Nije normalno kakve rezultate postiže Hrvatska
HRVATSKA je opet u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva u kojem će u petak u 16 sati igrati protiv moćnog Brazila. Momčad Zlatka Dalića treće veliko natjecanje zaredom prošla je grupnu fazu (prošao je i Ante Čačić 2016. na Euru), na dva od tri ta velika natjecanja stigla je do četvrtfinala, a na Euru prošle godine od tog uspjeha dijelio ju je jedan zicer Andreja Kramarića protiv Španjolske.
Kažem "opet je u četvrtfinalu" jer to kao da je svim navijačima Hrvatske postalo normalno. A sve je samo ne normalno. Nema nikakve logike da zemlja s manje od četiri milijuna stanovnika dvaput zaredom dođe u četvrtfinale Svjetskog nogometnog prvenstva. Nema logike da su njezini reprezentativci godinama stožerni igrači u najvećim europskim klubovima niti ima zdrave logike u činjenici da je jedan od njih bio proglašen najboljim nogometašem na svijetu.
Zemlja s najmanje ulaganja u sport u EU
U Hrvatskoj je trenutačno između 130 i 140 tisuća registriranih nogometaša. Njemačka, zemlja koja je na zadnja dva SP-a ispala u grupi, a na zadnja tri velika natjecanja ima ukupno tri pobjede, ima 5.95 milijuna registriranih nogometaša. Engleska ih ima malo manje od dva milijuna, Francuska također, u Španjolskoj ih je oko milijun...
Ne bi ni to čak bilo toliko čudno da u Hrvatskoj postoji plan razvoja i ulaganja u sport i da se u ovoj državi netko za sport, pa tako i za nogomet, zaista brine. No Hrvatska je zemlja s daleko najmanje ulaganja u sport u čitavoj Europskoj uniji. Prema podacima iz 2017. godine, Hrvatska po glavi stanovnika u sport ulaže 13.3 eura, gotovo dvostruko manje od, recimo, Slovačke i Rumunjske.
Zemlja je to bez jednog normalnog nogometnog stadiona, s jednom i pol normalnom nogometnom školom i jednim jedinim klubom koji u Europi igra koliko-toliko važnu ulogu. Drugoligaši u Hrvatskoj spajaju kraj s krajem, treća liga je poluamaterska, prvoligaši gase druge momčadi, a suđenje u prvoj ligi je na marginama europskog nogometa. To nisu floskule, to su činjenice.
Svaki plasman hrvatske reprezentacije na Svjetsko prvenstvo, a propustila je samo jedno od samostalnosti (JAR, 2010.), pravo je čudo u svakom smislu. Pa opet smo svi mi potpuno nerealni kad pričamo o nogometu i hrvatskoj reprezentaciji.
Stalno problemi
U Rusiji 2018. smo kukali da nemamo lijevog beka kraj sasvim solidnog Ivana Strinića. Na Euru prošle godine se lamentiralo o tome tko će igrati u obrani, a uoči ovog SP-a je glavna tema u državi bila tko će igrati špicu, iako ih je Dalić u Katar poveo četiri, i kako ćemo s Josipom Juranovićem koji "nije dovoljno dobar".
Istoj onoj Njemačkoj s početka teksta desnog beka je u Kataru igrao stoper Niklas Sule, a Flickove špice bili su dva klinca iz Borussije Dortmund i prvi napadač Werdera, devete momčadi Bundeslige. Od šest milijuna nogometaša Nijemci nisu mogli naći pravog desnog beka i nekog novog Gomeza, Klosea ili ozlijeđenog Wernera. Isto je i s Talijanima... Pardon, oni ni nisu u Kataru.
Ivan Strinić bio je sasvim solidan lijevi bek koji je igrao u respektabilnim klubovima, a za reprezentaciju je uvijek bio dobar kad je trebalo. Kritiziralo ga se neopravdano isto kao što će navijači po trgovima i birtijama danas neopravdano kritizirati, recimo, Juranovića.
Svi očekuju da Hrvatska ima Luku Modrića na svakoj poziciji u momčadi pa je onda problem kad netko, bio to Juranović ili netko drugi, nije svjetska klasa i igrač za Real Madrid. Slično je i s Dejanom Lovrenom.
Dalić se odlučio za Lovrena i bio je u pravu
Može se netko ne slagati s njegovim stavovima izvan terena i misliti da je budala jer se na Twitteru svađa s Disneyjem, što mu stvarno u životu ne treba, ali taj isti Lovren je za reprezentaciju odigrao puno više dobrih nego loših utakmica. Pričalo se uoči SP-a da bi umjesto njega uz Gvardiola trebao igrati Josip Šutalo.
Možda i bi, ali to je ipak svjetsko prvenstvo. Sosi, Juranoviću i Gvardiolu je to ipak prvo svjetsko prvenstvo u karijeri i Dalić je zaključio da mu u zadnjoj liniji ipak treba netko tko će, kad voda dođe do grla, podići glas i zaurlati na nekoga da krivo stoji. Jer se u tim situacijama našao i prije.
Trema je zajebana stvar i ljudska je. Nisu svi Kylian Mbappe ili Joško Gvardiol da s 20 godina igraju kao da im je 30. Vidjelo se to baš protiv Japana u utakmici koja nosi sve ili ništa. Juranović i Barišić imali su svaki barem pet situacija za čisti centaršut i nisu bili ni blizu. Savršeni centaršut za gol Perišića poslao je Lovren koji u karijeri vjerojatno nije tako nabacio, ali sad jest.
O Zlatku Daliću svatko u Hrvatskoj ima svoje mišljenje. Ima onih koji govore da nitko u povijesti nogometa nije imao sreće kao on, ima onih koji smatraju da nema pojma o nogometu, ima onih koji ga obožavaju.
Dalića se opravdano nekad kritizira, ali rezultat nije slučajan
Nije upitno da su brojne Dalićeve odluke opravdano bile kritizirane i da je u nekim situacijama možda mogao bolje. No Dalić ima rezultat za koji stvarno više nitko ne može reći da je slučajan. Da, dobio je u ruke najbolju hrvatsku generaciju, ali na turnirima kao što je SP ili euro često je od taktike važniji "man management", odnosno liderske kvalitete.
Dalić to radi jako dobro, da ne kažemo savršeno. Nije isto voditi Hrvatsku i reprezentaciju poput Japana u kojoj glavna zvijezda nema ništa protiv toga da sjedi na klupi i ulazi po 20 minuta u svakoj utakmici. Nisu sve reprezentacije iste i nisu u svim reprezentacijama bitne iste stvari.
U hrvatskoj reprezentaciji uvijek su bili mangupi koje nije bilo lako kontrolirati. Imao je s tim problema Ćiro, imao je Mirko Jozić u Japanu i Koreji 2002., imao je Otto Barić u Portugalu 2004., a Dalić je u svlačionici zatekao mangupe poput Mandžukića, Lovrena, Ćorluke, Kalinića, Perišića i ostalih.
Niko Kovač, čovjek koji je kasnije vodio minhenski Bayern, nije se snašao među tim frajerima i izgorio je. Sami su ga smijenili. Daliću je od prvog dana bilo važno zajedništvo i to je glavna karta na koju igra čitavo vrijeme. Svako i najmanje iščašeno ponašanje srezao je u korijenu.
Prerezao kad je bilo važno
Nikolu Kalinića poslao je kući iz Rusije nakon što je ovaj odbio ući s klupe protiv Nigerije, a Antu Rebića je prekrižio nakon što ga je ovaj na Instagramu prozvao i rekao da mu je "žao što nismo imali nekoga tko bi znao iskoristiti ovu talentiranu generaciju". Obojici je danas žao što su to napravili, ali Dalić je ostao pri svojoj odluci.
Hrvatska je znala imati problema sa smjenom generacija, ali Dalić je ovu zadnju odradio bezbolno. Stožernim igračima odlično je priključio nove igrače, nije mu bio problem gurnuti Gvardiola u debi u 1. kolu Europskog prvenstva protiv Engleske na Wembleyju ni uzeti Bornu Sosu u reprezentaciju nakon što je ovaj umalo zaigrao za Njemačku.
Igra li Hrvatska nezaboravno u Kataru? Ne igra. Dapače, u četiri utakmice nije stvorila nijednu "mrtvu" šansu. Odigrala je i rezultatski i igrački "nule" s Marokom i Belgijom, poderala nedoraslu Kanadu i preživjela protiv Japana.
Što će netko Modriću reći o nogometu?
Na SP-u u Rusiji je u nokaut-fazi odigrala dva dobra poluvremena (drugo protiv Engleske i prvo protiv Francuske), ali je sve te utakmice dobila na karakter za koji Dalić ima velike zasluge. Nešto sjajno funkcionira između Dalića i igrača, a to je često puno važnije od taktičkih zamisli. Uostalom, što će Dalić o nogometu reći Modriću ili Brozoviću? Ne bi mogli ni puno veći treneri od njega.
Sljedeći je Brazil koji djeluje kao svijet za sebe na ovom prvenstvu. Titeova momčad izgleda brutalno i ovaj put bi, budimo realni, sve osim prolaska Brazila stvarno bilo ogromno iznenađenje. Čak i ako doživi težak poraz, što bi se s obzirom na viđeno moglo lako dogoditi, ova reprezentacija i Dalić zaslužuju duboki naklon za sve u zadnje četiri i pol godine. Ako Hrvatska prođe, neće biti slučajno.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati