AZERBAJDŽAN je kod Hrvatske gostovao jednom i dobio šest komada. Kovačeva reprezentacija nije imala milosti za Vogtsove Azere u Osijeku prije pet godina, završilo je 6:0 pred punim tribinama Gradskog vrta.

Ta utakmica ostaje upamćena kao jedna od najboljih pod Kovačevim vodstvom jer je, osim uvjerljive pobjede, igra Hrvatske bila tečna, gledljiva i sa stilom.

Kovač je 2014. na Azere krenuo bez krila. Te večeri je u Osijeku Hrvatska skroz upoznala Perišića

A taj stil bio je Kovačev pokušaj pronalaska specifičnog načina igre, načina koji bi postao prepoznatljiv jer se Hrvatska od Bilićeve 2008. nije nazarađivala simpatija na račun estetike igre.

Pokušao je Kovač baš protiv Azerbajdžana nakrcati vezni red tehnički moćnim igračima, a u napad gurnuti dvije špice.

Bila je to postavka bez krilnih igrača, Ivan Perišić ostao je na klupi jer tada u reprezentaciji još nije bio nezamjenjiv, unatoč dobro odrađenom Svjetskom prvenstvu u Brazilu.

Od prve su minute tog dana u Osijeku zaigrali skupa Modrić, Kovačić, Brozović i Rakitić, a ispred njih su bili Mandžukić i Kramarić.

Izgledalo je to smisleno, ofenzivni bekovi Srna i Pranjić išli su visoko u napad i praktički bili krila, a Hrvatska je od prve sekunde sakrila loptu ionako nemoćnim gostima.

Ipak, nešto je nedostajalo - ubojitost. Zaštitni znak Ivana Perišića u reprezentaciji od te utakmice.

Baš protiv Azerbajdžana krenula je nevjerojatna uzlazna putanja danas jednog od najboljih hrvatskih nogometaša.

Perišić je zbog Kovačićeve ozljede ušao u 24. minuti, Kovač je promijenio stil igre zbog Ivana i ovaj mu je to vratio golovima u 34. i 45. minuti pa je Hrvatska na poluvrijeme otišla s 4:0.

Ivan je zasjao kao egzekutor, tako motoričnog i okomitog igrača Azeri nisu mogli pratiti, a protiv njega kasnije nisu mogle ni puno jače reprezentacije.

Zbog Ivana je Hrvatska morala igrati s krilima. Izbornici su eksperimentirali, Ivan je počeo dominirati

Hrvatska je na brazilskom Mundijalu, nekoliko mjeseci prije tog demoliranja Azera, igrala s Perišićem kao prvotimcem, no on u tom razdoblju nije imao status Luke Modrića ili Ivana Rakitića. I to ne svojom krivicom.

Kovač je morao prisilno gurati Ivicu Olića na poziciju lijevog krila, Perišić je također prisilno igrao desno. Nijednom od njih to nije bila prirodna pozicija, no Kovač je jedino tako mogao držati Perišića u prvoj postavi.

Hrvatska je kronično patila od nedostatka igrača Perišićevog opisa posla pa se moralo eksperimentirati. Za svog mandata na klupi reprezentacije Kovač nije mogao pronaći pravo desno krilo.

Isti problemi dočekali su Antu Čačića. Perišić mu je bio nedodirljiv na lijevoj strani, no koga onda staviti desno?

Marko Pjaca bio je tek nadolazeći Dinamov talent kojem je uloga džokera najbolje odgovarala pa je Ante odlučio instalirati Marcela Brozovića uz desnu aut liniju. Nije to najbolje izgledalo jer Marcelo, baš kao ni Olić, nije po prirodi krilo.

Osim zalaganja i standardnih trkačkih mogućnosti te podrške Dariju Srni koji je igrao turnir života, nije nudio ništa.

Srna je konstantnim dolascima naprijed radio sve što moderno krilo treba raditi, a pritom je, igrajući na najvišoj mogućoj razini, kapetan stizao i u obranu.

Zbog toga je i lijeva strana profitirala. Perišić je vrhunac doživio na francuskom Euru kao najbolji hrvatski igrač i najbolji igrač turnira po razigravanju u skupinama.

Od tog je trenutka postao nedodirljiv, kako kod Ante Čačića tako i kasnije kod Zlatka Dalića.

Dalić je, za razliku od Čačića i Kovača, imao i sreće. Dobio je Rebića, a stižu mu i nove snage

Osim Pjace, Hrvatska je dobila Antu Rebića kojeg je baš "izmislio" Niko Kovač u svom Eintracht Frankfurtu i konačno se moglo na veliko natjecanje otići s dva kvalitetna krila.

Perišić na lijevoj strani više nije bio jedini okomiti igrač u kockicama, sad je Hrvatska mogla napadati i po desnoj strani jednako kvalitetno uz podršku bekova.

Uz to, Perišić i Rebić, među kojima vlada kemija na terenu i izvan njega, često se mijenjaju za strane, što stvara dodatni kaos protivničkim obranama.

Vidjelo se to zorno na ruskom Mundijalu, gdje su nova vatrena krila radila presudne stvari - Ante je prvi probio Argentince pa protiv Danske donio penal, a Ivan je sredio Islanđane, Engleze i zabio Francuskoj u finalu.

Reprezentativci su priznali kako je 3:0 protiv Argentine bio psihološki okidač - postali su svjesni svoje kvalitete i da mogu daleko. Tu je Rebić otvorio utakmicu svojom majstorijom.

A u utakmici generacije protiv Engleske u polufinalu zasjao je Perišić golom za izjednačenje i općenito visokom kvalitetom igre. 

Hrvatska je tako nošena ubojitim krilima napravila uspjeh za sva vremena.

Za bezbolne kvalifikacije trebat će nam egzekutor

Danas pak Dalić može računati na Josipa Brekala i Nikolu Vlašića na krilnim pozicijama, a šteta je što Pjaca ima toliko pehova jer je bez njih već mogao biti Hrvatskoj isto što i Perišić.

Egzekutor - on će Hrvatskoj u ovom ciklusu itekako trebati za naplatu opipljive individualne kvalitete u odnosu na Slovake, Azere, Velšane i Mađare.

Brekalo, Vlašić, Rebić ili netko četvrti, vrijeme će ga donijeti. Hrvatska danas ima krila i pritom može pružiti komfor Perišiću da igra svoj nogomet onako kako ga najbolje zna igrati.