REPREZENTACIJA Luksemburga večeras, u zadnjem kolu kvalifikacija za Europsko prvenstvo, gostuje kod Lihtenštajna. Ni jedni ni drugi nemaju više šanse za izravan plasman na Euro, što i nije neka vijest kad se sastaju ove dvije reprezentacije. No, dok je Lihtenštajn i dalje jedna od najgorih svjetskih reprezentacija, Luksemburg je u zadnjih dvadesetak godina napravio nevjerojatan iskorak. U ovim kvalifikacijama skupio je impresivnih 14 bodova, četiri više od Islanda i pet više od BiH.

Dvaput su Luksemburžani pobijedili BiH, pobijedili su Island i odigrali neodlučeno, uzeli su bod Slovacima i tijesno od njih izgubili kod kuće, a jedini koji ih je pregazio bio je Portugal. Bilo je 6:0 i 9:0 za moćne Portugalce, ali ta dva teška poraza tek su podsjetnik Luksemburgu gdje je bio početkom stoljeća, a gdje je danas.

Iza Kajmanskih otoka i San Marina

Godina je 2004. i Luksemburg je jedna od najlošijih svjetskih reprezentacija. Na 195. je mjestu, iza Kajmanskih otoka, Anguile, Butana, pa čak i tragičnog San Marina. U reprezentaciji igraju amateri. Tu su bankari, skladištari i klasični šljakeri koji u reprezentaciju dolaze bez ozbiljnih treninga, a cilj im je primiti što manje golova od bilo koje ozbiljnije reprezentacije.

No, te je godine za predsjednika nogometnog saveza izabran Paul Philipp, tada 53-godišnji bivši reprezentativac i veliki zaljubljenik u nogomet, koji je igrao otkad zna za sebe, a za svoju je zemlju odigrao 54 utakmice. Philipp nije želio samo imati titulu predsjednika saveza nego je želio nešto napraviti za nogomet u svojoj zemlji, koliko god to zvučalo kao utopija.

Devetnaest godina kasnije Luksemburg je 87. reprezentacija svijeta. Napredovao je više od stotinu mjesta, redovito u kvalifikacijama osvaja desetak bodova, a ogroman trud i rad došli su na naplatu ove godine. Četrnaest bodova, a možda i 17 ako pobijedi Lihtenštajn, bit će apsolutni rekord, i ne samo to.

Luksemburg je kroz Ligu nacija osigurao plasman u dodatne kvalifikacije u kojima će igrati protiv Gruzije, Grčke i vjerojatno Estonije. Bolju šansu teško da će imati. Ti odlični rezultati za reprezentaciju, koja je nekad bila kanta za napucavanje, nisu se dogodili slučajno. Kad je došao na čelo saveza, Philipp je postavio dugoročnu strategiju nogometa u Luksemburgu, sa željom da podigne nogomet na viši nivo.

Ključna je bila nacionalna nogometna akademija

"Nogomet je moj život i ne znam raditi ništa drugo. Igrao sam profesionalno u Belgiji, ali uvijek sam s guštom igrao za svoju zemlju. Više od pedeset godina sam uključen u nogomet u Luksemburgu i želio sam da bude bolji", rekao je Philipp.

Njegova je administracija prije gotovo 20 godina otvorila prvu nacionalnu nogometnu akademiju, nešto što u Hrvatskoj, recimo, ne postoji. Zaposleni su i skauti koji su u lokalnim klubovima pratili mlade igrače te one između osam i 12 godina dovodili u akademiju. Vikendom su igrali utakmice za klubove, a preko tjedna trenirali su u nogometnoj akademiji pod strogim nadzorom stručnjaka.

Luksemburška liga nije profesionalna i tako će i ostati, kako bi mladi igrači imali što više prilika trenirati u akademiji. Ali zato je savez proširio suradnju s drugim europskim zemljama, u čije jače lige je počeo slati svoje mlade igrače. Ozbiljniji rezultati počeli su stizati u zadnjih par godina.

U kvalifikacijama za SP u Rusiji 2018. godine odigrali su 0:0 protiv Francuske. U prvoj Ligi nacija dodatne kvalifikacije za Euro za dlaku su im pobjegle, a u međuvremenu su upisali pobjede protiv Cipra, Crne Gore i Azerbajdžana, reprezentacija koje bi ih pobjeđivale u prošlosti. U zadnjoj Ligi nacija osigurali su dodatne kvalifikacije za Euro, a u ovim kvalifikacijama upisali su velike pobjede.

Samo dva igrača iz domaće lige

Osim toga, savez je širom otvorio vrata pripadnicima nacionalnih manjina u zemlji, kojih ima dosta. Mnogo igrača vuče korijene s Kapverdskih otoka koji su nogometne škole prolazili u Portugalu prije nego što su došli u Luksemburg. Tako danas, od 25 igrača u reprezentaciji, samo dvojica igraju u domaćoj ligi.

Mladi, 17-godišnji rezervni golman Tiago Pereira Cardoso član je Borussije iz Monchengladbacha. Mica Pinto igra u nizozemskom Vitesseu, Leandro Barreiro i Timothe Rupil su članovi Mainza, Daniel Sinani je napadač St. Paulija, koji je vodeći u 2. Bundesligi, a 19-godišnji David Jonathans je član Bayerna.

"Otvaranje akademije bilo je ključ svega. Mi smo mala zemlja i bilo nam je lako pratiti sve mlade igrače, od kojih smo radili selekciju za akademiju. Trebalo nam je vremena, ali rezultati se sada vide. Prije deset godina shvatili smo da nam treba više igrača u profesionalnim ligama, pa smo one koji su odskakali počeli slati u velike klubove", rekao je Philipp.

Učili su od Islanda

On i njegovi suradnici inspiraciju su vidjeli u reprezentaciji Islanda, zemlje koja ima dvostruko manje stanovnika od Luksemburga. Mjesecima su obilazili islandske centre i razgovarali s čelnicima saveza kako bi naučili kako su oni uspjeli doći do Europskog prvenstva 2016. godine.

Rad s mladima popratila je i infrastruktura. Osim novih terena, država je izgradila i nacionalni stadion koji prima 10.000 gledatelja. Reprezentaciju, koju je nekad gledalo tek par tisuća ljudi, i to samo kako bi došli vidjeti zvijezde drugih momčadi, sada gleda pun stadion koji je rasprodan za gotovo svaku utakmicu.

Dok nekad jake reprezentacije poput Bosne i Hercegovine, koju su prije par dana pregazili 4:1, lutaju i nemaju nikakvu budućnost, Luksemburg ogromnim koracima grabi naprijed. No, iako je napredak Luksemburga nevjerojatan, Paul Philipp i njegovi ljudi ne zanose se mišlju da će postati velesila. 

"Napredovali smo iz godine u godinu, ali doći ćemo do granice koju će nam biti jako teško prijeći. Mi smo selo i svjesni smo da nikad nećemo biti svjetski prvaci. No, imamo pravo sanjati plasman na neko natjecanje jer smo si to omogućili ogromnim radom", rekao je Philipp.