BRUNO SORIANO bio je velika nada španjolskog nogometa. Dijete Villarreala cijelu je karijeru je igrao u Žutoj podmornici, a Vicente Del Bosque poslao mu je poziv u reprezentaciju nakon španjolskog osvajanja SP-a u Južnoafričkoj Republici 2010. Bruno je u sastavu Furije bio i na Euru 2016. u Francuskoj, a protiv Turske u grupnoj fazi zaigrao je od početka.

Samo mu je nebo bilo granica. Zadnji vezni Villarreala igrao je sve bolje, španjolski i europski velikani slali su ponude i samo je pitanje vremena bilo kad će Bruno navući dres nekog slavnog kluba. A onda je došao 21. svibanj 2017. i utakmica protiv Valencije. Stradala je tibija lijeve noge i Soriano je posljednjih godinu i pol dana umjesto na terenu vrijeme provodio po operacijskim salama.

Frustriran, ljut, bijesan, kapetan Villarreala ipak nije izgubio nadu. ''Sanjam kad ću navući kopačke, obući žuti dres i s travnjaka čuti i vidjeti naše navijače'', kazao je ovih dana Soriano, pa je dodao:

''Ne znam kad ću se vratiti. Ne postavljam si više rokove. Mislio sam da će pauza trajati tri mjeseca, a završilo je kako je završilo. Frustrirajuće je to. Noćima ne mogu spavati i znam da je sve ovo što proživljavam iskušenje.''

Ozljede su tamna strana nogometa. Veliki bolovi, operacije, rehabilitacije koje nikad ne završavaju. Jedan mjesec, dva, godina dana, još jedna… Mučenje ili kraj karijere. Jedan korak naprijed, dva unatrag. Ronaldo, Marco van Basten, Eduardo da Silva, Santi Cazorla, Víctor Valdés... 

Samo neki od mnogih velikana u povijesti prelijepe igre koji su zbog nogometa skoro postali invalidi.

EDUARDO DA SILVA

Tog kobnog 23. veljače 2008. godine Arsenal je gostovao u Birminghamu, a nakon nepune četiri minute dvoboja hrvatski reprezentativac Eduardo da Silva bio je žrtva pogibeljnog starta domaćeg braniča Martina Taylora. Zbog težine ozljede i bolova koje je trpio, Eduardo je odmah dobio morfij, a potom i masku s kisikom, da bi ga tek nakon deset minuta ukazivanja pomoći na nosilima iznijeli s travnjaka. Komunikacija između njega i medicinskog osoblja bila bi gotovo nemoguća da u pomoć nije priskočio Duduov sunarodnjak Gilberto Silva u statusu prevoditelja.

Embed from Getty Images Embed from Getty Images Embed from Getty Images Embed from Getty Images

Taylor je instantno isključen s travnjaka, a utakmica je završila rezultatom 2:2. Nakon susreta Wenger se pjenio od bijesa: "Start Taylora je stravičan i mislim da taj momak više nikada ne bi trebao igrati nogomet. On nema što raditi na nogometnom travnjaku. Za Eduarda je sezona završena, a vrlo vjerojatno i više od jedne sezone. Ozljeda je jako teška i ovo je veliki udarac za cijelu momčad. Dudu je sjajan momak i gledati ga kako se previja u teškim bolovima bilo je jako stresno za mene i momčad."

I tako je Eduardo dva dana uoči 25. rođendana započeo svoj put oporavka, put koji nije tražio ni zaslužio. Uslijedile su operacije i dugotrajna rehabilitacija. Vratio se, ali nikad to više nije bio onaj stari Eduardo, stroj za golove. Godinama je bio u Šahtaru, zabio je neke važne golove i u dresu reprezentacije, vratio se doma u Brazil, probao je lani i u poljskoj Legiji, ali to jednostavno više nije bilo to.

MARCO VAN BASTEN

Igrala se 54. minuta drugog poluvremena finalne utakmice Eura u Njemačkoj 1988. između Nizozemske i Sovjetskog Saveza kad se dogodio, bez sumnje, najveličanstveniji trenutak u povijesti europskih nogometnih prvenstava.

''Arnold Mühren ubacio je s lijeve strane. Planirao sam primiriti loptu i dodati je Gullitu. Druge opcije nisam imao, ali pomislio sam: 'Baš me briga, opalit ću je pa što bude. I ušla je', poslije je pričao veliki Marco van Basten.

