Niste uživali u hrvatskom nogometu jer on tek sad počinje

Niste uživali u hrvatskom nogometu jer on tek sad počinje
Foto: Igor Kralj/PIXSELL

EMOCIJE nakon mjesec dana transa polako se stišavaju u Hrvatskoj. Jeste li uživali u hrvatskom nogometu? Niste ni imali priliku jer on tek sada počinje. Dobro došli u pravu i jedinu verziju najpopularnijeg domaćeg sporta. 

Veličanstven uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije i predivne slike s proslava diljem zemlje začas su obišle svijet i izazvali divljenje svakoga tko je pogledao barem jedan video s velikog dočeka. Ali tu treba raščlaniti jako važne pojmove - ljudi zapravo nisu slavili uspjeh hrvatskog sporta, ljudi su se opili nacionalnim zanosom kojem je okidač bio sportski događaj koji u "normalnim" okolnostima prati puno manji broj ljudi. I taj zanos nije ništa nelegitimno, ružno i nepoželjno, dapače. Pričao sam za vrijeme ludila u Rusiji sa svim profilima navijača, a čak su se i oni najradikalniji kontraši složili kako im je drago što se ljudi vesele jer im je trebalo "nešto" da barem nakratko osjete zadovoljstvo. Hrvatska perspektiva ne izgleda bajno - zapadne europske zemlje odavno su El Dorado, druge postkomunističke zemlje, koje su nam nekad bile glavni predmet sprdnje, pretekle su nas po gotovo svim relevantnim pokazateljima kvalitete života, naslovnice svakodnevno vrište o aferama, skandalima i nesrećama. Morfogenetska slika naroda u ovom trenutku u povijesti bila je izrazito crna i silno mu je trebalo nešto da se iživi. Zlatko Dalić i njegova ekipa omogućili su da se ta potreba manifestira kroz nogomet, kao i mnogo puta dosad u domaćoj povijesti.

 

Dinamova titula iz 1982. nije bila kolosalna samo zbog duge 24 godine posta od naslova, ona je bila barem u jednoj mjeri i okidač za definitivno formiranje svijesti i nacionalnog identiteta, koji će 8 godina kasnije rezultirati brutalnom agresijom struktura koje se s tim nisu mogle pomiriti. Ćirini Vatreni, iako je Dalićeva generacija postigla veći uspjeh, i dalje su neprikosnoveni u očima velikog dijela javnosti upravo zbog specifičnog trenutka u kojem su se pojavili - bilo je to najbolje moguće predstavljanje jedne nove, male države prema cijelom svijetu. Takvo nacionalno "ludilo" je stoga, u društvu koje ga drži dijelom identiteta, narativ za koji svaka nova generacija traži priliku kako ga obnoviti. I zaista, treba biti kronično apatičan pa reći da nije bilo lijepo barem na trenutak vidjeti takve slike, ako ne zbog vas kao razočaranog navijača, onda barem zbog vaših roditelja, djece, prijatelja i kolega. Ali sada je stiglo vrijeme otrježnjenja i nemamo si pravo lagati kako je ono slika hrvatskog nogometa. On tek sad počinje. 



Udobne stolice Lužnikija sada će zamijeniti neugledni i zastarjeli stadioni u Zaprešiću, Koprivnici ili Zagrebu. Za razliku od prijatelja koji vam se pohvalio slikom sa Svjetskog prvenstva na kojoj ždere hot-dog i pije pivo, danas će istih par tisuća budala na Maksimiru tempirati nuždu kako se ne bi morali susretati sa sanitarnim čvorom na Maksimiru. Za razliku od atraktivnih Kolumbijki koje se smiješe u kameru kao da se obraćaju upravo vama, TV prijenosi će u prvom planu držati tisuće i tisuće nervoznih i znojnih policajaca koji navijače tretiraju kao ratne zarobljenike, s pogledom kao da bi ubili prvo njih pa onda sebe. Medijski narativi o predivnom dočeku sa spektakularnim bakljama zamijenit će isprazni spikeri na stadionima koji će zaprijetiti upotrebom zakonske sile zbog puno manjeg broja baklji. Istovremeno će većina onih koji su prije nekoliko dana na Trgu galamili i divili se tim istim bakljama, silovito aplaudirati medijima koji će u ovom slučaju zauzeti stav kako su to scene koje su ružne i nepotrebne za nogomet. 

Tisuće vas koji ste se zaklinjali u nogomet proteklih mjesec dana ostat će u čudu kada u petak popodne vide deset ljudi u Rijekinom dresu nadomak Rujevice, pitajući se kakva bi se to utakmica mogla igrati u bilo kojem terminu izvan lipnja i srpnja. I baš zato što Hrvati misle da vole nogomet i da gaje bogatu sportsku kulturu, a u biti samo čekaju parne godine i velika natjecanja, na tim tribinama, osim u prvih par kola, neće biti gotovo nikoga. A takva liga nije zanimljiva sponzorima, što nužno vodi pukom preživljavanju većine klubova koji se u kakofoniji domaćeg nogometa kao psi trgaju za ono malo mrvica koje padnu sa stola gospodara domaćeg nogometa. U te dvije godine propast će neka nova Marsonia koja je dala Mandžukića ili neki novi Hrvatski dragovoljac koji je dao Brozovića pred kojima ste do jučer klečali i divili se njihovom uspjehu, kao pobjedi hrvatskog nogometa. Iako se radi tek o iznimno talentiranim dečkima koji su svoje nogometno ime izgradili zahvaljujući baš tome što su pobjegli od hrvatskog nogometa glavom bez obzira. 



Periodične rasprave na kavi oko toga je li Pitana dobro procijenio kontakt Perišićeve lopte i ruke dok na smartphoneu dvadeset puta zaustavljate sliku kako biste dokazali svoju poantu, zamijenit će sila ljudi u crnom koja po naputku HNS-a uvijek protežira i zakida baš one koji su u tom trenutku njihova najveća opozicija. Zgodne video uratke s Instagrama u kojima Lovren i Vrsaljko ne daju Kovačiću da spava zamijenit će članci o Istri koja gotovo nije odigrala prvenstvenu utakmicu jer nije mogla platiti put do Zagreba. Modriće i Lovrene nećete moći vidjeti u Gradskom vrtu, već nešto malo dalje, na sudu, kao svjedoke i pomagače u sportskoj pljački stoljeća, čiji je glavni arhitekt ujedno i apsolutni gospodar hrvatskog nogometa i koji vas već godinama uvjerava da su hrvatski nogomet američke turneje i veliki turniri, jastozi u svečanim ložama i kvadratići na dresu, a ne derutna zdanja HNL-a, neisplaćene plaće i štrajkovi igrača, logističko protežiranje njegovih klubova i 10 prodanih ulaznica na utakmicama Lokomotive. 



Hrvatski nogomet, nažalost, nisu ni Perišićev gol Engleskoj, ni Modrićeva Zlatna lopta, ni Subašićeve obrane penala protiv Danske. Hrvatski nogomet su Mamići, Štimci, Sinovčići, Šoše, Širići, Djedovići, HDZ-ovci, Bandić i sva prateća kamarila "uglednika" koji ga svakodnevno likvidiraju, daleko od očiju i srca tobolaca, Žujinih reklama i Ćosićevog arlaukanja. I taj nogomet treba duboko ozdravljenje, na svim razinama. To je, dame i gospodo, hrvatski nogomet. Biti sretan je jako lijepo. Biti ponosan jer nečiji uspjeh držite i svojim ostvarenjem kroz nacionalni identitet još je ljepše. Ali ako nam je ikada kao društvu bilo stalo do nogometa ili sporta... Ma, ako nam je ikada stalo do toga da imamo priliku puno češće osjetiti takav zanos, nemamo pravo držati oči zatvorene, a mozak isključen. Pa ako je i prekasno za ovu generaciju navijača, kibicera, bandwagonnera ili posvuduša, tada zbog onih koji tek dolaze. Oni su zaslužili biti sretni zbog sporta više nego dvaput u 10 godina. 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara