KADA odgledate utakmicu kakvu su u polufinalu EP-a "preživjeli" naši rukometaši, svaka je riječ suvišna. Bila to predstava koja demantira taktičke lekcije i sve ono ikad napisano i izgovoreno o rukometu. Možemo biti silno ponosni na veliki uspjeh Červarovih rukometaša, a još više na činjenicu da su iz sraza s uvoznim alpskim divovima izvukli živu glavu.

>>> Za zlato protiv Danske

>>> Lackovićev top presudio alpskim ratnicima

>>> Onesta za poraz krivi suce

Ono u što se rukomet pretvorio posljednjih deset godina zaista izlazi iz svih sportskih okvira i na trenutke nema veze sa zdravim razumom. Svako je veliko natjecanje brutalnije od onog prethodnog, ritam odigravanja utakmica sve je žešći, a suci sve lošiji. Dok vodećim rukometnim organizacijama ne postane u interesu da rastegnu turnir,  na sucima bi trebala biti odgovornost da barem malo ublaže makljažu kakvu redovito viđamo na rukometnim terenima.

Činjenica da je Hrvatska, iako nedvojbeno bolja i kompaktnija momčad od Francuske, ponovo mogla postati žrtvom sudačkog kriterija, tjera na razmišljanje čemu igrati, kad suci imaju toliki utjecaj na konačni ishod i nimalo se ne ustručavaju upotrijebiti svoje moći. Jesmo li postali takvi mazohisti da je pobjeda slađa ako se prime batine dostojne najluđeg uličnog fajta? Ili bi se u rukometnom ringu trebala poštovati kakva-takva pravila? Možda u tom slučaju maseri ne bi bili jedini zdravi članovi naše reprezentacije, a Balić i Metličić ne bi izgledali kao da su upravo odradili rundu s Hollyfieldom. Uz poljsko suđenje kakvo smo vidjeli na norveškim parketima, teško da se možemo nadati boljoj situaciji u skoroj budućnosti. Predlažemo stoga da se nastavi novi trend, pa da se borimo i za veće premije Baliću i dečkima, koji su plaćeni jedva malo bolje od primjerice Marija Mandžukića.

"Dobili smo takve batine da to nije normalno! Zaista smo zaslužili ovo finale nakon takve makljaže. Mislili smo da će biti lakše, dobili smo ih u prvom poluvremenu, ali u drugom su išli nevjerojatno grubo. Jedva smo završili utakmicu. ja jedva dišem od bolova, fali mi jedna leća, pa baš ni ne vidim dobro. Ali uspjeli smo ostvariti naš najveći uspjeh." - jedva je do zraka došao Nikša Kaleb.

"Koga sam želio u finalu? Nijemce, pa da vidimo tko je bolji u Europi, oni ili mi. Ali i Dance ćemo oderati." - kaže naše lijevo krilo.

Ništa manje izrauban nije bio ni kapetan Pero Metličić. Jedini za kojeg nemamo zamjenu. Vidjelo se koliko nam je nedostajao proteklih dana, ali znali smo da nije zaboravio igrati rukomet. Taj šut ne može se potrošiti.

"Hvala suigračima koji su me bodrili tijekom cijelog prvenstva. Istina je, bio sam loš, ali sve se na kraju vratilo. Nakon 13 godina konačno smo uzeli europsku medalju i ovo je dan u kojem želim uživati. Nema riječi kojima bih opisao što smo to zapravo napravili u ovoj utakmici. Ovo je nevjerojatno. Polumrtvi smo, ali pokazali smo koliko srce imamo. Uz takve suce i takvu tučnjavu izboriti finale, zaista nevjerojatno. Stoički smo izdržali, svaka čast dečkima, u nijednom trenutku nisu se žalili." - govorio je Metličić.

"Odigrali smo pametno u napadu, bez imalo srljanja. Umor se, međutim, ipak osjetio, bili smo na izmaku snaga. Ali kada su nas udarali, uzvraćali smo još jače. Suci nisu svirali neka krvnička isključenja. Vidjeli ste koliko Francuzi izgledaju fizički moćnije od nas, ali kvaliteta je na našoj strani." - dodao je kapetan.

Nitko nema takvo zajedništvo

Kada je najpotrebnije, stvari u svoje ruke preuzimaju oni najiskusniji. Istinske vođe ove zlatne generacije. Osim Metličića, u vanjskoj liniji  tu su uvijek Balić i Lacković. Potonji je zabio najdraži pogodak u karijeri i bilo je za očekivati da je nakon susreta teško pronalazio prave riječi. Nismo mu zamjerili, Lac je svoje odradio na terenu.

"Kad je srce veliko, sve se može. Nemam što reći, samo želim što duže uživati u ovom trenutku. Bio sam neko vrijeme na klupi i mogu reći samo da je tako lijepo gledati ovu momčad sa strane. Koliko je tu želje i koliko se tu gine, to se ne može opisati. Prekrasno je da nas krasi takvo zajedništvo..." - presretan je Lac.

"Nije me išlo, svjestan sam toga. Ali, najvažnije je da su one dvije zadnje lopte ušle..."

Čupić je budućnost

Iako, u polufinalu je bio naša sadašnjost. Stopostotni dečko prometnuo se u rutiniranog izvođača sedmeraca. Rutinerski je preuzeo odgovornost i dok je na drugoj strani jednom Karabatiću drhtala ruka, Čupić je bušio velikog Omeyera..

"Kakav strah, ne znam ja što je to. Naježio sam se tek kada sam vidio naše navijače, baš poput nas ni oni se nisu predavali. Velika im hvala. Više smo željeli tu pobjedu od Francuza i to je presudilo." - kazao je Čupić, dokaz da hrvatski rukomet ima svijetlu budućnost.

Sulićeve suze i Červarov silenzio

Neki su sumnjali, ali pale su u vodu riječi da nemamo igru, već da živimo na individualnim bljeskovima. Dovoljno je bilo vidjeti specijalno izrađenu taktiku za tricolore, Balića koji se uvlačio na Vorijevo mjesto, plitku 5-1 obranu s kojom smo ih zbunili... Šteta što izbornik Červar ponovo nije došao na press konferenciju, da od njega čujemo ponešto o tome. U press dvorani pojavio se samo francuski izbornik Claude Onesta, Červara se moralo hvatati po hodnicima.

"Svoje smo rekli na terenu, to je jedino mjesto za priču. Čestitam svojim igračima, idemo u finale ako se uspijemo pokrpati. Trenutno smo bolnica na kraju grada. Imamo medalju i to bi bilo sve od mene." - procijedio je.

Previše je emocija, priznao je to i revoltirani izbornik. Na tribinama je Renato Sulić plakao jer nije mogao igrati.

D.R.
Foto: AFP