci ponovno izabran. Danas shvaćam u kakvim se uvjetima odlučivalo o novom mandatu.
Hajduk je tog 25. listopada 2015. godine igrao najljepši nogomet u državi i bio vodeća momčad prvenstvu, s lijepom bodovnom zalihom u odnosu na Rijeku i Dinamo. Burić je unio jedan polet, svježinu, a poljudski stadion iz kola je u kolo obarao rekorde posjete. Bila je to jedna lijepa priča na koju nitko nije mogao ostati imun i da je netko u tim trenucima smijenio Brbića izgledao bi kao nepromišljena budala.
Život se na koncu poigrao i s NO i s Brbićem. Samo nekoliko dana nakon reizbora na Poljud je stigla Rijeka i potopila Bijele s 3:0, praktički usmjerivši ostatak sezone. Kako je prolazilo vrijeme, s bodovnim kontom pomalo je kopnjela i atmosfera u Splitu, da bi se nakon tragičnog ulaska u proljeće na dva derbija s Dinamom okupilo jedva nešto više od 20 tisuća ljudi. Bio je to jasni znak da je Brbićevo vrijeme došlo kraju i da se više nema što čekati.
Novi predsjednik bez rezultatskog imperativa do kraja prvenstva
Uvijek će biti onih koji će reći kako je kriv timing, ali pitam ja vas koje je zapravo pravo vrijeme i ima li ga uopće kada je riječ o smjeni predsjednika. Dapače, od ovog, kada je Hajduk zacementiran na trećem mjestu u prvenstvu, teško da se i mogao naći bolji. Novom predsjedniku neće se nametati nikakav rezultatski imperativ do kraja prvenstva, a imat će nekoliko mjeseci da zajedno sa sportskim direktorom riješi kadrovsku križaljku za novu sezonu...
Jučer sam jednog čovjeka, koji već godinama sve svoje slobodno vrijeme ulaže u Hajdukov napredak, pitao je li ovo dobro ili loše za splitski klub. Odgovorio mi je vrlo jednostavno: "Ako nađu boljeg čovjeka od Brbića, onda je to veliki korak naprijed, a ako nađu lošijeg, onda je to veliki korak natrag."
I to je sva istina...
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati