Nitko nije bio luđi od Jeličića, a Bišćan i ja smo Mariću na plejki uzimali lovu

Nitko nije bio luđi od Jeličića, a Bišćan i ja smo Mariću na plejki uzimali lovu
Foto: Getty Images/Guliver Image

Ova Dinamova generacija ima povijesnu priliku da prvi put nakon 1970. godine osigura famozno europsko proljeće. To nije uspjelo ni puno jačim generacijama od ove koju vodi Nenad Bjelicu. U danima koji će, uvjereni smo, rezultirati velikim Dinamovim uspjehom, razgovaramo s akterima i članovima nekih prošlih Dinamovih momčadi koje su se za Index prisjetile svojih europskih dana u Maksimiru.

U ZADNJIH dvadeset godina Dinamo je najozbiljniji nogomet igrao krajem 90-ih godina kad je pod vodstvom Cice Kranjčara i Osvalda Ardilesa te na krilima Prosinečkog, Mujčina, Viduke, Marića i ekipe bio na koračić do europskog proljeća.

Godine 1998. Dinamo je u skupini s Olympiakosom, Portom i Ajaxom osvojio čak osam bodova i drugo mjesto, ali je ispao. Tad je u drugi krug išao samo pobjednik skupine i dvije najbolje drugoplasirane momčadi, dok ostali nisu mogli ni u Kup UEFA-e. Godinu dana kasnije, Dinamo je bio zadnji u skupini s Manchester Unitedom, Marseilleom i Sturmom, iako ga je od 3. mjesta dijelilo samo nekoliko minuta.

Akteri svih tih utakmica, onih protiv Porta i Ajaxa kao i onih protiv Manchester Uniteda godinama ne igraju nogomet, a 21 od 22 aktera legendarnog Dinamovog remija na Old Traffordu 1999. godine odavno su u mirovini. Onaj jedan je Mihael Mikić. Neuništivi Purger i u 39. godini igra nogomet u dalekom Japanu u koji je otišao još 2008. godine. U Hiroshimi je dosegao kultni status, krajem prošle godine je potpisao jednogodišnji ugovor sa Shonan Bellmareom.

“Nemam pojma je li ovo zadnja godina. Imam neke kontakte s drugim klubovima i možda odradim još jednu sezonu. Ako ponuda bude dobra, bio bih lud da ne odradim još jednu godinu. Završio karijeru s 39 ili 40 godina, tako je svejedno, a jednom kad zauvijek izađeš s terena nema više povratka”, javio nam se Mika iz Japana.

Iako je osam sati vremenske razlike udaljen od Zagreba i svojeg Dinama, Mikić prati zbivanja u Maksimiru i veliku europsku sezonu kluba za koji je odigrao gotovo 300 utakmica.

“Ma, nema šanse da ovaj put ne prođemo. Ovo valjda ni Dinamo ne može prosuti, a znamo kakvih je pehova bilo u prošlosti. Ne stignem gledati utakmice uživo, a iskreno nogometa mi je već preko glave. No, pogledam sve sažetke i na njima se vidi da je ovaj Dinamo prije svega prava momčad. Mislim da je u tom segmentu ključan upravo Bjelica sa svojim stručnim stožerom. Taj segment momčadi, stručni stožer, jako često se zapostavlja, no on je ključan za ovako dobru pripremu momčadi. To se vidi”, kaže Mikić.

Imao strašnu konkurenciju u borbi za prvu momčad

U vrijeme kad se on probijao u Dinamovu prvu momčad, maksimirska svlačionica bila je nakrcana baš igračinama. Ladić, Šimić, Prosinečki, Viduka, Mujčin… To su bili igrači protiv kojih se jako teško bilo istaknuti, no Mika je sa samo 18 godina bio dio prve momčadi i protiv velikog Ajaxa 1998. godine u 1. kolu skupine A upisao prvi nastup u Ligi prvaka.

“Meni je to onda izgledalo sasvim normalno. No, sad kad to gledam s odmakom… Klinac koji je sa 16 godina došao iz Inkera u Dinamo i igra Ligu prvaka protiv takve momčadi, to baš i nije normalno. Nisam imao tremu, jer sam uvijek imao jako puno samopouzdanja. Nisam se bojao ni jednog od tih velikana i valjda mi je zato bilo puno lakše. Jako dobro sam tog ljeta odigrao europsko prvenstvo do 18 godina i bio sam u najboljoj momčadi turnira. Ljudi iz Bayer Leverkusena su mi poklonili dres i rekli da se nadaju da ću odabrati njih, a to mi je rekao i glavni skaut Ajaxa. Doktor Zoran Bahtijarević mi je prevodio razgovor s ljudima iz Barcelone koja me zvala u svoj kamp, ali ja to nisam toliko doživljavao. Meni je u glavi bio samo Dinamo”, prisjeća se Mikić.

Iako je interes za njega bio velik, Mikić je na kraju ipak ostao u Dinamu s kojim je proživio nezaboravne trenutke.

“Zašto nisam otišao? Ne znam. Nisam imao menadžera, nitko me nije prisiljavao da odem, a nisam nikad saznao je li došla neka konkretna ponuda. U jednom trenutku mi je žao, a u drugom opet nije jer možda ne bih bio gdje sam sad. No, siguran sam da bi mi dobro došlo da sam prošao još jednu pravu školu poput Ajaxove. Ja, objektivno, nisam potpuno školovan igrač kakav sam trebao biti. Tko zna, da me netko izbrusio možda bih bio i bolji, ali ne zamaram se time”, kaže.

Dinamo je tih godina bio strašna momčad. Nakon toliko godina čekanja, preko Celtica u pretkolu Cicina momčad dokopala se Lige prvaka. U Zagrebu su imali status apsolutnih junaka, a Maksimir je na tim utakmicama bio krcat.

“Ljudi moji, ja sam kao klinac sanjao da jednog dana stanem na travu na Maksimiru, a kamoli da bih igrao za moj klub. Svlačionica je bila puna veličina, ali su oni bili fenomenalni prema meni, Bišćanu, Šokoti i Josipu Šimiću. Takav tretman bih poželio svakom klincu. Nosili smo mi njima i torbe i vodu kad je trebalo, ali su oni bili naši zaštitnici i borili se za nas i na terenu i pred upravom, kad su se dijelile premije. Pa meni je Silvio Marić kao klincu bio idol. Sanjao sam samo da ga upoznam, a kamoli da bih s njim još i igrao u istoj momčadi. Kasnije smo igrali Playstation u sobi zajedno. Igrali smo neke utrke, a Bišćan i ja smo skužili neki zavoj u kojem smo ga svaki put izbacili. Pobijedimo ga, a on ‘ajde opet klinci’. I tako smo iz karantene znali izaći s po 500 maraka svaki”, kaže Mihael kroz smijeh.

Goci Juriću morao je mazati leđa tjedan dana

Kako je razgovor odmicao, tako je evocirao sve više uspomena iz tog doba. Neki mlađi čitatelji možda se neće sjetiti Ladića, Mujčina, Gorana Jurića, Joška Jeličića, Marka Viduke i ostalih zvijezda tog doba, ali nama koji smo kao i Mika u to vrijeme bili još i mlađi klinci, oni su bili poput bogova.

“Deda Mujčin je bio zakon. Pravi Bosanac, najsimpatičniji mogući. Zajebavali smo ga da se mora bolje oblačiti pa je drugi dan došao u Lacoste majici. ‘Vi ćete mene jebat’, rekao je. Pa onda Hercegovci Tomas i Jurić, bez kojih nigdje ne možeš. Kad smo bili na pripremama u Čileu ja sam Goci Juriću slomio palac na treningu. Ušao sam malo jače, ali povukao nogu, no svejedno sam ga čepovima pogodio po prstima. Poludio je na mene, a dečki su mi rekli da se maknem negdje jer je ovaj lud potpuno. Kasnije je bilo ‘Đe si mali, ajde namaži mi leđa’. Tako sam ja Juriću tjedan dana u Čileu na suncu mazao leđa dok se sunčao. Kad je Jela [Joško Jeličić, op.a.] bio s nama, nikad nije bilo dosadno. Jednom mu je Banović gadno ušao na treningu i Jela je pao na vrat. Drugi dan je došao u klub i rekao da ne trenira. Trener ga je pitao u čemu je problem, a Jela mu odgovorio da ne trenira dok ovaj mali ne donese potvrdu da je normalan”, priča Mikić.

Joško Jeličić je, kaže, bio možda i najluđi od svih. Posebno se Mika sjeća situacije iz autobusa na putu iz hotela na amsterdamsku Arenu u 5. kolu skupine A Lige prvaka 1998. godine. Dinamo je bio u pomalo bezizlaznoj situaciji u kojoj je morao dobiti u Amsterdamu da zadrži šanse za prolazak u zadnjem kolu protiv Olympiakosa. Mikić i ekipa napravili su veliku senzaciju i golom Josipa Šimića u 67. minuti srušili veliki Ajax.

“Vozimo se mi na tekmu, a u jednom trenutku se digne Jela i kaže mrtav-ozbiljan: Dečki, ajde da se dogovorimo jednu stvar. Kad ćemo izvoditi centar nakon svakog primljenog gola, neka se mijenjaju ona dvojica koja će izvoditi da svatko od nas barem jednom dotakne loptu jer drukčije nećemo. Umrli smo od smijeha. Takva je to ekipa bila. Beskrajan smisao za humor. Respektirali smo svakoga, ali se nikoga nismo bojali. Znala se hijerarhija, ali svi smo bili kao jedan. Znate li vi što je nama klincima bilo izaći van u tadašnju Komu s Robijem ili Marom? Pa to ti nitko ne može platiti. Robi je stalno prepričavao priče iz Zvezde i iz Španjolske, a mi klinci smo samo gledali što oni rade i željeli smo biti poput njih. Bili smo baš velika klapa”, kaže Mikić.

Od svih tih zvijezda i frajera u momčadi, prvi Dinamov gol u povijesti Lige prvaka zabio je upravo Mikić. Dinamo je te godine u 1. kolu odigrao nulu na Maksimiru s Ajaxom pa u Pireju izgubio 2:0 i 3:0 u Portu da bi u 4. kolu dočekao Portugalce i razbio ih 3:0 golovima Mikića, Rukavine i Mujčina. Uslijedio je spomenuti trijumf u Areni, a europski put Dinamo je završio remijem s Olympiakosom u zadnjem kolu kojeg je Dinamo na zaleđenom Maksimiru morao dobiti s dva razlike. Bilo je 1:1.

Ono kad je Buffon raspalio Cannavara po guzici

“Znam da svi spominju taj moj gol protiv Porta, ali meni je apsolutno najdraža utakmica i moja najbolja u Europi ona protiv Parme na Maksimiru u 2. kolu Kupa Uefe 2000. godine. Izgubili smo tamo 2:0 i dobili u Maksimiru 1:0 i ispali. Svi smo igrali fantastično, a ja sam odigrao stvarno nevjerojatnu utakmicu. U prvom poluvremenu smo ih razapeli, a samo je Šokota uspio zabiti gol. Za Parmu su igrali Buffon, Cannavaro, Thuram, Savo Milošević, Mboma, bili su strašno jaki. Idemo mi u tunel na poluvremenu, a bijesni Buffon raspali Cannavara po guzici i još viče na njega. Prepali su se da će ispasti, ali su se na kraju izvukli”, kaže Mika.

Godinu dana ranije Dinamo je bio u skupini s Manchester Unitedom, Sturmom i Marseilleom. Moćni United, koji je par mjeseci ranije postao europskim prvakom, a u Engleskoj osvojio sve što je mogao bio je veliki favorit na Old Traffordu u 1. kolu skupine D. No, hrabri Dinamo Osvalda Ardilesa je izdržao. Ladić je radio čuda na golu, a da je Bišćan malo bolje zavrnuo loptu Mujčinu u sredini tko zna kako bi završilo. Ovako je završilo velikih 0:0. Nakon toga je Marseille slavio u Maksimiru 2:1, pa su Rukavina i Šokota sredili Sturm 3:0. Uslijedio je neočekivani poraz u Grazu 1:0 i očekivani u Maksimiru od Uniteda 2:1 i Dinamo je bio u situaciji da eventualnom pobjedom u Marseilleu u zadnjem kolu uhvati 3. mjesto i Kup UEFA-e na proljeće. Francuzi su već osigurali prolazak i igrali su samo za prestiž.

Edin Mujčin je u 42. minuti zabio za vodstvo da bi u 53. minuti Bakayoko izjednačio nakon fantastičnog prodora Dugarryja. Dinamo je nadomak prolaska bio u 84. minuti kad je Mikić nakon odličnog prodora Šarića po desnoj strani zabio za vodstvo. Dinamo se grčevito branio i onda minutu prije kraja primio jedan “dinamovski” gol. Diawara je nakon velike gužve glavom pogodio suprotni kut i u Kup Uefe poslao Sturm.

“To mi je bio sigurno najteži poraz, iako tehnički nije bio poraz. Bili smo jako blizu i onda sve upropastili, to se samo Dinamu može dogoditi. Tako sam sretan bio zbog tog gola. Bišćan nije bio s nama jer je bio ozlijeđen, a ja sam ispod dresa imao majicu s njegovim likom. Rekao sam mu da ću skinuti dres ako dam gol. Krenuo sam ga skidati, ali sam se sjetio da imam već jedan žuti karton i dobio bih crveni, pa sam samo podigao dres. Baš mi je teško pao taj gol za 2:2”, rekao nam je Mihael.

U Dinamu je igrao od 1997. do 2004. godine kad je otišao u Kaiserslautern. Uslijedile su dvije sezone u Kaiserslauternu, pa kratki period u Rijeci i povratak u Dinamo 2007. godine na još jednu sezonu prije odlaska u Japan. U svojoj dugoj eri u Dinamu Mikić je bio jedan od najosporavanijih igrača. Iako je imao loših dana, a njegovi centaršutevi često su iritirali Dinamovu publiku, Mikić je uvijek ostavljao srce na terenu i bio jedan od ako ne i najborbeniji igrač koji nosio plavi dres od kad autor teksta zna za sebe i Dinamo.

Dinamova publika je strašno zahtjevna

“Teško je nekad bilo igrati u Dinamu. Nakon dvije loše utakmice si pedro, a nakon dvije dobre se i dalje ne možeš izvući iz negative. U Hrvatskoj bi svi bili nogometaši, a kad ostare željeli bi biti treneri. Tu se onda javlja jedan enormni pritisak i ljubomora koja uništava ljubav prema klubu. Svatko je imao priliku svojim radom i talentom doći na mjesto na koje misli da zaslužuje. I onda dolazi do tih negativnih komentara. Gle ga, spor je. Gle ga, nema tehniku. Normalno je da mladi igrači osciliraju, a ljudi za to često nemaju sluha”, kaže Mikić.

Posebno ga, kaže, veseli povratak navijača na Maksimir, barem kad je riječ o europskim utakmicama.

“Čim imaš rezultat, ljudi se vraćaju. Dinamo ima pomalo razmaženu publiku. Ako ćemo iskreno, 1998. nije valjalo jer nije bio Dinamo i smetao je Canjuga. Rušilo se njega, srušilo ga se pa je došao Mamić. Onda smo tjerali Mamića jer ni on nije valjao. Doći će netko drugi, tjerat će se i njega, ali klubu treba prava podrška”, zaključio je Mikić.

Ako je ovo zadnja godina u njegovoj karijeri, na proljeće će biti u Zagrebu. On i supruga bacaju se u ugostiteljstvo, kćerkice već idu u školu, a onda će biti vremena i za odlazak na neku Dinamovu utakmicu.

“Samo da prođemo, ali siguran sam da hoćemo. Ako sam do tada gotov s nogometom, na proljeće se vidimo na Maksimiru”, poručio je legendarni Mika.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara