U HAJDUKU nikad nema mira. U trenucima kad su se napokon stišali enormni problemi s upravljačkim strukturama i kad je novi trener napokon uspostavio kakav-takav red u svlačionici, navijači kluba opet su se pobrinuli da se klub izvrgne ruglu.

Ali, krenimo redom... U vjetrovitom derbiju devetog kola Prve hrvatske nogometne lige pred nešto više od dvadeset tisuća gledatelja na Poljudu Hajduk i Dinamo odigrali su utakmicu bez golova, čime su Modri potvrdili prvo mjesto prvenstvene ljestvice i zadržali značajnih deset bodova prednosti u odnosu na Bijele. 

Nitko nije htio riskirati

Bio je to bez ikakve sumnje jedan od lošijih susreta dvaju najvećih hrvatskih klubova posljednjih nekoliko godina o kojem preciznije od svih komentara govori konačna statistika. Naime tijekom dugih 97 minuta ovog dvoboja, Splićani i Zagrepčani uputili su tek po jedan udarac u okvir gola, što je na ovoj razini upravo sramotan doseg.

Praktički od prve pa sve do posljednje minute činilo se kako ni jedna ni druga momčad nemaju preveliku želju riskirati. Bodom je iskusni Vulić koji zna kad treba biti ziheraš mogao nastaviti svoj pozitivan niz i mirno se okrenuti važnim listopadskim sudarima s Osijekom i Rijekom, a Bjelica u izostanku stresa odmoriti momčadi za Anderlecht.

Dinamo je podbacio

No čak i ako uzmemo u obzir da za osječkog stratega ovaj dvoboj nije ni izbliza važan kao onaj sljedećeg četvrtka, valja priznati kako je Dinamo na Poljudu prilično razočarao. Modri nisu bili ni izbliza raspoloženi kao u nekim ovosezonskim europskim susretima koji su zbog njegovih opetovanih kadrovskih vratolomija ipak jedini mjerodavni.

Čak su i igrači poput Olma, Oršića i Hajrovića, koji su posljednjih tjedana izuzetno raspoloženi, na Poljudu djelovali nemoćno, mlako pa čak bi se reklo i nezainteresirano, međutim koliko je to rezultat umora Modrih, koji su u šest dana imali tri utakmice, a koliko Vulićeve taktičke postavke, koja je bila jedna od zrelijih Hajdukovih ove sezone, teško je reći.

Nekoliko dobrih Vulićevih poteza

Unatoč ofenzivno izuzetno skromnoj partiji, koja u sveukupnosti dojma ne odskače od većine ovosezonskih susreta pod palicom Željka Kopića, par se njegovih rješenja mora pohvaliti. Prije svega to je guranje u vatru Filipa, koji se unatoč nekolicini opasnih pogrešaka u obrani čini kompletnijim, a prije svega perspektivnijim igračem od Memolle i od Fomitschowa.

Izuzev Rumunja, dobrim potezom može se smatrati i prekomandiranje Hamze Barryja kao šestice u srce veznog reda, gdje ovaj s obzirom na svoje kretnje, dobru pass i duel igru, može puno više dati no na poziciji osmice, onog isturenijeg veznog igrača koji kroz sredinu radi višak te prima loptu u razini svoje vezne linije.

Ganac je protiv Dinama bio daleko najbolji igrač Hajduka i na toj bi poziciji u budućnosti s Palaversom pored sebe mogao činiti osovinu Bijelih. Notirati treba i pomak u igri umnogome osporavanog Mirka Ivanovskog koji nakon par golova na kontu s puno više samopouzdanja prima loptu i ulazi u duele.

No uz sve spomenuto, čak i poslovično dobrog Josipa Juranovića te sve bolje Caktaša, Gyurcsa i Jaira, koji su doduše protiv Dinama dobar dio vremena statirali, jasno je da Zorana Vulića čeka još jako puno posla kako bi Hajduk osovio na noge i od njega napravio ozbiljnu momčad s glavom i repom.

Kako urazumiti Torcidu?

Ako je to u budućnosti i moguće postići, urazumiti pripadnike Torcide očigledno je nemoguće. Ne samo što iz kola u kolo prazne klupsku blagajnu, odnosno pune onu omraženog HNS-a, derbi s Modrima donio je rijetko viđene scene u kojima je prvo domaći igrač Adam Gyurcso dobio upaljačem u glavu, da bi potom jedan od vatrogasaca tragično izgubio prst od topovskog udara. 

Nažalost, u toj dobro poznatoj i razgranatoj igri bježanja od odgovornosti, posebice kada je Hajduk i sve oko Hajduka u pitanju, i ti pojedinci proći će bez posljedica...