Screenshot: Youtube

 

 

Nenad Gračan, mlada (23) i velika zvijezda Rijeke i jugoslavenskog nogometa, u ljeto '86. razbjesnio je navijače matičnog kluba kada je za 250 tisuća njemačkih maraka prešao u Hajduk.

 

Ždrijeb je htio da u 1. kolu prvenstva Hajduk svoje zvučno pojačanje predstavi upravo pred nosom onih od kojih ga je oteo, a "izdajnika" Gračana, dojučerašnjeg idola, dočekali su zvižduci, uvrede Kantride, kao i transparent "Neno, ča te ni sram?"

 

Ovdje ćemo zastati i podsjetiti da rivalstvo Rijeke i Hajduka, a posebno njihovih navijača, do ovog trenutka nije bilo tako veliko, u svakom slučaju ni približno kao danas, ali Gračanov transfer iz Rijeke u Hajduk i posebno ružan događaj na njegovom debiju za Splićane na stadionu gdje je odrastao, promijenili su situaciju i bili početak onog čije smo scene nažalost gledali dosta puta od tad.

 

 

Sredinom 80-ih, Dinama u jugo-ligi "nije bilo nigdje", dapače, jedne sezone borio se za opstanak i u to vrijeme daleko najbolji hrvatski klubovi u bivšoj državi bili su Rijeka i Hajduk. Dinamo pet godina nije uspio izboriti nastup u Europi, a Riječani i Splićani u isto vrijeme gledali su kako se njihovi klubovi bore za nacionalne trofeje, dok su u europskoj konkurenciji, na Kantridi i Poljudu padali Real i Tottenham.

 

 

Zato je prelazak Gračana u Split podignuo neusporedivo više prašine nego na primjer onaj braće Sharbini, a povratak na Kantridu u 1. kolu sezone 86/87 i to nakon što je svojima za uzvrat za uvrede zabio gol, donosi mu brutalan start Mladena Mladenovića, koji mu je slomio nogu. "Bombardera sa Kvarnera" (kako ga je prozvao legendarni radijski reporter Ivo Tomić), nakon toga će neko vrijeme zvati Mesarom, a Gračan (kasniji trener oba kluba za koja je igrao) tek je dvije godine nakon oporavka opet zaigrao i ostvario solidnu karijeru, ali naravno da nije napravio ono što je stvarno mogao i zbog čega su ga zvali "Doktor".

 

 

Gračanovim lomom noge krenulo je nezdravo i ružno rivalstvo dvaju klubova i njihovih navijačkih skupina (kola hitne pomoći koja su Gračana odvozila s terena Kantride, kamenovana su), koje će se dodatno produbiti krajem te sezone u Beogradu, na finalu Kupa maršala Tita. U najnapetijem finale Kupa Jugoslavije Hajduk je poveo Asanovićevim golom iz penala, a Rijeka pet minuta prije kraja regularnog dijela izjednačava nakon greške golmana Pralije.

Joško Skoblar (još jedna poveznica između rivala, jer vodio je oba) 27 godina prije Louisa Van Gaala radi last-minute zamjenu golmana pred raspucavanje penala i kao i u polufinalu Kupa protiv Crvene Zvezde umjesto Pralije na Hajdukova vrata šalje Zorana Varvodića-Ramba, specijalista za jedanaesterce. Nakon maratona penala koji su se protegli do kasno u noć jer izvodilo se čak 11. serija, Hajduk s 9:8 osvaja trofej zahvaljujući upravo Rambu, koji spektakluarno okončava ovu nepreglednu seriju penala:

 

Mauru Ravniću, suparniku s Rijekinog gola, prvo brani penal, zatim mu ga sam zabija, da bi obranom i udarca Roberta Paliske, Hajduku donio trofej i završio na ogradi s razdraganom Torcidom. Sutradan je na splitskoj rivi dočekan vlak s navijačima, koji su u procesiji s pokalom hodočastili do Poljuda i tamo ga pohranili u trofejnu dvoranu.

 

 

Nasuprot tome, samo one četiri tisuće navijača Rijeke koji su se šutke i ogorčeni vlakom vraćali kući iz Beograda, znaju u kakvoj su depresiji obilježili ono što je trebao biti pravi rođendan njihove navijačke skupine.

 

Torcidaši im od tada zamjeraju što su Armadi na beogradskom "porodu" podršku na sjevernoj tribini Partizanovog stadiona protiv Hajduka i Torcide na jugu davale Delije, dok Riječani i danas tvrde da je Hajduku taj trofej darovao, a njima oduzeo Beograđanin Zoran Petrović, tada daleko najbolji i međunarodno najugledniji jugoslavenski sudac.

 

Petrović doista je bio igrač više za Hajduk u finalu, jer Hajduku je dosudio nepostojeći penal iz kojeg je Asanović donio vodstvo, nakon čega je propustio dosuditi očiti penal za Rijeku. "Petroviću, čeka te Armada, netko će da strada" jedan je od poznatih grafita koji su godinama na riječkim fasadama upozoravali da rane iz beogradskog finala kupa i mržnja prema Hajduku nije prošla, kao ni prema njegovom beogradskom pomagaču, koji je uostalom za dijeljenje "pravde" na finalu kupa kažnjen suspenzijom na tri utakmice.

 

Objašnjenja kako su Delije na Armadinoj tribni ostale s predigre na istom mjestu - finala juniorskog kupa između Zvezde i Veleža, kao i ono da je Petrović ničim izazvan navlačio za Hajduk, nikoga nisu zanimala i nesnošljivost između navijača riječkog i splitskog kluba samo je bujala. 

 

 

Odnosu Rijeke i Hajduka neće pomoći ni što će u sljedećem prvenstvu, u jesen '87., opet jedan igrač Hajduka slomiti nogu na utakmici protiv Rijeke. Franku Bogdanu to će se dogoditi na Poljudu.

 

Ipak, najstrašnije scene na utakmicama Rijeke i Hajduka odigrat će se tijekom prvenstvene utakmice na Kantridi u prosincu 1988. Oporavljeni Gračan opet je predvodio Hajduk, sada kao kapetan, ali ovaj put lomova nije bilo na terenu, nego na tribinama, a samo slučajnošću izbjegnut je "Jugoslavenski Heysel", kako su tada pisali mediji. Torcida je bila iznimno brojna na tom gostovanju, u Rijeku je doputovalo gotovo 1500 navijača Hajduka, a nakon dolaska na riječki željeznički kolodvor (putovali su preko Zagreba), procesiju do stadiona počeli su masovnim klečanjem i molitvom na platou ispred Kapucinske crkve na Žabici.

 

Hodočasnici će se međutim na stadionu preobraziti u nešto potpuno suprotno: Svijeće s kojima su se molili ispred crkve, zamijenili su raketama i bakljama, koje su večer ranije zakopali u grmlju kod ulaza na gostujuću, istočnu tribinu.

 

 

Jadranski derbi od prije 25 godina, kada tek srećom nitko nije poginuo, prilično podsjeća na onaj na istom mjestu iz rujna 2013.: Pred kraj prvog poluvremena, nekoliko pripadnika Armade dotrčalo je do ograde koja Torcidu dijeli od ostatka gledatelja i bacilo nekoliko baklji na goste. Kao što je Torcida prije dvije godine na kanonadu kamenja uzvratila bakljama, tako je i na ovaj napad odgovorila jurišem više stotina njenih pripadnika na ogradu koju su čuvala tri policajca i njihov pas.

 

Torcidaši su srušili ogradu i zamalo pregazili policajce, koje je, kao i izravni sukob navijačkih skupina, spasio tek dolazak policijskog pojačanja. Kao i u rujnu 2013., između zaraćenih strana bili su "civili", gledatelji s malom djecom, koji su također mogli teško stradati u stampedu i uzajamnom gađanju navijača i policije koje je uslijedilo.

 

 

Pripadnici Torcide su zaustavljeni u pokušaju prodora prema Armadi, a teško je iti zamisliti što bi nastalo u frontalnom sukobu oko dvije tisuće domaćih s 500-tinjak manje gostujućih navijača. Iako je policija jedva spriječila juriš gostiju prema zapadu Kantride, navijači Hajduka su prodrli na teren, odakle su teškom mukom vraćeni na tribine. Kada su vidjeli da je spriječen njihov izravni okršaj, navijači prelaze na dvoboj "dalekometnim topništvom": Bakljama, kamenjima, topovskim udarima, pri čemu su najveći broj projektila dobili policajci, dok su posebno jezive rane bile one koje su gledatelj i fotoreporter dobili od raketa:

 

 

Među desecima nastradalih, po težini ozljeda isticali ovi slučajevi: Stevo Pipunić, nogometaš Orijenta koji je na utakmici bio kao gledatelj, pogođen je raketom u lijevu ruku, koja je od siline udarca teško opečena i slomljena na dva mjesta. Petar Grabovac, legendarni fotoreporter "Novog lista" i otac poznatog nogometnog dužnosnika Duška, pogođen je raketom u lice na svom radnom mjestu, dok je fotografirao pokušaje navijača Hajduka da probiju ogradu između njih i navijača domaćih. Dobio je teški potres mozga, a s terena je iznesen obliven krvlju. Živko Kožul, policajac koji je zapovijedao osiguranjem na dijelu stadiona gdje se nalazila Torcida, u pokušaju da spriječi proboj gostujućih navijača, pogođen je kamenom u glavu i teško ozlijeđen, kao i njegov kolega Dragan Starčević.

 

Nakon utakmice, s tartan staze i oko igrališta sakupljeno je par stotina kilograma kamenja, koje su navijači bacali jedni na druge i na policajce, a bilo je primjeraka teških i po dva kilograma.

 

 

 

Posebno bizarni bili su policijski izvještaji, u kojima je pisalo kako su par desetaka privedenih navijača gostiju registrirani narkomani, od kojih je jedan ugrizao psa (?!) Kao još jedan kuriozitet, istaknimo da je nakon utakmice "mladi riječki milicioner, vodič pasa, u strahu od side zatražio analizu krvi."

 

Spomenuti čuvar reda nije se bojao da je tim ugrizom zaražen njegov četveronožni suborac, nego je on sam ozlijeđen u Torcidinom pokušaju proboja tribine, kada mu je netko iz mase u butinu zabio iglu za injekciju, a "kako je u toku obrade ustanovljeno da je među pripadnicima Torcide bilo više narkomana (a nekoliko ih je završilo i na riječkoj psihijatriji)", pripadnik riječkog "K-9" ništa nije htio prepustiti slučaju.

 

 

Dvije godine i dva mjeseca kasnije, u siječnju 1991., također u riječkoj utakmici ovih rivala, opet neredi, juriš i raketiranje između dviju skupina. Posljednji prvenstveni dvoboj Hajduka i Rijeke u prvenstvu Jugoslavije opet je donio divljačke ispade na tribinama.

 

Ovaj put članovi Armade su nakon velike bakljade, koju su priredili na svom zapadu, krenuli na juriš prema Torcidi na istoku, ali srećom, do neposrednog kontakta nije došlo, nego je sve završilo na gađanju bakljama preko "rupe" na sjevernoj tribini.