PUNIH mjesec dana živjeli smo u snovima zahvaljujući hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji. I nema sumnje, pamtit ćemo ljeto 2018. dok smo živi. Zlatko Dalić uspio je u samo 14 utakmica od potentne, ali beskrvne momčadi bez samopouzdanja, kojoj prijeti eliminacija u posljednjoj fazi kvalifikacija, stvoriti svjetskog doprvaka. U tek nešto više od devet mjeseci uspavana ljepotica europskog nogometa pretvorila se u nogometnu princezu kojoj se divi cijeli svijet.

Čarolija Dalićevih izabranika nestala je u drugom poluvremenu finalne utakmice u Moskvi, međutim učinak i posljedice osvajanja svjetskog nogometnog srebra bit će, nadam se, dugoročni i pozitivni. Pritom ponajmanje mislim na novac, iako će Hrvatski nogometni savez s igračima i stručnim stožerom podijeliti čak 28 milijuna dolara, a još otprilike milijun dolara FIFA će uplatiti na račune hrvatskih klubova u kojima naši reprezentativci igraju ili su igrali u prošle dvije sezone.

Fantastičan uspjeh na SP-u 2018. istodobno je i obaveza i teret jer percepcija hrvatske reprezentacije odsad će biti sasvim drukčija, a budućnost je puna izazova. Iskustva drugih nacionalnih momčadi uče nas da vrijeme slavlja treba završiti u ponedjeljak u ponoć. Podsjetit ću na primjer Nizozemske koja je 2010. bila svjetski doprvak, 2014. osvojila treće mjesto na svjetskoj smotri, a potom nije uspjela izboriti nastup ni na Euru 2016., ni na SP-u 2018.

Hrvatskoj se to ne smije dogoditi, a pritom će vrlina biti strpljenje. Pred Dalićem su pripreme za sasvim novo natjecanje, Ligu nacija kroz koju se može osigurati nastup u završnici Europskog prvenstva 2020. i, što je podjednako važno, profilirati momčad za sljedeće razdoblje. Ivan Rakitić već je prije prvenstva počeo spominjati oproštaj od reprezentacije, a tek je navršio 30 godina. Od njega su stariji Ivan Subašić (33), Vedran Ćorluka (32), Luka Modrić (32) i Mario Mandžukić (32).

Sigurno je da nijedan od njih neće u dresu reprezentacije dočekati sljedeće Svjetsko prvenstvo 2022. godine u Kataru. Još šestorica Dalićevih izabranika koji su imali veliku minutažu u Rusiji već su proslavila 29. rođendan. Jasno je da su upravo u najboljim igračkim godinama, ali uz sve veći broj utakmica i uz nogometni trend koji od igrača u svakom trenutku traži vrhunsku tjelesnu spremu, jednostavno nije realno da još godinama budu na raspolaganju izborniku.

Lijepo je vidjeti Sergeja Ignjaševiča kako koji dan prije 39. rođendana trči uz gotovo 15 godina mlađeg Antu Rebića. Međutim, možemo li to tražiti i očekivati i od Rakitića koji je ove sezone odigrao 71 utakmicu? I navijači i HNS morat će, dakle, biti strpljivi i vjerovati Daliću dok bude tražio novu pobjedničku kombinaciju. Prave kvalifikacije za sljedeći Euro ionako počinju tek u ožujku 2019. Dalić je svakako zaslužio nekoliko mjeseci mira i novi ugovor.

Izlazak iz ere Mamić 

Kad se malo odmaknemo od reprezentacije i travnjaka, baština svjetskog srebra otvara mnoga, ne uvijek ugodna pitanja. HNS sljedećih mjeseci ima priliku izaći iz Mamićeve ere, ima priliku zahvaliti se njegovim kadrovima i svima koji nose teret sudskih presuda i zadaha koji se hrvatskim nogometom vuče već desetljećima. Vodstvo HNS-a ima priliku naučiti mnoge nove riječi i fraze poput transparentnosti, karaktera, poštenja, dostojanstva, pristojnosti, integriteta i istih pravila za sve i svakoga te tako ponovno zadobiti povjerenje javnosti.

Na putu prema ozdravljenju nogometne organizacije u zemlji svjetskog doprvaka svakako se treba pozabaviti reformom sudačke organizacije, okončanju hladnog rata s Hajdukom, nastavkom investiranja u prvoligaške stadione i nogometne škole te, napokon, lobiranju za izgradnju nacionalnog, odnosno bilo kakvog stadiona u Hrvatskoj koji zadovoljava kriterije 21. stoljeća. HNS, doduše, ne može graditi stadione, ali može stvoriti uvjete i ozračje u kojem će javnost prihvatiti izgradnju stadiona kao nužnost i vlastiti prioritet.

Ostaje nam još i ona nematerijalna baština svjetskog srebra, ona koja će za devet mjeseci biti vidljiva u demografskim trendovima u Hrvatskoj. Ostaje nam i spoznaja da prvi put u povijesti imamo najboljeg nogometaša svijeta te da će u sljedećim godinama milijuni djece širom svijeta trčati za loptom u prepoznatljivom hrvatskom dresu s prezimenom Modrić ili Mandžukić na leđima. Konačno, ostaje nam sjećanje na dane kad je cijela nacija disala kao njih 11 i vjerovala da može sve i da je najbolja na svijetu. Ne zaboravimo taj osjećaj, trebat će nam.