JEDAN od najsnažnijih ljudi svijeta ovog je vikenda u Zagrebu. U hotelu Westin održava se ZG Strong, turnir u obaranju ruku, a Mehdi Abdolvand favorit je u teškoj kategoriji. Ovaj 41-godišnji Iranac visok je 191 cm, a težak 155 kilograma, iako je nekad nosio još impozantnijih 170.

Kvalifikacije desnom rukom počinju u 12 sati, a finalni program od 20. U nedjelju ista satnica vrijedi za natjecanje lijevom rukom. Abdolvand obara samo desnicom, iz jednostavnog razloga što u lijevoj ruci, koja izgleda jednako golemo, više nema mišić, koji su mu morali izvaditi nakon što mu je puknuo na treningu.

U Zagreb je stigao u društvu brata Mome, također bivšeg obarača, koji je poslužio kao prevoditelj jer Mehdi ne govori engleski. U intervjuu za Index Mehdi je otkrio tajne ovog sporta i objasnio da je on puno kompliciraniji od jednostavnih pitanja tko je teži i tko ima veće mišiće.

Dvostruki prvak Azije i pobjednik prestižnog turnira najboljih obarača na svijetu ovim se sportom počeo baviti u srednjim dvadesetima, a prije toga bio je nogometni golman i čak započeo profesionalnu karijeru u Iranu, a koliko je drukčije tada izgledao, najbolje oslikava činjenica da je u to vrijeme 100 metara trčao za 11.5 sekundi.

Ispričao je i s kakvim se problemima u svakodnevici susreće osoba njegove građe, zašto nitko u Iranu ne voli Iranskog Hulka i pod kojim bi uvjetima prihvatio ulogu u filmu, nakon što je već odbio brojne ponude.

Kad i zašto ste odabrali obaranje ruku za profesionalnu karijeru?

Imam 41 godinu, prije 17 godina sam se počeo baviti obaranjem ruku, prije toga sam se bavio bodybuildingom, powerliftingom, a u mladosti sam bio nogometaš. Ovo mi je treći put u Zagrebu na ZG Strongu. 

Slučajno sam shvatio da imam vrlo snažne ruke. Pokušao sam s bench pressom i imao vrlo dobre rezultate. U obaranju ruku jake su ruke, naravno, vrlo važne, ali s vremenom sam shvatio koliko moraš trenirati, prirodna snaga nije dovoljna. Zato treniram naporno skoro svaki dan. Treniramo u teretani, ali imamo posebnu radnu opremu za obaranje ruku. Najviše volim raditi na snazi.

Mnogi misle da je u borilačkim sportovima poput boksa težina presudna. Kako je u obaranju ruku?

U obaranju ruku je drukčije, zato imamo kategorije svakih 5 kila jer do neke razine težina je važna, a nakon neke razine više nije. Ako imaš 100 kg i želiš doći na 120, možda to nije najbolja ideja jer moraš uzeti u obzir brzinu, tehniku i koliko si dobar sa 100 kg. 

Moraš godinama trenirati na svojoj normalnoj težini dok ne shvatiš u nekom trenutku da trebaš više mišića, više snage, i onda dizati težinu. U ovom sportu ne možeš samo dignuti težinu i očekivati da ćeš automatski biti bolji.

Koji su vam najveći uspjesi?

Osvojio sam Azijsko prvenstvo 2010. i 2012., a 2014. su me pozvali na turnir osmorice najboljih na svijetu u Bugarskoj, ja sam bio jedini iz Azije. Pobijedio sam ih sve i osvojio zlatnu medalju desnom rukom. A bile su tamo same legende, Semerenko, Karpov, Cvetkov... To mi je bila najbolja izvedba u karijeri. Prvi put sam bio na ZG Strongu 2015. i osvojio srebro, a 2018. drugi put. Kroz sve ove godine bio sam 19 puta prvak Irana, u svojoj kategoriji i ukupno.

A što je s lijevom rukom?

U lijevoj ruci nemam mišić u nadlaktici, trenirao sam za Strongmana i prilikom jednog dizanja je puknuo i nikad se nije mogao oporaviti pa su ga izvadili.

Kažu da na treninzima rušite svjetske rekorde u dizanju utega...

Imam nekoliko svjetskih dizačkih rekorda, ali neslužbenih. Na treninzima sam srušio puno svjetskih rekorda. Na primjer, digao sam uteg od 75 kilograma 30 puta, što bi bio svjetski rekord, a inače treniram s utegom od 100 kila. Svakog dana na treningu srušim neki svjetski rekord.

Jeste li se u mladosti bavili drugim sportovima?

Dok sam bio dijete, svaki dan smo samo trčali jer nismo imali opremu ni za kakve sportove. Kasnije smo počeli igrati nogomet. Kad sam imao 18 godina, počeo sam se profesionalno baviti nogometom, igrao za PAS i Esteghlal. Bio sam vrlo brz, trčao sam 100 metara za 11.5 sekundi.

Može li se ta brzina manifestirati u obaranju ruku, što je statičan sport?

Ja jesam teškaš, ali u ovom je sportu brzina vrlo važna jer živčani sustav mora raditi jako brzo. Brzina, tehnika i snaga podjednako su važne u obaranju ruku. Ljudi možda misle da je obaranje ruku jednostavno, ali cijelo tijelo ti treba biti spremno, moraš imati dobre trbušne mišiće, jake noge, jaka leđa... Postoji toliko različitih tehnika u kojima radi cijelo tijelo, a ruka je tu zapravo samo za držanje. Moja brzina potječe još iz nogometnih dana.

Fleksibilnost je također vrlo važna. Kad su ti mišići fleksibilni, možeš raditi više stvari, koristiti više pokreta u meču, to ti može puno pomoći. Kad sam igrao nogomet, bio sam golman, imali smo treninge koji su imali elemente gimnastike, skakali smo, a svi ti potezi su u mojoj mišićnoj memoriji i mogu ih koristiti i danas.

Težinu nisam dobio nabrzinu nego pomalo godinama. Neki dižu težinu vrlo brzo, između dva natjecanja, ali to nije dobro jer se možeš ozlijediti ili postati debeo pa ne možeš ništa. Ja sam do ove težine došao kroz 15 godina. Lako je dignuti 20-30 kila u jednoj godini, ali nisam to želio nego pomalo i zato sam zadržao i snagu, i brzinu, i fleksibilnost.

Ljudi se ipak najviše fokusiraju samo na ruku. Što je u njoj najvažnije, biceps, podlaktica ili zglob?

Od prstiju do ramena sve treba biti u dobroj formi, treba imati i snažna leđa, cijelo tijelo radi. Moja omiljena vježba je zglob i podlaktica, ali jedan mišić sam ne može ništa. Ako možeš uskladiti sve mišiće, imat ćeš bolju izvedbu.

Je li korisnije imati veliku ili malu šaku?

Puno prvaka ima mali dlan, ali dugačke prste, ili velik dlan i kratke prste. Zato svatko mora znati što su mu slabosti, a što prednosti i tako razviti svoju tehniku, jer to ne možeš promijeniti treningom.

Koji su svakodnevni izazovi za čovjeka vaše građe?

S godinama bi čovjek trebao gubiti na težini jer će mu sve biti teže. Ali ako godinama treniraš, nemaš takvih problema. Nekad imam problema s veličinom odjeće, ljudi me gledaju, žele se slikati, nekad ne mogu sjesti u taksi jer nema mjesta... Ali uživam u ovakvom životu.

Što mislite o Sajadu Gharibiju, zvanom Iranski Hulk? Ne biste li vi trebali nositi taj nadimak?

On nije profesionalni sportaš, postao je popularan u medijima jer je radio fotošop. Trebao sam odraditi neki izazov s njim na iranskoj televiziji, ali nije se pojavio. On je šala, nitko ga ne shvaća ozbiljno, njegovo cijelo tijelo je sama voda. 

Iran ima velikih sportaša, dizača utega, powerliftera, bodybuildera i nitko ga ne voli jer je fejk i Iran loše izgleda zbog njega. On se treninzima koje pokazuje na videima ruga svima nama koji naporno radimo.

Jeste li zahvaljujući građi ikad dobili ponudu za ulogu u filmu i biste li prihvatili?

Ako bih pristao na film, želio bih da poštuju moj sport. Ne bih radio nešto jeftino, neku komediju gdje me samo koriste zato što sam velik i snažan nego da poštuju to da sam sportaš i što sam godinama patio na treninzima da postanem ovakav. Imao sam puno ponuda, ali nikad nisam prihvatio. Ako mi ponude nešto ozbiljno, hoću.