MALO KOJI igrač se tako dobro uklopio u Dinamovu momčad u tako kratkom vremenu kao Robert Ljubičić. Temperamentni 23-godišnji Austrijanac postao je nezamjenjiv dio Dinamove momčadi, koja ga je prihvatila kao da je u svlačionici tri sezone, a ne tri mjeseca.

Ljubičić je doveden kao vezni igrač, ali silom prilika igra lijevog beka, i to sve bolje. Najbolju utakmicu od dolaska u Maksimir odigrao je prošlog utorka u 1. kolu Lige prvaka protiv Chelseaja, a svojim nastupom osvojio je navijače. Austrijanac hrvatskih korijena u Dinamo je došao kao igrač koji bi trebao odmarati Arijana Ademija, ali ga je Ante Čačić odmah vidio kao najbolje rješenje na lijevom beku.

U nekim utakmicama na toj je poziciji imao dosta problema, ali je postao sve sigurniji, a upravo mu odlike veznog igrača jako dobro dođu na novoj poziciji kad treba iznijeti loptu ili je mirno odigrati prvom do sebe. S Ljubičićem smo razgovarali uoči utakmice s Goricom u HNL-u.

Kako ste zadovoljni s ova tri mjeseca u Dinamu?

Mislim da sam napravio puno više nego što sam si zacrtao kad sam dolazio. Znao sam da Dinamo nudi jako puno izazova i već u prvoj utakmici Superkupa protiv Hajduka sam igrao za neki trofej. Znao sam da se borimo i za Ligu prvaka i to su utakmice kakve želim igrati. Momčad je odlična, Dinamo godinama igra u Europi i želio sam biti dio te priče.

S druge strane, znam koliko je teško mijenjati momčad jer sam je mijenjao dosta puta u karijeri. Postojala je mogućnost da ne krene sve po planu, da ne osvojimo odmah Superkup i ne uđemo u Ligu prvaka, pa bi dojam vjerojatno bio drukčiji. No zasad je sve super.

Jeste li očekivali da ćete tako brzo upasti u prvu momčad?

Ja sam pozitivac, uvijek razmišljam pozitivno i vjerujem u sebe. U Dinamu je konkurencija na mojoj poziciji u veznoj liniji bila ogromna i, iskreno, nisam znao da ću igrati lijevog beka. No drago mi je da mi je trener našao poziciju na kojoj smatra da mogu najviše pomoći momčadi. Ja ću igrati što god treba. Mislim da sam dobro odigrao ove utakmice dosad. Bilo je boljih, bilo je lošijih, ali sve u svemu sam jako zadovoljan.

Momčad vas je jako dobro prihvatila, što se vidjelo i po utakmici Superkupa s Hajdukom kad ste bili treći izvođač penala. Kako ste tako brzo pridobili povjerenje momčadi i uklopili se?

Ja sam tip koji se lako prilagođava novoj okolini i ljudima, ali koji pritom ne izgubi svoje ja. Znam što znači biti novi igrač u momčadi i drago mi je da su me tako prihvatili. Prepun sam samopouzdanja. 

Znao sam da ću zabiti taj penal Hajduku i još me trener pitao prije raspucavanja hoću li pucati, a ja sam odmah rekao da hoću. S druge strane, znam koliku bih podršku imao od suigrača da sam ga i promašio i da nas je to koštalo trofeja. 

Ranije ste u karijeri igrali lijevog beka, ali zadnje dvije sezone skoro uopće niste. Koliko teško vam se bilo prilagoditi na tu poziciju?

U početku je bilo teško jer moraš potpuno promijeniti način razmišljanja. Najednom ti je najvažnije da ti se igrač ne zavuče iza leđa i moraš se držati drukčijih zakona igre. Manje igraš s loptom nego u vezi i puno je više, da tako kažem, suhe igre.

Drukčiji su i fizički zahtjevi. Na beku je puno više dužih sprinteva, stani, kreni, od šesnaesterca do šesnaesterca, dok u veznoj liniji ipak imaš trčanje manjeg intenziteta. Tempo je nešto sporiji i drukčiji.

Je li vam bolje igrati beka u sustavu s tri igrača u zadnjoj liniji ili u 4-2-3-1, što Dinamo najčešće igra?

Što se napadačkih zadataka tiče, rekao bih da je u biti isto. Stojiš visoko, centriraš, uzimaš tu i tamo veći rizik pri odlasku naprijed i kombinatorika je manje-više ista, s nekim sitnim razlikama. No u obrambenom dijelu je potpuno drukčije.

Lakše mi je igrati s tri stopera jer mi je onda Perić puno bliže i više mi pomaže, a onda opet on iza sebe ima Šutala pa je sve nekako gušće. Osjećam se sigurnije pa mogu agresivnije napadati igrača s loptom jer znam da je Dino tu kao osigurač.

Puno je bilo priča o Dinamovim lijevim bekovima, vama, Bočkaju i Štefulju. Vi ste dobili prednost ispred njih, u kakvom ste odnosu s njima?

Jako smo dobri i družimo se. Ne pričamo uopće o tome tko igra, a tko ne igra, a tko god je u momčadi, druga dvojica će mu savjetima pokušati pomoći. Prije svake utakmice dođu do mene, motiviraju me i kažu mi na što da pazim, a što da radim češće.

Nemam nikakav problem s bilo čijom kritikom, a savjete od suigrača ću uvijek prihvatiti. Dapače, meni je drago da ti netko u svlačionici ima potrebu reći nešto takvo. Ti međuljudski odnosi su najveća Dinamova snaga, bez toga ne ide. 

Koliko je veći pritisak u Dinamu nego u Rapidu?

Rapid je isto velik klub, ali se jačanjem Salzburga nekako zadovoljio drugim mjestima. Salzburg je bogatiji, ima bolje igrače i široku mrežu skauta koji ih nalaze. U Dinamu je drukčije. Dinamo uvijek mora biti prvi i uvijek mora pobjeđivati, ali je i mentalitet drukčiji. Mi smo igrali s Chelseajem, ali smo u glavi svi vjerovali da ih možemo dobiti. To je velika razlika između Dinama i Rapida. 

Drukčiji je i tretman medija. Mi smo pobijedili Ludogorec u gostima 2:1, a komentari su bili kao da smo izgubili. Onda taj Ludogorec pobijedi Romu 2:1, a Bodo odigra 1:1 u gostima kod PSV-a. Mislim da bi se više trebali cijeniti naši rezultati protiv takvih klubova, a ne samo protiv Chelseaja.

Kakav dojam je na vas ostavio Ante Čačić?

Ne čitam previše medije, čujem samo ono što mi prijatelji i rodbina kažu, niti se time opterećujem. Osim od suigrača, najviše volim čuti savjet od oca i od trenera. Čačić na nas savršeno prenosi tu mirnoću koju ima.

Zato kod nas prije utakmice nema straha, nema stresa i svi vjerujemo u sebe. U svakoj važnoj utakmici je točno znao što trebamo igrati i pogodio je s taktikom. To se najbolje vidjelo protiv Chelseaja. Pa nije slučajno dobio sve ove utakmice prije i jedan od najvećih klubova na svijetu. On točno zna što radi.

Situacija u skupini Lige prvaka jako se promijenila vašom pobjedom protiv Chelseaja. Koliko daleko može Dinamo i koliko znate o Salzburgu?

Znali su i prije, ali nakon naše pobjede protiv Chelseaja sve ekipe u skupini nas moraju jako ozbiljno shvatiti. Nitko nas neće podcijeniti i mislim da je skupina sad potpuno otvorena. Mi možemo svakome u ovoj skupini uzeti neki bod ili sva tri.

Za Salzburg se svake godine u Austriji piše da su ove godine najslabiji, a onda oni izvuku nekog Haalanda ili nekog drugog igrača i budu sjajni. Deset godina su na visokom nivou i protiv njih nikad neću reći jednu riječ. Mora ih se jako cijeniti, to je odlična momčad.

Igrali ste za U-20 hrvatsku reprezentaciju, a onda za U-21 austrijsku reprezentaciju. Je li bilo u zadnje vrijeme kontakata s nekim od ta dva saveza?

Nisam ništa čuo ni od jednih ni od drugih, ali o tome ni ne želim razmišljati niti želim da se o tome piše. Ako dođe prilika za bilo koju od tih reprezentacija, ja sam tu, ali o tom potom. Meni je Austrija puno dala. Rođen sam tamo, odrastao sam tamo, ali i Hrvatska je moja domovina jer od tamo vučem korijene.

Mi smo kao djeca uvijek navijali i za Austriju i za Hrvatsku i obje te zemlje su moje domovine. Ne mogu reći da mi je jedna od tih zemalja draža, a ako me bilo koja jednog dana zatreba, ja ću joj dati svoje srce.