U povijesti nogometa bilo je možda i ljepših golova od tog Van Bastenovog. Međutim, teško da je ijedan bio važniji i utjecajniji od onog koji je Sovjetima tog 25. lipnja na Olimpijskom stadionu u Münchenu zabio legendarni Labud iz Utrechta. Bio je to gol cijele jedne generacije.

Nizozemska je tog 25. lipnja 1988. osvojila svoj jedini veliki naslov. Premalo za naciju koja je revolucionirala nogometnu igru i bez čijih postulata nogomet kakav poznajemo danas ne bi bio moguć. Krivaca za to je puno. A jedan od njih je baš Marco van Basten, točnije zla sudba koja je odlučila oteti ga nogometu u njegovoj 28. godini života, kad je mogao i morao pružiti najviše.

Kad je imao 15 godina, doktor mu je rekao da mora prestati igrati nogomet zbog skočnih zglobova jer će inače završiti u invalidskim kolicima. Nije ga poslušao. Umjesto toga, postao je najbolji napadač na svijetu, osvojio je tri Zlatne lopte, a nakon pet teških operacija morao je nogometu reći zbogom.

Van Bastenu protivnici nisu mogli nauditi, ali bolest jest. U zglobovima više nije imao hrskavicu i u posljednjoj pravoj sezoni, 1992./93., jedva je stajao na terenu. Jasno je bilo da je priča došla kraju, a nogomet je ostao uskraćen za toliko toga divnoga.

''Nisam mogao stajati bez bolova. Nakon četvrte operacije bilo mi je jasno da je moja karijera gotova. Nije bilo nikakvog pomaka. Ne znam koliko su mi doktori uopće pomogli. Nisam siguran da su te operacije imale ikakvog učinka. Nakon svake od njih osjećao sam se sve gore'', pričao je Marco.

Bolovi u desnom zglobu prestali su tek nakon operacije 1996., kad su mu ugrađene metalne šipke kako bi mogao hodati i voditi normalna život. Godinama je šepao i godinama je bježao od nogometa. Igrao je samo golf. Ipak, ljubav je bila jača i zelenim travnjacima se vratio 2001., kad je postao trener u mlađim kategorijama Ajaxa.

''Plakao sam kad sam čuo da je završio karijeru. Marco je bio najelegantniji nogometaš kojeg sam ikad vidio. Međutim, ako je Bog odlučio da je dosta, da je gotovo, onda je to napravio valjda zato što je smatrao da će Van Basten potrošiti sve lijepe golove i da neće nikome ništa ostaviti za kasnije'', izjavio je Maradona.

RONALDO

Ako je ijedan nogometaš u povijesti zaslužio nadimak Il Fenomeno, onda je to on. Ronaldo Luís Nazário de Lima jedan je od najvećih napadača koje smo ikada gledali, za mnoge najbolji u povijesti nogometa. Kada govorimo o njemu, ne pričamo samo o trofejima nego o načinu na koji je zabijao, driblao, trčao i uživao u igri. U povijesti nogometa bilo je puno igrača čija je kolekcija trofeja bogatija od njegove, koji su možda ostavili i dublji trag jer su dulje trajali, no Il Fenomeno je bio prekretnica, nogometaš koji je bio simbol prijelaza iz romantičnih devedesetih u legionarski nogomet kakvom svjedočimo danas.

Poslije SP-a u SAD-u, na kojem nije odigrao ni minute, 18-godišnje čudo od djeteta dolazi u PSV. Od tog trenutka počinje novo razdoblje u povijesti nogometa. Brz, moćan, eksplozivan s loptom u nogama, bio je nezaustavljiv, a jedna sezona u Barceloni bila je možda i najbolja sezona jednog igrača ikad. To što je Ronaldo radio u dresu Barce, nije bio nogomet, bila je to čista magija. Protivnici mu nisu mogli ništa, oni od krvi i mesa, ali imao je Brazilac rivala koji je, nažalost, znao kako s njim. Ozljede i staklena koljena.

Embed from Getty Images

Nakon Barcelone proveo je pet dugih i bolnih godina u Interu. Osvojio je Kup Uefa, ali period u Milanu obilježile su ozljede i onaj poznati i šokantni gubitak naslova kad se već spremala proslava na San Siru. Igrao je odlično i u Interu, ali niz problema s koljenom učinili su da Brazilac nikad nije napravio ono što je s obzirom na talent mogao i trebao – postao najveći u povijesti. Posebno je stravična ozljeda bila na utakmici protiv Lazija. Nakon jednog trka samo se srušio. Koljeno nije izdržalo. Dok je on vrištao na travi, Marcelo Lippi na klupi, suigrači i igrači Lazija, u šoku su se hvatali za glavu.

Nakon što je gotovo sam odveo Brazil do svjetske titule u Japanu i Južnoj Koreji, 2002. prelazi u Real. U Madridu je osvojio navijače, bio je jedan od ključnih igrača u osvajanju dvaju naslova prvaka, a premda već dobrano izrauban, u 127 nastupa za Kraljeve zabio je 83 gola.

Godine 2007. napustio je Bernabeu i otišao u Milan, a taj transfer je zapravo bio labuđi pjev jednog od najvećih ikad. Nakon pola godine, u veljači 2008. godine, slomio je tetivu patelara lijevog koljena. Bio je to kraj. Barem ozbiljne karijere. Vratio se u Brazil, probao je u Corinthiansu, ali čarolija je nestala, a na terenu smo još sezonu i pol gledali samo blijedu sjenu igrača koji je trebao biti najveći ikad.

SANTI CAZORLA

Arsenal je 19. listopada 2017. gostovao kod Ludogoreca u Ligi prvaka, pobijedio je 6:0, ali ta utakmica označila je početak životne kalvarije Santija Cazorle. Tadašnji španjolski reprezentativac ozlijedio je Ahilovu tetivu, na prvi pogled bila je to obična ozljeda, ni po čemu posebna i nitko nije mogao ni slutiti kakvu će agoniju proći. Cazorla je nakon utakmice išao na rutinsku operaciju i tu se stvar zakomplicirala. Dobio je neku kompliciranu infekciju koja se pretvorila u gangrenu zbog koje su liječnici ozbiljno razmatrali opciju da mu amputiraju nogu jer je rana postala opasna po život.

Cazorla je bio na osam operacija i liječnici su mu rekli da može biti sretan ako ikada bude mogao hodati sa sinom po dvorištu. U međuvremenu je Santi ostao bez osam centimetara tetive u nozi, ali se nevjerojatnim vlastitim i liječničkim naporom uspio izvući i danas igra nogomet u Villarrealu. 

U karijeri je Cazorla osvojio puno toga. Dva puta je sa španjolskom reprezentacijom uzeo naslov prvaka Europe, bio je najbolji igrač Primere u sezoni 2006./07., najbolji igrač Arsenala u sezoni 2012./13., a s Topnicima ima i dva FA kupa.

VICTOR VALDES

Nije još ni napunio 20 godina kad je debitirao za prvu momčad Barcelone. Victor Valdes prvi je put stao među vratnice katalonskog velikana u kolovozu 2002., u trećem pretkolu Lige prvaka protiv Legije iz Varšave. Punih 12 godina bio je prvi vratar kultnog kluba, a u dresu Barcelone je osvojio sve što se osvojiti dalo. Šest puta je bio prvak, osvojio je dva Kupa kralja, a u vitrinama ima i tri Lige prvaka. S reprezentacijom je postao svjetski i europski prvak. Valdesu je nogomet dao sve, ali puno mu je toga i oteo.

''Nogomet me pretvorio u invalida, a ozljede koljena natjerale su me da ponovno osjetim kakav je život izvan nogometa. Puno lakši'', bolno iskren bio je Valdes u razgovoru za RCN. Otvorenog srca objasnio je svoju bol i patnju. Barcelona je 26. ožujka 2014. igrala ligašku utakmicu protiv Celte, a ta je utakmica za Valdesa bila početak kraja. Koljeno je puklo, ligamenti su se rastrgali i od tog trenutka sve se promijenilo u njegovom životu. Rehabilitacija je bila preduga, uslijedili su rastanak od Barcelone i neuspješan pokušaj na Old Traffordu. Bio je na posudbi u Standardu iz Liegea, a karijeru je okončao u Middlesbroughu. Nije više bilo smisla. Bol je bila prevelika.