"NITKO nek ne brani!" - krik je očajnika te ujedno iznenađujuće inspirativan zaključak jedne od epizoda s ravnica našeg seoskog nogometa. Spomenuti je krik u međuvremenu postao vrlo viralan pa ga često i rado citiram na mnogim utakmicama ili nogometnim terminima (iako bi trebalo ublažiti psovke), kako bi se pojačao dojam svih sudionika.

Na sličan način, samo gledajući ljestvicu, raspliće se i novo prvenstvo u SHNL-u. Malo je na vrhu Rijeka, malo Hajduk, a s vremena na vrijeme - iako nisu nominalno prvi - zbog trenda prvi favorit lige opet bude Dinamo. Treba spomenuti da je na vrhu trenutačno Hajduk.

Kroz sva ta previranja, ali uz vrlo slabu igru, tako čovjeku koji nije poput nabrijanog navijača - uvijek i samo željnog trofeja - dođe da pomisli: nitko neka ne bude prvi!

Nogomet koji je često teško gledati

Otkad se igra postojeći četverokružni sustav natjecanja, teško se sjetiti sezone kada smo se nagledali lošijeg nogometa, pogotovo što se ekipa iz vrha tiče. Već sama činjenica da po utakmici pada tek nešto više od 2,4 gola puno toga govori. Treba uzeti u obzir da nije do konverzije - na većini utakmica naše lige jednostavno se stvara premalo prilika.

U obranu same lige moglo bi se reći kako se kvaliteta podigla te da je teže igrati protiv onih koji su bliži dnu. No ta se teza raspline obično u srpnju ili kolovozu kada hrvatski klubovi ispadaju u pretkolima natjecanja protiv ekipa koje su u najboljem slučaju žestoki marginalci na europskoj nogometnoj karti. U tom je smislu Dinamo jedina iznimka.

Što se povijesti same lige tiče, samo je jedna sezona, ona 2015./16., tako bila siromašnija golovima otkad se igra postojeći sustav natjecanja, a tada nije bilo VAR-a, na temelju kojeg se svira više kaznenih udaraca.

Iako sam broj golova ne mora nužno značiti i veću kvalitetu nogometa, obično je tome ipak tako, pogotovo što se ekipa iz vrha tiče. Ako bismo pogledali bilo koju od liga petice, upravo ekipe koje se ističu budžetom i kadrom, a u HNL-u to definitivno nije samo Dinamo, ujedno su i one koje uvijek igraju na gol više te pokušavaju dominirati čak i kada je rezultat u njihovu korist.

Takvu igru - što se velike četvorke tiče - ove smo sezone vidjeli samo od Dinama, i to nikako u kontinuitetu. Svaki od slučaja tri ekipe koje se sada natječu za sam vrh zapravo govori kako će proći ciljem kao najmanje loša, a nikako dobra momčad.

Slučaj Hajduk

S obzirom na to da je splitski klub trenutačno na samom vrhu prvenstvene ljestvice, red je da se od njih i krene. Treba početi s time da bi Hajdukovim navijačima vjerojatno bilo potpuno svejedno s kakvim su nogometom i na koji način prvi prošli kroz ciljnu vrpcu.

Ipak, ako se pogleda, otkad je u Split došao Marko Livaja, ovo je sezona u kojoj Hajduk u prosjeku osvaja najmanje bodova, a pritom je i kvaliteta igre vjerojatno najlošija. Gattuso zapravo ima nevjerojatno puno sreće što je Dinamo upao u neki svoj vlastiti pakao pa će se liga ove sezone vrlo vjerojatno osvojiti s rekordno malim brojem bodova. Dosad je to bilo 73 boda, a ove će sezone biti i manje.

Ono na što trener ipak najviše utječe - kadroviranje i taktika - dosad je bilo jedva za ocjenu dovoljan. Bilo da se igračima izmišljalo nove pozicije ili se postavljao plan igre (kao protiv Rijeke) koji malo kome ima smisla, Gattuso je gotovo pa redovito (osim protiv Dinama) pronalazio način kako da smanji šanse za pobjedu svojoj ekipi.

Pritom je Hajduk individualnom kvalitetom posložen vjerojatno bolje i kompletnije nego u posljednjih 20 godina, a ekipa često ne može spojiti tri prava dodavanja. Utakmica na Poljudu protiv Gorice najbolji je primjer toga.

Kao da sve to nije dovoljno, nakon groznog poraza u Rijeci trener još nalazi krivce u drugima - ljudima koji rade na televiziji - pritom nanoseći sramotu kako sebi tako i klubu. Treneri poput Tomislava Ivića ili Stanka Poklepovića, koji su držali i obraz i razinu govora u maniri najvećih rimskih govornika, vjerojatno se okreću u grobu od srama. I to je Hajdukova realnost.

Ako Hajduk i osvoji titulu, europska će mu pretkola vrlo brzo pokazati s kojom je razinom igre to napravljeno.

Slučaj Rijeka

U slučaju Rijeke treba početi s isprikom i amnestijom. Ako bilo koja ekipa tijekom jedne sezone u dva prijelazna roka izgubi sedam prvotimaca, naći će se u problemima. To se ove godine dogodilo Rijeci i treneru Radomiru Đaloviću.

No ta isprika nije dovoljna. Rijeka je u ovom trenutku vjerojatno najčudnija momčad Europe, koja je nanijela četiri teška poraza redom Dinamu, Osijeku te dvaput Hajduku, a u isto vrijeme je protiv Varaždina, Istre, Gorice, Šibenika i Slavena osvojila dva boda te postigla dva pogotka.

To u osnovi sve govori o naravi ove momčadi.

Kada se igra može svesti na defenzivnu organizaciju, fizikaliju, tranziciju i destrukciju, Rijeka je dobra. Na račun tih kvaliteta dobro je prošla u utakmicama protiv velikih koji nastupaju otvorenog garda. Ali kada je potrebno bilo što kreirati protiv zgusnute obrane, ovo je momčad sposobna gotovo cijelu utakmicu ne stvoriti pravu priliku za pogodak, uz iznimku pokojeg prekida.

Koliko god Rijeka izgubila igrača, i dalje je kadrovski, financijski ili organizacijski svjetlosnim godinama ispred klubova koji nisu velika četvorka. Potpuno je tako nedopustivo igrati taj negativistički, teško probavljiv nogomet, u kojem ekipa sve što zna je rudariti do pobjede.

Rijeka je u tom smislu endemična, jer sličan slučaj u Europi ne postoji; momčad koja bi u igri 11 na 11 bila potpuno nemoćna i anemična protiv bilo koje i naoko profesionalne ekipe. Dokle će ih dovesti takvi principi i rad, slobodno mogu vidjeti sami.

Dovoljno je pogledati 180 minuta nogometa protiv Elfsborga, potpuno prosječne švedske ekipe, protiv koje je Rijeka djelovala gotovo pa potpuno nemoćno. O utakmici protiv Olimpije da i ne govorimo. Kako stvari stoje, ovog kolovoza mogli bismo gledati reprizu.

Slučaj Dinamo

Dinamo je svakako vrlo neobičan i poseban slučaj. Ove su sezone u Europi odigrali pet odličnih utakmica u grupi Lige prvaka te prije toga izbacili Qarabag, uz uglavnom dobru igru. Njihov manjak konstantnosti, kako na terenu tako i u organizacijskom smislu, je van pameti.

Dinamo je, za razliku od svih ostalih, igrao i europske utakmice, koje su iznimno fizički i mentalno iscrpljujuće. Ipak, kao što Rijeci za utakmice protiv Istre ili Gorice ne može biti isprika igrački egzodus, tako ni Dinamo nema ispriku na temelju težeg rasporeda.

Razlog je isti - Dinamo je financijski toliko ispred svih ostalih,da je primjerice usporediv s Bayernom u odnosu na ostatak Bundeslige. A za Bayern, recimo to najjasnije, ne postoje isprike. Stoga ih ne trebamo smišljati niti za Dinamo.

Iako se u posljednje vrijeme, pogotovo otkad su se vratili glavni vezni igrači, vidi Cannavarov potpis te prilično zdrav plan igre, kritika mora doći u odnosu na cijelu sezonu. Otkad je ustoličena nova vlast, dojam je kako stvari po uredima postaju same sebi svrha te se nazire konstantna kriza upravljanja.

Smijeniti dva trenera te sportskog direktora unutar jedne sezone jasan je indikator problema kod donošenja odluka, pogotovo kada je riječ o trenerima s potpuno drugačijim idejama igre te kadroviranja.

Dojam je da u Dinamu trenutačno nema jasnog smjera upravljanja, pa je logično da niti stvari na terenu ne idu lako. U uredima na Maksimirskoj kao da je kontinuirano u tijeku Igra prijestolja, jer ne postoji drugo objašnjenje zašto bi klub s potpuno dominantnim proračunom osvajao tek 1.65 bodova po susretu. A to je nedopustivo loše.

Šteta da Slaven ne može biti prvak

Ove sezone vjerojatno su najbolje prošli oni koji redovito prate Slaven Belupo. Klub s vrlo skromnim budžetom te momčad sklepana uglavnom od otpadnika iz većih klubova, igra vrlo dopadljiv nogomet, a pritom pokazuje i nevjerojatan karakter. Vidi se to po činjenici da su dosad osvojili 22 boda nakon što su bili u rezultatskom zaostatku, dvostruko više nego sljedeći po redu.

Igraju svojim stilom, bez napucavanja lopte, koji je estetski vrlo dopadljiv, a daje i rezultate. Ako se pogleda primjerice zadnja utakmica, u drugom su poluvremenu potpuno nadigrali Rijeku te još jednom pobijedili nakon što su rezultatski zaostajali.

Uz sve to, ljudska i trenerska priča Marija Kovačevića vrijedna je pažnje.

Unatoč tome, prvak će morati biti netko iz trolista Hajduk - Rijeka - Dinamo. Bez sumnje, bit će to najlošiji prvak dosad. Njihovim će navijačima biti svejedno, ali neka se ne zanose. Otrežnjenje bi moglo doći već s prvim europskim protivnicima.