NEVJEROJATNA PRIČA NAJBRŽE HRVATICE Nema trenera ni servisera, ali kreće u utrku s inženjerima NASA-e

NEVJEROJATNA PRIČA NAJBRŽE HRVATICE Nema  trenera ni servisera, ali kreće u utrku s inženjerima NASA-e

Foto: Miranda Čikotić/Pixsell, Facebook

SVI MI koji volimo sport s posebnim entuzijazmom gledamo Olimpijske igre, ljetne ili zimske. Nemamo pojma o gađanju glinenih golubova, mačevanju, brzom hodanju, nordijskom trčanju ili curlingu pa ipak svake dvije godine te sportove pomno pratimo.

Jedan od takvih, “malih i čudnih” sportova, meni je i sanjkanje. Odnosno bilo je dok nisam upoznao Dariju Obratov (28), nevjerojatnu curu iz Splita za koju ste ovih dana možda čuli, ili niste, ali sigurno hoćete kad 9. veljače u Pjongčangu počnu 23. Zimske olimpijske igre. Ta fascinantna djevojka predstavljat će Hrvatsku u sanjkanju, onom “čudnom” sportu u kojem natjecatelji na leđima leže na nekakvim sanjkama i suludim brzinama se spuštaju niz bob stazu. Sportu koji se naziva “Formula 1 na ledu”, a kad pročitate ovu priču shvatit ćete i zašto.

Kad je tog ljeta 1996., gledajući na televiziji Olimpijske igre u Atlanti, Daria (6) rekla roditeljima “i ja ću biti tamo jednog dana”, a oni se samo nasmijali, sigurno nije mislila da će 22 godine kasnije nastupati baš u sanjkanju. Kao klinka s četiri godine počela je trenirati atletiku, a onda se prebacila na rukomet. Nije joj uopće loše išlo.

“Bila sam u juniorskoj reprezentaciji, bila sam stvarno dobra. No na jednom pripremnom turniru dobila sam strašan udarac u koljeno, zbog kojeg sam od 14. do 19. godine bila na osam operacija, između ostalog i u Švicarskoj. Polomila sam sve što sam mogla, hrskavicu, menisk, ligamente, ma sve i rukomet je bio završena priča”, prisjeća se Daria.

Rekli su joj da se može baviti sportom, ali ne kontaktnim

Na rehabilitaciji je završila kod dr. Vlaste Brozičević, poznate hrvatske specijalistice fizikalne medicine koja je pazila na karijere Janice i Ivice Kostelić, Luke Modrića i više od 100 drugih sportaša. Dok je Daria prolazila brojne testove i preglede, doktorica je otkrila da njezino tijelo ima goleme fizičke potencijale te da bi bila šteta da se ne iskoristi u nekom sportu.

“Nisam se smjela baviti sportom u kojem bi mi koljeno bilo jako izloženo pa se Vlasta, budući da sam iz Splita, sjetila Ivana Šole, pionira hrvatskog boba i tako je sve krenulo. Bila sam još na štakama kad smo se upoznali, a on mi je onda rekao da mogu ići u sanjkašku školu i okušati se u sanjkanju jer je doktorica rekla da moje tijelo odgovara zahtjevima tog sporta”, kaže Daria.

Kad se počela baviti sportom koji će je na kraju odvesti na Olimpijske igre, Daria je imala već 19,5 godina. Puno za osobu koja se rekreativno želi baviti bilo čime, a kamoli za nekoga tko će, pokazalo se, postati profesionalac. U sanjkaškoj školi koja se mora proći ako želite jednog dana nastupati u Svjetskom kupu, njezin talent zamijetili su treneri iz Njemačke, zemlje koja je apsolutni vladar ovog sporta.

“Ovaj sport počinje se trenirati s tri ili četiri godine, a Nijemci kažu da si sa sedam godina već prestar. No malo sam im pomrsila račune, ha, ha. Rekli su mi odmah da sam talentirana, da imam osjećaj za stazu i prostor, što je najvažnije. Ja sam se tada možda tri, četiri dana bavila sanjkanjem, što njima nikako nije bilo jasno. Bili su uvjereni da treniram već četiri, pet godina”, otkriva Daria.

Iako tako ne izgleda na prvi pogled, sanjkanje je sport koji jako puno košta. Kao i gotovo svaki drugi Hrvat iz “malih” sportova, Darijin olimpijski san prvih nekoliko godina financirali su isključivo roditelji. Koliko se ovom sportu studiozno pristupa u drugim zemljama, dovoljno će nam oslikati sljedeći podaci. Svaka zemlja izrađuje svoje sanjke, doslovno, kao konstruktori u Formuli 1. Njemačka godišnje ulaže između dva i tri milijuna eura samo u istraživanje kako unaprijediti sanjke koje izrađuju u suradnji s BMW-om i Mercedesom, a Talijani s Ferrarijem.

Amerikanci koji su po rezultatima odmah iza Nijemaca, koriste NASA-ine stručnjake pri odabiru materijala i projektiranju sanjki, a Rusi se redovno konzultiraju s Roscosmosom, odnosno svojom svemirskom agencijom.

“Mi nemamo ljude koji znaju napraviti sanjke. Nemamo inženjere koji istovremeno znaju strašno puno zakona fizike, a ovaj sport je čista fizika, a istovremeno se bave autoindustrijom, aeronautikom ili nečim trećim što iziskuje poznavanje aerodinamike, vibracije i ostale druge sile. Nemamo ni trenere, niti servisere, ništa. To je Formula 1 na ledu, sport koji se mjeri u tisućinkama sekunde i kojem se koriste zračni tuneli za testiranja”, objašnjava Daria, nakon čije izjave se nameće logično pitanje:

Pa, otkud joj onda sanjke?

“Uspjela sam doći do jednog američkog trenera koji zna napraviti sanjke. Naravno, ne možete vi doći do supermaterijala kao Nijemci i Amerikanci, ali barem smo ih uspjeli napraviti. To su neke osrednje sanjke, ali čak i da imamo više novca, mi nemamo stručnjake koji bi znali unaprijediti neki materijal ili napraviti svoj, kao što to čini konkurencija”, odgovara Daria.

Sanjke na kojima će juriti niz stazu u Pjongčangu su srednje kategorije i stoje oko 12.000 eura sa samo jednim parom klizaljki. Cure iz njemačke ili američke reprezentacije imaju četiri para klizaljki koje mijenjaju ovisno o vremenskim uvjetima, a sanjkaju se na “bolidima” vrijednim između 40.000 i 60.000 eura. U ovih devet i pol godina, najbrža Hrvatica prošla je svašta. Olimpijske igre 2010. i 2014. godine su joj izmaknule doslovno za dlaku. Na OI ide prvih 30 sanjkašica iz Svjetskog kupa, a Darija je dvaput bila 31.

“Strašna su to razočaranja. Ajde Vancouver još nekako. Bila sam mlađa i kratko sam se bavila sanjkanjem pa nisam bila toliko tužna. Ali kad se nisam plasirala u Soči… Uf, bilo je baš teško”, kaže Splićanka čija mlađa sestra je također krenula u sanjkanje.

Za pet, šest mjesta bori se 80-ak djevojaka

Svaka nacija na OI može poslati najviše tri natjecateljice. Prva 24 mjesta su rezervirana za nedodirljive Nijemice, Amerikanke, Kanađanke, Talijanke, Ruskinje, Latvijke i Ruskinje, a tri mjesta dobila je i Južna Koreja kao domaćin.

“Praktički se za preostalih pet, šest mjesta borimo nas 80-ak. Konurencija je strašna. Na sanjkanje uvijek ide samo krema. Nema tu kvota po zemljama, tu prolaze samo stvarno najbolji”, objašnjava Daria.

Stalno govori “mi”, iako je ona, vjerovali ili ne, sama. Daria je svih ovih godina samoj sebi vozač, trener, serviser, fizioterapeut i nosač.

“Nekad i psihijatar, ha, ha. Da, sve radim sama svih ovih godina. Evo, i u Koreju idem sama, bez ikakvog popratnog osoblja osim drugih reprezentativaca”, kaže Daria.

No to je okruženje na koje je navikla. Prvih nekoliko godina je, kaže, bila atrakcija u Svjetskom kupu.

“Prvih godina su se čudili kako to sve uopće uspijevam, nije im bilo jasno da sam sama. Kao u Formuli 1, nitko vam neće odati previše svojih tajni jer se sve strogo čuva. Ali sprijateljila sam se s nekim ekipama, najviše Nijemcima, pa su mi ponekad dali neki savjet kako da nešto ‘poštimam’ i to mi je stvarno puno pomoglo. Učim stalno, sama pripremam svoje sanjke i te male stvari, mali pomaci te vesele. Druge reprezentacije imaju dva, tri snimatelja koji onda slažu videoanalizu. Ja to mogu samo sanjati”, kaže Splićanka koja godišnje napravi oko 100.000 kilometara autom dok putuje na treninge i natjecanja.

“Uhvatila sam se nekoliko puta da se budim u četiri sata u nekom hotelu na nekoj planini i teglim te 35 kilograma teške sanjke na leđima kroz snijeg do koljena do staze i upitam se ‘pa što meni ovo treba?’. Ali onda se sjetim svojeg olimpijskog sna pa bude lakše. Savez ima jako mali budžet, ali nekako se krpamo”, kaže Daria koja je apsolvent na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu.

Sanjkanje je strahovito fizički i psihički zahtjevan sport. Tijelo mora biti u vrhunskoj formi, a mozak mora raditi “1000 na sat”. Budući da ste u ležećem položaju, stazu ispred sebe ne vidite. Možete podignuti glavu, ali tu ćete izgubiti puno na aerodinamici i brzini. Jedino po čemu se sanjkaši orijentiraju jest periferni vid, odnosno odredivši koliko su udaljeni od rubova staze ocijenjuju koliko jako će pritisnuti sanjke u točno određenom trenutku.

“Svi mi staze znamo napamet do najsitnijih detalja. Svaki zavoj, svaki zid, svaku ogradu. Kao i u autotrkama, najvažnije je zadržati idealnu trkaću putanju. U glavi u svakom trenutku imaš plan A, B i C. Plan A prolazi ako sve odradiš savršeno, a B i C služe da korigiraš ako shvatiš da si negdje pogriješio. Ovdje se radi o desetinkama, tisućinkama sekunde, a sve se odvija pri brzinama između 140 i 150 kilometara na sat”, pojašnjava naša sanjkašica.

Poznavala je Gruzijca koji se 2010. u Vancouveru zabio u stup na stazi

Sanjkanje je i jako opasan sport. Svi još pamtimo stravičnu nesreću Gruzijca Nodara Kumaritašvilija koji je na treningu na Igrama u Vancouveru 2010. godine pri brzini od 148 kilometara na sat izletio sa staze, udario u čelični stup i preminuo u bolnici. Smrti su, nasreću, rijetke, ali teške ozljede nisu.

“Poznavala sam Nodara, strašno je to bilo. Najbolje što vam se može dogoditi ako padnete sa sanjki jest da vam tijelo bude prekriveno crnim hematomima, ali to nisu modrice. Mi se natječemo u tankom odijelu koje se pri takvim brzinama tijekom trenja s ledom strašno zagrijavaju i imate osjećaj kao da vas led prži. Gore nego da klizite po asfaltu. Oguli se koža, imate opekline i tako. Da ne spominjem lomove prstiju ruku i nogu, to je normalna stvar”, priča Daria.

VIDEO JE UZNEMIRUJUĆEG SADRŽAJA

Iako je, za profesionalni sport s 28 godina već u “odraslim” godinama, u sanjkanju to nije slučaj.

“Ja sam jedna od mlađih natjecateljica koja će sanjkati na igrama. Najbolje godine, ako uspiješ ostati u pravoj fizičkoj spremi, su između 32 i 38. Najvažnije u ovom sportu je iskustvo koje se dobija samo godinama. U Vancouveru je broncu osvojila žena koja je imala 43 godine i troje djece. Bila je vrhunski spremljena. Ma, ona nije žena, ona je bila stroj”, govori kroz smijeh.

Od 365 dana u godini, Daria 350 podređuje sanjkanju. Sezona traje od 15. rujna do 15. ožujka. Nakon toga ima dva tjedna aktivnog odmora, nakon čega kreću pripreme za novu sezonu. Godišnje je 200-njak dana izvan Hrvatske, na temperaturama od nekad i -30 stupnjeva.

“Već od 1. travnja sam ja u Zagrebu i s kondicijskom trenerom se pripremam. Tri tjedna sam u Zagrebu pa dva u Njemačkoj i tako stalno. Fizička priprema je najvažnija, jer je u ovom sportu start najbitniji, a za njega moraš biti stvarno moćan. Što god izgubiš na startu, puta tri gubiš u cilju. Izdržljivost je strašno bitna, kako fizička tako i psihička. Prema istraživanjima vam je sedam spustova niz bob stazu na sanjkama u jednom danu napornije za mozak od punog maratona”, kaže Daria s kojom razgovaramo već sat vremena.

“Pitaju me ljudi kakav plasman očekujem ili nadam li se medalji. Gledajte, kakvom se plasmanu mogu nadati kad vidim druge momčadi. Evo, u veljači prošle godine smo bili na toj stazi u Pyeongchangu da je upoznamo, a vozili smo i Svjetski kup. Nijemci su došli s dva sanduka opreme za svakog sportaša i doveli su tri inženjera i neku tehniku koju nitko nije vidio. Ne samo ja, nego su se i Amerikanci čudili ‘što ovi imaju?’. Pazite, Amerikanci, koji su doveli inženjere iz NASA-e da prouče stazu. I onda mene netko pita što očekujem, ha, ha. Znam da zvuči otrcano, ali moja medalja je što uopće idem na Igre. U ovom sportu se ne možeš ugurati na Igre, ovdje nastupaju stvarno samo najbolji, a time ne želim umanjiti neki drugi sport. Ja znam da sam u 30 najboljih na svijetu, a kad bih eventualno ušla u prvih 20, bila bih presretna”, završava Daria.

U Pyeongchang najbrža Hrvatica i prva koja će Hrvatsku ikada predstavljati u ovom sportu, odlazi u Pyeongchang potpuno sama. Bit će jedina sama sanjkašica na Olimpijskim igrama. Jedina. Bit će svoj trener, serviser, liječnik, psihijatar, mama i tata. Jedino na što ne može natjecati je vremenska prognoza.

“To mi je najvažnije jer imam jedan par klizaljki. Ako bude pet stupnjeva i kiša, neće biti dobro. No, nadam se da će biti minus 20 ili možda minus 30, tu sam najjača, ha, ha”, završava Daria kojoj smo poželjeli sretan put u Koreju.

Drugo joj ni ne treba. Samo da je što hladnije.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara