JEDNA OD najboljih europskih MMA organizacija, KSW, 16. svibnja održava priredbu u poljskom Kaliszu. Ova priredba bit će povijesna za hrvatski MMA sport jer će Hrvatska prvi put u povijesti moći dobiti prvakinju organizacije. U sunaslovnoj borbi večeri Sara Luzar Smajić borit će se za pojas bantam kategorije (do 61 kg) protiv poljske zvijezde Wiktorije Czyzewske.

Luzar Smajić može ući u društvo Gorana Reljića, Roberta Soldića i Antuna Račića koji su svojevremeno bili KSW prvaci. 30-godišnja borkinja iz Zagreba pred sobom ima meč karijere, a uoči te borbe gostovala je u Indexovoj rubrici Intervju tjedna.

Sara Luzar Smajić u Indexovom intervjuu tjedna

Luzar Smajić je najavila meč karijere, otkrila zanimljive stvari o svojoj protivnici i kako je došlo do te borbe. Osvrnula se na najveći ženski MMA meč u povijesti regije i svemu što se dogodilo oko i nakon njega. Pričala nam je o svom djetinjstvu i borilačkim počecima, kao i o tome kako je biti žena u borilačkom sportu.

Tko je zapravo Sara Luzar Smajić?

Ja sam obična cura koja je ljubav pronašla u sportu koji nije baš toliko uobičajen za žene. U sportu sam od pete godine i otad znam da želim biti profesionalna sportašica i ostvariti velike rezultate, bez obzira na to u kojem će to sportu na kraju biti. Ispalo je da je to MMA.

U regiji nas nema puno, ali s obzirom na broj žena koje se bave ovim sportom, postigle smo stvarno dobre rezultate. Nema nas puno ni za trening, ni za sparing, ni za cijeli taj razvoj, tako da sam ponosna na to što smo napravile.

Pred vama je borba za pojas KSW-a protiv Wiktorije Czyzewske, najveći meč vaše karijere. Kako je došlo do toga?

Do tog meča došlo je dosta brzo. Wiktoria se do tada borila u kategoriji do 57 kilograma, što je meni prenisko jer sam podigla kategoriju. Kad sam išla gledati Andijev (Vrtačić. op.a.) posljednji meč u Poljskoj, čini mi se u prvom mjesecu, tada se i ona borila, ali do 61 kilograma.

U međuvremenu sam odradila meč s Ivanom Petrović u FNC-u, koji je proglašen borbom večeri, i nakon što je Wiktoria završila svoj nastup, matchmaker je sam došao do nas i rekao da ga zanima možemo li dogovoriti taj meč. Tada još nisam bila nigdje pod ugovorom, ali na kraju se sve poklopilo. Ponudili su mi ugovor na pet mečeva i odmah borbu za pojas protiv Wiktorije.

Wiktoria Czyzewska je u Poljskoj velika zvijezda, možda i najpopularnija borkinja u Europi. Što mislite o njoj?

Wiktoria mi se jako sviđa. Možda je to ljudima čudno čuti jer je moja protivnica, ali mi smo i prije meča bile u kontaktu. Čak smo razgovarale o tome da možda jednog dana treniramo zajedno, dok još nismo znale da će ona dizati kategoriju.

Ona je cijeli paket. Jako je cijenim jer mi se sviđa način na koji se bori, zanimljiva je za gledati, a ima i dozu bahatosti koja je u ovom sportu, kad ulaziš u kavez, itekako potrebna. Simpatična mi je i izvan kaveza. Za jednu mladu curu već je napravila velike rezultate, ona je njihova nova zvijezda koja će to još dugo biti. Ali to ne znači da ću je pustiti da uzme pojas.

Kako je vidite isključivo kao borkinju?

Počela se boriti amaterski dok sam se ja već profesionalno borila u KSW-u. I sama mi je rekla da se sjeća kako me gledala još kao mlada amaterska borkinja. Osam je puta bila državna prvakinja u kickboxingu, što puno govori o njezinu stand-upu.

Ima jako kvalitetan stand-up, odličnu kondiciju i djeluje mi fizički strašno snažno. Znam da jako puno radi na fizičkoj pripremi, snazi, kondiciji, crossfitu i svemu ostalom. Mislim da ću se prvi put naći nasuprot nekome tko je po fizičkoj snazi tu negdje sa mnom, i to mi je novi izazov.

Njezin stil u stand-upu temelji se na velikoj frekvenciji udaraca i sposobna je završavati mečeve na nogama. To mi je još veći motiv da se dodatno spremim za taj segment borbe.

Očekujete li da bi to mogao biti meč večeri?

Nadam se da hoće. Voljela bih da, osim mog osobnog uspjeha, ova borba napravi nešto i za ženski MMA općenito. To se već dogodilo nakon meča s Ivanom u Podgorici, kad smo pokazale da ženske borbe mogu biti itekako zanimljive i atraktivne.

Voljela bih da Wiktoria i ja to podignemo na europsku razinu. Ženski MMA je u laganoj stagnaciji, pogotovo zato što su se starije generacije počele umirovljavati, a novi val mlađih borkinja tek treba doći. Mi iz ove srednje generacije još imamo vremena napraviti nešto veliko. Zato se nadam da će naša borba neko vrijeme biti tema razgovora u MMA zajednici.

Mnogi u Poljskoj već sada vašu protivnicu vide kao favoritkinju. Kako gledate na to?

Ne mislim da je favoritkinja. Možda na papiru nekome tako izgleda, ali ljudi moraju uzeti u obzir da sam se preselila u Pulu, da živim u dvorani i da sam iz meča u meč sve bolja. Daleko sam od svog vrhunca i toga sam potpuno svjesna. Tek sada mi se polako slažu stvari oko stila borbe i oko cijele karijere.

Ne mislim ni da će me podcijeniti, ali isto tako ne mislim da je favoritkinja. Ljudi bi se mogli iznenaditi, a vjerujem i da bih mogla završiti taj meč.

Nakon pobjede nad Ivanom Petrović, Zelg Galešić rekao nam je da je "sad baš dobro biti Sara Luzar Smajić". Koliko vam je taj meč promijenio karijeru?

Sigurno mi je promijenio karijeru. Nije tajna da je put koji mi vodimo, uz sport kojim se bavimo, dijelom i show business. U ovom sportu ti vrijednost jako ovisi o tome kakav ti je bio posljednji meč. Iz nastupa u nastup sve se može promijeniti.

Tako je bilo i kod mene. Nikad neću zaboraviti trenutak nakon borbe s Ivanom, kad su proglasili moju pobjedu. Trener mi je tada rekao na uho: 'Od sada si si sredila da definitivno možeš živjeti od ovoga što voliš.' To je jedna od najvećih stvari koje su mi se dogodile zahvaljujući tom meču.

Naravno, nakon toga stigle su ponude sa svih strana, iz raznih organizacija. Gledali smo gdje je za mene najbolje i na kraju smo tako i odlučili.

Kad govorimo o europskom tržištu, može li se uopće dobiti veća prilika od borbe za pojas KSW-a?

Ne može. KSW je i dalje najjača europska organizacija. Oktagon i FNC jesu tu, za petama su im, ali KSW je već dugo na vrhu i to je jednostavno tako. Uzeti taj pojas značilo bi nešto veliko, ne samo za mene nego i za ženski MMA na Balkanu općenito, jer nijedna žena s ovih prostora to još nije uspjela.

Moramo se vratiti i na borbu s Ivanom Petrović u Podgorici, koju su mnogi nazvali najvećom ženskom MMA borbom u regiji. Kako danas, s odmakom, gledate na taj meč i sudačku odluku?

Prije svega, meni je ta borba bila stvarno gušt. To je bio meč u kojem sam prvi put naučila uživati ne samo poslije, kad mi podignu ruku, nego i u samoj borbi. U pripremama je bilo nešto manje uživanja jer je bilo prepreka, ali na dan borbe mogu reći da sam uživala.

Odluka sudaca bila je apsolutno ispravna. Meč je pogledan više puta, razgovaralo se s najiskusnijim sucima u regiji, ali i s nekima mlađima. Tu ništa nije sporno. Mišljenje publike nikad ne može biti iznad mišljenja i znanja profesionalaca.

Jasno mi je da se Ivana osjećala zakinuto jer je meč bio tijesan i izgubila je. Mislim da joj je to bio i prvi poraz izvan UFC-a, pa je normalno da će reagirati emotivno. Kod drugih ljudi se više radilo o neznanju i o tome da se pravila u MMA-u stalno mijenjaju i modificiraju.

Nekad je bilo dovoljno nekoga srušiti, držati ga na podu pet minuta i ne raditi praktički ništa pa da dobiješ rundu. Danas to više nije tako, jer takvi mečevi nisu atraktivni i u njima se nema puno toga za vidjeti.

Meni je jedino žao što mi je u trećoj rundi pala kondicija pa nisam potvrdila i tu rundu, jer znam da sam bolja borkinja i da sam kvalitetnija u stand-upu. Ali oko same odluke ne vidim ništa sporno.

Koliko vam je značilo to što je publika toliko burno reagirala na borbu?

Puno mi je značilo. Nakon meča osjećala sam se odlično upravo zbog atmosfere i zbog toga koliko su ljudi bili investirani u tu borbu, bez obzira na to na čijoj su strani bili. To mi je bio baš poseban osjećaj. Taj nam je meč svima pokazao da ženski MMA može privući ozbiljnu pažnju i biti prava tema.

Može li taj meč biti i svojevrsna odskočna daska za ono što dolazi, pogotovo sad kad vas čeka KSW?

Sigurno može. Kako je ta borba bila praćena, vjerujem da će sad puno ljudi pratiti i što će se dalje događati. Posljednjih godina KSW kod nas možda nije bio toliko popularan jer se ondje nije borilo puno regionalnih boraca, dok je FNC više došao u fokus. Ali sad ponovno imamo nešto zbog čega će ljudi pratiti i poljsku scenu.

Pogotovo zato što smo sada tamo i Andi i ja. Vjerujem u Andija, vidim u kakvoj je formi i mislim da će i on vrlo brzo dobiti priliku za pojas. Nadam se da će Trojan uskoro imati dva pojasa u KSW-u.

Kakav odnos imate s Ivanom nakon te borbe?

U principu nemamo nikakav odnos i meni je to u redu. Svatko bira svoj put i ide na svoju stranu. Tu sudačku odluku nisam donijela ja, zato mi je bilo bez veze kako su se ona i njezin tim ponijeli nakon meča.

To mi je ispalo malo neprofesionalno za nekoga tko se borio na najvišoj svjetskoj razini. Da je bilo obrnuto i da ja nisam bila zadovoljna odlukom, svejedno bih došla pružiti ruku. Na kraju dana, nas dvije smo odradile borbu večeri i, ako mene pitaš, najbolji ženski regionalni MMA meč.

Po meni je to bio i Ivanin najzanimljiviji meč u karijeri. Ovo što sam prije gledala bilo je dosta statično, puno guranja uz ogradu i kontrole, bez previše akcije u stand-upu. Zato mi je sve to nakon borbe ispalo malo bez veze.

Ali nemam ništa protiv nje, ne mrzim je niti bilo što slično. Isto tako neću trčati za nekim da bih s nekim imala dobar odnos. Svatko vodi svoj život i svoju karijeru, pa tako i nas dvije.

Kakvo ste djetinjstvo imali i kako je izgledalo vaše odrastanje?

Moje djetinjstvo bilo je prilično disciplinirano. Od pete godine života sam po dvoranama. Krenula sam sa sportskom gimnastikom i odmah sam krenula s dva treninga dnevno. U sportu nikad nisam bila rekreativno, uvijek je to bilo ozbiljno.

Jednostavno sam valjda pokupila fizičke predispozicije i genetiku. I s tatine i s mamine strane ima dosta atletski građenih ljudi, ali nitko nije bio profesionalni sportaš. Tako da sam ja u obitelji prva generacija koja je otišla u profesionalni sport.

Djetinjstvo mi je zbog toga bilo dosta strogo organizirano. Nisam previše vremena provodila po parkićima i u klasičnoj dječjoj igri. Kod mene je to više izgledalo ovako: škola ujutro, ručak, popodne trening, navečer doma i pisanje zadaće, pa sve ispočetka.

To mi je donijelo posebnu vrstu discipline. Jako rano sam znala što želim i da želim napraviti nešto veliko u sportu. S te strane mi je to puno dalo. Možda mi je s druge strane malo falio dio da još neko vrijeme budem samo dijete, ali s obzirom na to da sam vrlo rano dobila jasnu viziju što želim, na kraju nije moglo ispasti bolje.

Kada su u priču ušli borilački sportovi? Što ste prvo počeli trenirati?

Odmah sam krenula s MMA-om. Sasvim slučajno sam zapravo završila u MMA dvorani. Jedan dan sam s tatom trenirala na Jarunu u Zagrebu, a tamo je bio i jedan dečko koji je radio svoj trening. U jednom trenutku sam radila sklekove u stoju, tata me držao za noge zbog ravnoteže, i taj dečko je došao do mene, pitao me tko sam i čime se bavim.

Rekao mi je da imam odlične fizičke predispozicije i da bih bila idealna za MMA. I prije toga sam imala neku privlačnost prema borilačkim sportovima, ali nikad nisam imala konkretan okidač da stvarno uđem u dvoranu.

On me dan pozvao na trening navečer. Rekla sam si: 'Nemam što izgubiti.' Uzela sam mlađeg brata i otišla. Prvi trening bio je grappling i hrvanje, bez udaraca. Već na tom prvom treningu dosta sam toga pohvatala zahvaljujući gimnastici, atletici i motoričkim sposobnostima. Već sljedeći dan kupila sam kompletnu opremu i počela trenirati.

Jeste li od početka znali da se želite boriti?

Ne, u početku sam govorila da neću ulaziti u borbe, nego da ću trenirati za sebe, ali ozbiljno i intenzivno. Međutim, nakon pola godine, godinu dana, shvatila sam da ne mogu biti u sportu, a da negdje ne testiram svoj napredak.

Tako sam krenula s grappling turnirima, onda sam počela ići na boksačke turnire i na kraju je sve prirodno otišlo prema MMA-u.

Jeste li imali klasičnu amatersku karijeru i rezultate iz tih početaka?

To je kod nas malo specifično. Imam medalje s državnog prvenstva u grapplingu, ali kod nas se na tim natjecanjima skupi jako mali broj cura pa meni to nije nešto što bih isticala kao ne znam kakav rezultat. Znaš, dođe vas pet, od toga su možda dvije stvarno odlične, ali opet je konkurencija mala.

Išla sam i s boksačkom reprezentacijom na turnire, znali su me zvati. U grapplingu sam isto osvajala medalje, ali nisam imala pravu amatersku MMA karijeru. Imala sam samo jedan poluprofesionalni meč, protiv Antonije, i završila sam ga za dvije minute. Nakon toga sam odmah otišla u profesionalce. Nisam si ni dala vremena da gradim amatersku MMA priču, nego sam odmah krenula ozbiljno.

U borilačke sportove ušli ste s 22 godine. Mnogi danas raspravljaju je li to kasno ili nije. Vaš komentar?

To je jako individualno. Nisam ušla u borilački sport s 22 kao netko tko prije toga nije trenirao ništa. Došla sam s ozbiljnom sportskom podlogom, s razvijenim motoričkim sposobnostima i s tijelom koje je već bilo naviknuto na rad.

Zbog toga sam mogla jako brzo pohvatati tehniku, a fizički sam odmah mogla pratiti i muškarce na treningu. Tako da ne mogu govoriti za druge, ali za mene sigurno nije bilo kasno.

Borilački sportovi i dalje se često doživljavaju kao muški sport. Jeste li se susretali s predrasudama?

Kad govorimo o predrasudama, najviše dolaze od ljudi izvan dvorane. Ljudi koji su u sportu i koji znaju što je to, uglavnom imaju puno manje predrasuda. Kod nas na Balkanu one i dalje postoje, dok je vani to ipak nešto manje izraženo. Tamo se češće gleda s respektom na to da se žena bavi ovim sportom, a kod nas još uvijek postoji taj stav da to možda nije za žene.

Neću uspjeti potpuno promijeniti tu percepciju, ali nadam se da ću barem biti dio nečega što će pokazati da to jednostavno nije istina. U početku je bilo dosta predrasuda, čak i iz moje bliske obitelji, što je i normalno. Kad netko dođe s 22 godine i kaže da se odjednom želi baviti borilačkim sportom, to na prvu ne zvuči baš kao najpametnija odluka.

Ali ono što ljudi tada nisu znali jest koliko ja imam fizičke i mentalne predispozicije za to i koliko sam od prvog dana osjećala da sam došla točno tamo gdje trebam biti. Kako su dolazili rezultati, tako je bilo i sve manje predrasuda. Nažalost, to u životu često ide zajedno. Kad si dobar u nečemu, ljudi puno manje preispituju to što radiš.

Jesu li vas takve stvari s vremenom prestale pogađati?

Nakon nekog vremena na to otupiš. Predrasuda je bilo i uvijek će ih biti, ali naučiš živjeti s tim. Meni više na živce ide to što stalno moraš odgovarati na ista pitanja oko razlike između muškaraca i žena u ovom sportu. Ali da, najveće predrasude dolaze od ljudi koji nisu u tome. Oni koji su u dvorani i koji znaju što ovaj sport traži, najmanje te gledaju kroz to jesi li muško ili žensko.

Kako izgleda trenirati s muškarcima? Za usporedbu uzmimo one koji se bore u vašoj kategoriji.

Moram vas razočarati, ali u Trojanu nemamo muških boraca moje kategorije. Tako da uglavnom treniram s muškarcima koji imaju više od 20 kilograma više od mene. Na to sam se već naviknula i iskreno, to mi odgovara.

Kad pred meč treba dovesti specifične sparing partnerice, onda gledamo što nam točno treba. Primjerice, za Ivanu nam je trebala kontrašica pa smo doveli naše kickboksačice koje su kontra gard. Uvijek pokušavaš složiti pripreme ovisno o tome protiv koga se boriš i što tražiš u sparing partneru.

Koliko je to zahtjevno i koliko postoji rizik od ozljeda?

Najzahtjevnije mi je to pred kraj kampa, kad skidam kile i kad sam već fizički iscrpljena. Ali većina dečkiju, barem ovdje u Trojanu, stvarno se zna kontrolirati. Naučeni su na to i drže se pod kontrolom, tako da rijetko dolazi do većih ozljeda ili gluposti.

Naravno, to se može dogoditi u bilo kojoj dvorani, bilo gdje, ali ovdje se događa puno rjeđe nego što sam znala doživjeti u nekim prijašnjim dvoranama. To se kod nas dosta dobro kontrolira.

Jeste li ikad imali osjećaj da se netko iživljava nad vama?

Ne, ne bih rekla da sam ikad doživjela namjerno iživljavanje zato što sam žena. Više bih rekla da je ponekad bio problem manjak osjećaja i to što neki ljudi jednostavno nemaju dovoljno iskustva u radu sa ženama.

A i ja sam žena koja za ženu zna udariti malo jače, baš zato što cijelo vrijeme radim s muškarcima. Kad stalno treniraš s njima, jednostavno se navikneš na drukčiji intenzitet i ne moraš se toliko kontrolirati kao kad radiš sa ženom. Onda se zna dogoditi da nekoga pogodiš jače, pa ti automatski vrati. Netko to lakše iskontrolira, netko teže.

Ne mislim da se itko ikad svjesno i namjerno iživljavao na meni, ali da su se neke situacije mogle bolje iskontrolirati, pogotovo pred mečeve, apsolutno jesu. No to je za mene sada prošlost. Danas sam, što se toga tiče, na pravom mjestu.

Jedan dio karijere proveli ste u Njemačkoj, u UFD Gymu kod Ivana Dijakovića. Kako je uopće došlo do odlaska u Düsseldorf?

Na početku sam radila s Igorom Kolakušićem. Možda ga šira publika ne zna toliko dobro, ali u MMA svijetu iza kulisa je jako poznat. Bio je jedan od glavnih Cro Copovih sparing partnera i jedan od najiskusnijih ljudi iz našeg MMA kruga.

On je bio moj prvi trener, ali nije bio zainteresiran za profesionalne vode jer si je život posložio drukčije i nije se mogao tome posvetiti onoliko koliko profi sport traži. I tu je pokazao stvarno lijepu trenersku osobinu - nije bio sebičan. Rekao mi je: 'Ja sam te naučio sve što sam mogao. Ti moraš ići korak dalje.'

On je sam kontaktirao Ivana u Njemačku, poslao mu članke, videe i isječke mojih treninga, a Ivan je samo rekao: 'To je to, neka dođe.' Tako se dogodio prvi veći iskorak u mojoj karijeri. Dobila sam priliku raditi među najboljim timovima u Europi, povezati se s vrhunskim trenerima, menadžerima i borcima koji su prolazili kroz tu dvoranu. Bilo je to stvarno veliko iskustvo.

Kada je to bilo?

Mislim da je to bilo 2019., tik prije korone. Prije KSW-a u Zagrebu u studenom sam otišla tamo trenirati, a onda sam se za taj event vratila u Zagreb gledati priredbu.

U to vrijeme bilo je i usporedbi s Robertom Soldićem, u smislu da ste vi "ženski Soldić" jer ste ostavili sve i otišli u Njemačku. Kako gledate na to?

Što se tiče predanosti, to mi je lijepa usporedba. Što se tiče rezultata, ja sam još daleko od Soldićevih rezultata. Da Roberto danas završi karijeru, po meni je već jedan od naših najboljih boraca i ima rezultate i reputaciju kakve većina ljudi može samo sanjati.

Dakle, po rezultatima nisam ni blizu, ali po predanosti i disciplini mogu razumjeti tu usporedbu. I to mi je kompliment jer njega jako cijenim, i kao borca i kao čovjeka.

Kakav je Roberto Soldić u dvorani?

Ono što sam vidjela je nevjerojatna razina discipline. Čovjek i izvan kampa pazi što jede, koliko jede i što unosi u tijelo. Nenormalno vodi računa o sebi. Njemu je cheat meal popiti Colu Zero. To dovoljno govori.

On i Antun Račić su po tom pitanju među najdiscipliniranijim ljudima koje sam ikad vidjela, uz Gleisona Tibaua. To je taj level profesionalizma. Soldić u gym dolazi među prvima, odlazi među zadnjima, ne propušta treninge i tu nema rasprave. To je disciplina na najvišoj mogućoj razini.

Kako vam je bilo živjeti u Düsseldorfu?

Grad mi je bio dosta depresivan. Sve mi je djelovalo sivo, betonski, u blokovima. Nedostajalo mi je zelenila. Zagreb je velik grad, ali opet ima parkove, imaš gdje prošetati, ima dušu. Tamo mi je to nedostajalo.

A kad si vani, uvijek si kao stranac. Nikad se ne osjećaš potpuno kao doma. I taj dio mi je falio. Otišla sam tamo jako mlada, praktički kao dijete, ostavila sve što sam poznavala u Zagrebu i Hrvatskoj i samo pratila svoj san.

To mi je bilo teško. Dođeš tamo, živiš u stanu sa sedam do deset boraca, ovisno o periodu, dva puta dnevno treniraš, tučeš se s muškarcima koji su tada bili na puno višoj razini od tebe, vraćaš se u isti stan, jedeš, spavaš i opet ispočetka. To je stvarno težak režim.

S druge strane, mislim da baš iz takvog režima isplivaju pravi borci. To te očeliči i kao sportaša i kao osobu. Ali da mi je bilo lako, nije.

Što vam najviše nedostajalo?

Hrvatska i Zagreb. Baš su mi falili. Ja sam sa svima iz tog gyma ostala u odličnim odnosima, ali svejedno, kad ostaviš svoj svijet i odeš negdje gdje nikoga nemaš, uvijek ti fali ono tvoje. A meni osobno puno više znači da imam prirodu, da imam gdje prošetati, otići u šumu, na planinu ili skočiti u more, nego da imam dućane i gradski glamur. To mi nikad nije bilo važno.

Kako općenito gledate na život u Njemačkoj u usporedbi s Hrvatskom?

Ljudi su hladniji, ali to me nije iznenadilo. Što ideš sjevernije po Europi, ljudi su hladniji i to je opće poznato. Ono što me iznenadilo bilo je koliko tamo ima naših ljudi, i to mi je bila jedna pozitivna stvar.

Ali iskreno, teško mi je to potpuno uspoređivati jer nisam doživjela pravi njemački život u punom smislu. Moj život se tamo svodio na stan, dvoranu, dućan, kuhanje i spavanje. Nisam doživjela Njemačku kroz normalan društveni život, tako da bi bilo nepošteno da o tome govorim previše samouvjereno.

Jeste li uz treniranje u Njemačkoj morali i raditi?

Kratko vrijeme jesam. Vikendima sam znala raditi u securityju, jer žene moraju pregledavati žene, a muškarci muškarce. Ali to mi je jako teško padalo jer nakon cijele noći bez sna, treba mi nekoliko dana da dođem k sebi, a onda pate treninzi. Zato sam vrlo brzo odustala od toga i nakon toga sam se isključivo posvetila treningu.

Koliko vam je u tom razdoblju značila podrška obitelji?

Puno. Tu veliku ulogu igraju moji roditelji, koji su otišli raditi u drugu državu kako bi meni i mom bratu olakšali život i omogućili da imam šansu graditi karijeru. Bez njih to ne bi išlo. Nisam rođena sa zlatnom žlicom u ustima, baš suprotno. Za sve smo se morali izboriti. Sjećam se vremena kad se čekao dječji doplatak da bih jednom godišnje mogla kupiti tenisice za cijelu sezonu. Tako se živjelo.

Nije to bilo ono: 'Evo ti sve, ne moraš ništa raditi, samo treniraj.' U početku karijere u Zagrebu sam radila, a prestala sam tek kad sam otišla u Njemačku. Zato kažem, bez roditelja i njihove žrtve to ne bi bilo moguće. Inače bih morala još i raditi sa strane, a onda bi, naravno, patili i treninzi.

Zašto ste se nakon Njemačke vratili u Hrvatsku?

Vratila sam se prije par godina jer sam osjetila da se želim vratiti doma. U početku smo razmišljali da ću dio vremena trenirati u Zagrebu, a dio odlaziti na kampove u Njemačku, ali s vremenom sam shvatila da mi taj ritam ne odgovara.

Svaki put bih gore bila pretrenirana, tijelo mi se počelo raspadati, a uz to se i jako puno mečeva otkazivalo. U jednom trenutku sam shvatila da moram nešto promijeniti i da je možda taj režim prejak za moje tijelo.

Vratila sam se u Zagreb i počela trenirati u Grindhouseu. Tada ondje MMA još nije bio posebno razvijen, ali rekla sam sama sebi da ću se neko vrijeme posvetiti grapplingu i boksu, dok ne vidim što i kako dalje. I onda sam, igrom slučaja, upoznala Zelga i shvatila da je Trojan mjesto na kojem trebam biti.

Koliko ste zadovoljni u Trojanu?

Super sam zadovoljna. To je mjesto na kojem trebam biti i vjerujem da će moja karijera završiti ovdje, kad god to bilo. Trenutačno se ne vidim nigdje drugdje.

Naravno, vrata su nam uvijek otvorena za odlazak na kampove i skupljanje znanja izvan dvorane, i tu Zelg nije ni egoist ni kompleksaš. Dapače, potiče nas da idemo učiti. Jedino je logično da se u kampu pred meč taktika radi s ljudima koji će ti biti u kutu. Tako je svugdje.

Kako vam je živjeti u Puli?

Super mi je zato što je Pula mirna, a to mi jako odgovara. Ja sam mirna osoba, možda čak i pomalo vuk samotnjak. Imam svoj uži krug ljudi s kojima volim provoditi vrijeme, ali izvan treninga ćeš me uglavnom naći samu doma, kako odmaram, skupljam energiju za drugi trening, gledam Netflix ili crtam i slikam.

Zato mi Pula odgovara. Ljeti ipak ima nešto sadržaja ako poželim izaći, a zimi nema previše toga, što je odlično jer kad si u kampu nemaš ni napasti ni distrakcija. Pula mi je sjela, a sjeli su mi i Istra i ljudi u Istri.

Pula ima i ozbiljnu borilačku tradiciju.

Definitivno. Ovdje je drukčija atmosfera i drukčija energija nego drugdje gdje sam bila. Sve je postavljeno obiteljski, ali istovremeno vrlo direktno. Treninzi nisu lagani, vojni je režim i po meni to tako i treba biti. Ovo je sport u kojem ti je glava na pladnju i zbog toga disciplina mora biti na toj razini. Trening mora biti tako posložen.

Vidite li napredak i kod ostalih boraca u Trojanu, ne samo svoj?

Apsolutno. Prije nego što sam upoznala Zelga nisam ga previše pratila jer sam inače dosta u svom svijetu i ne pratim previše scenu. Tek sam nešto više popratila kad je došao FNC. Zato ne mogu govoriti o svemu otprije, ali mogu govoriti o ovome otkad sam ja ovdje.

U godinu i nešto dana vidi se ogroman napredak. Recimo, Amil Tutić je došao iz kickboksa, ogroman talent, ali tad nije znao ni što je pravi sprawl ni kako se braniti od rušenja. Danas radi kompletne MMA sparinge, brani rušenja, diže se, ruši iz kontre. To se ne događa slučajno.

Zelg je složio i ekipu trenera i ekipu boraca, a to se sada sve više vidi i na rezultatima. Ljudi misle da je nešto došlo preko noći, ali nije. Sigurna sam da je od prvog dana ulagao ogromnu količinu truda, energije i živaca i da mu se sad to konačno počinje vraćati.

Imate li u dvorani cure s kojima možete redovno sparirati?

Za tehnički dio treninga da, ali za prave sparinge ne. Imamo cure, ali još su amaterske borkinje, a meni kad sam u kampu trebaju sparing partnerice s iskustvom. Zato sparinge radim s dečkima ili dovodimo cure izvana koje već imaju ozbiljnije iskustvo u mečevima i sparinzima.

Kakav je osjećaj trenirati s Miranom Fabjanom?

To je posebna energija i to je teško opisati nekome tko nije bio tamo. Miran je poseban po jednoj stvari: kad se bilo tko od nas sprema za veliki meč, on je jednako nabrijan kao da se sam sprema za svoj.

On želi da svatko od nas profesionalaca uspije, da se osigura za život i napravi nešto veliko. Po tome je poseban. A poseban je i na puno drugih načina.

Često ga zovem mentorom jer zna promatrati sparinge, pa poslije doći i pričati sa mnom. Ima više iskustva, deset godina je stariji, ima dužu karijeru i uvijek je korisno čuti njegovo mišljenje. Ne moraš se složiti sa svime, jer smo svi različiti, ali uvijek je vrijedno čuti pogled sa strane. Kad gledaš samo svojim očima, ne možeš baš sve uvijek vidjeti kako treba.

Koliko vam znači kombinacija ljudi oko vas, od Zelga do Fabjana i ostatka ekipe?

Jako puno. Meni je uz njih sjajan i Ivan Vitasović, koji je totalna suprotnost Miranu, a opet je svoj, duhovit i donosi posebnu energiju, naš Clark Kent. Kad su svi zajedno, to je posebna kombinacija. Baš se zato i osjeća razlika u Trojanu. Svatko daje nešto svoje, ali zajedno to jako dobro funkcionira.

Sa Zelgom Galešićem odradili ste tri meča. Koliko se vaša suradnja mijenjala iz borbe u borbu?

Odradili smo tri meča, ali iskreno, onaj prvi mi je teško uopće računati kao da smo ga stvarno odradili zajedno. To je bio meč u Njemačkoj, u Oktagonu, a prije toga smo imali jako kratak kamp i praktički smo se tek bili upoznali. Nije to bila situacija u kojoj je on stigao upoznati mene kao borkinju, niti ja njega kao trenera. Sve se dogodilo preko noći.

U tom meču ste izgubili od 48-godišnje protivnice.

Danas sam mirna oko tog meča. Da sama sebi to nisam uspjela oprostiti, ne bih mogla nastaviti karijeru. Takve se stvari jednostavno događaju. To je dio tog mog težeg puta. Nemam amatersku karijeru iza sebe, nisam imala priliku učiti na manjim greškama i u lakšim okolnostima.

Prisiljena sam učiti iz borbe u borbu, na težak način, kroz vlastite pogreške. Ali zasad to funkcionira. Uvijek kažem, ako netko može tim putem, onda mogu i ja.

Za kraj, biste li djevojkama preporučili borilačke sportove? Pogotovo u današnje vrijeme, kad se puno govori o samoobrani.

Apsolutno. MMA je najbolji borilački sport za samoobranu jer obuhvaća sve, ali realno, bilo koji borilački sport je dobar. Kad jednom istreniraš reflekse, instinkte i reakcije, onda u ozbiljnoj situaciji imaš puno veću šansu da ćeš znati reagirati. Zato bih to preporučila apsolutno svim ženama. Ne samo zbog samoobrane, nego općenito. I ne samo ženama, nego i djeci. Djecu također treba gurati u borilačke sportove.

U pravim borilačkim dvoranama uči se da nasilje izvan dvorane nije dopušteno. Sport je jedno, a nasilje izvan sporta nešto sasvim drugo. Osim toga, konkretno MMA je strašno kompleksan sport. Tvoj mozak mora u djeliću sekunde rješavati problem i donositi odluke. To se poslije prelijeva i na život.

Kod mlađih generacija kroz to razvijaš kreativnost, motoriku, snalažljivost i disciplinu. Sve su to ogromni plusovi. Naravno, nisu svi za profesionalni sport i ne moraju svi ići u profesionalne vode jer tamo već prelaziš granicu nakon koje to više nije zdravo za tijelo. Ali amaterski trenirati, raditi na sebi, biti fit i znati da se možeš obraniti, to apsolutno podržavam.