Teniski heroj otvoreno za Index: Za Hrvatsku ne igraju najbolji, osobni interesi su ispred reprezentacije
.jpg?width=765&height=574)
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Foto: Getty Images/Guliver Image
MATE PAVIĆ oduševio je na upravo završenom Australian Openu, gdje je u samo 16 sati osvojio dva naslova, u muškim i mješovitim parovima. Paviću (24), koji je prvi Grand Slam osvojio još kao junior u muškim parovima 2011. u Wimbledonu, ovo je kao profesionalcu već treći naslov na četiri najveća turnira. Prije duple krune u Melbourneu, 2016. osvojio je US Open u mješovitim parovima.
Za Index otvoreno govori o fantastičnom trijumfalnom pohodu, godini u kojoj je sve ciljeve osim jednog ispunio u prvih 28 dana 2018. Otkriva može li se živjeti od nagrada koje su za tenisače u parovima bitno niže nego za pojedince i kako je uopće završio u parovima.
I ono što posebno zanima fanove ovog sporta, Pavić u ovom intervjuu prvi put u medijima detaljnije progovara o svađi sa Željkom Krajanom, izbornikom Davis Cup reprezentacije Hrvatske, zbog kojeg najbolji tenisač svijeta u parovima ne igra za reprezentaciju svoje zemlje, iako je očito da to jako želi.
Za Matu Pavića tenisača navijat ćete čim prvi put pogledate njegov meč. Mate Pavić sugovornik je koji iznimno imponira otvorenošću i smirenošću, ali i elokvencijom te širinom. Spomenute odlike teško se nalaze kod sportaša, posebno ako su mladi poput njega. Ali 24-godišnji Splićanin san je svakog novinara. Odgovara precizno, izravno i bez okolišanja. Nije bahat ni arogantan, ali je svjestan vlastite vrijednosti. Govori tečno, jasno i bez frazetina kojima je inače zagađen rječnik ljudi iz sportskog miljea, od sportaša, preko dužnosnika do novinara. Radeći intervjue sa sportašima, rijetko ćete naići na sugovornika kao što je Pavić, kod kojeg ne stignete pohvatati sve što govori i da ga morate zamoliti da uspori, iako uopće ne govori brzo.
Bez ikakve želje, a još manje potrebe da mu se ulizujem, rekao sam mu sve ovo što sam u prethodnom pasusu napisao, jer time sam bio iskreno i ugodno iznenađen. Zato sam ga pitao je li duga i dosadna interkontinentalna putovanja, kojima obiluje "život na Touru", koristio za brušenje retoričkih vještina i dodatnu formalnu naobrazbu?
"Ne, ali učim na druge načine. Zahvaljujući tenisu prošao sam i proputovao dosta. Vidio sam cijeli svijet, upoznao sve tipove ljudi. Naučio sam jezike, poslovne i međuljudske odnose. Tenis je surov sport u kojem se mora brzo odrasti. To u ovom okružju čeka svakoga, pa tako i mene. To ranije sazrijevanje u teniskom miljeu počelo je od najranijih dana. Za razliku od mojih vršnjaka nisam imao normalno djetinjstvo. Drugi su se nakon škole išli igrati i družiti, ja sam svaki dan odmah išao na trening. Brzo su zbog mene slijedila velika odricanja, troškovi i rizik cijele moje obitelji. U takvoj situaciji nemaš pravo na nezrelost i nerealnost nego moraš zapeti svom snagom i na svim poljima. Otac i sestra su mi teniski treneri. Uz mene su bili cijelo vrijeme i bez njihovog odricanja ni ja ne bih bio tu."
Kod Pavića nema "davanja 120 posto svojih mogućnosti", "okruglih lopti", niti otkrića da "danas svi igraju tenis", da otrcane fraze iz medijski najpoznatijeg sportskog miljea izmjestimo u teniski. Pavić ne pribjegava ni trikovima ili nesigurnostima korištenja cehovskih, internih i stručnih pojmova u razgovorima za javnost. To je inače slučaj kod dosta sportaša individualaca koji su cijeli život zarobljeni u samoći njihovih sportova ili u najboljem slučaju okruženi s jednim ili dva frika koji ih prate, te s jednako toliko novinara koji im nakon nekog vremena postanu poput članova obitelji. Pa im skijaši ili tenisači na koje su nakačeni budu jamci za kredite, a ovi im zauzvrat pišu ili govore ljigave ode ili o njima snimaju udvorničke dokumentarce.
Pavićev specifikum čak i u odnosu na formalno individualni sport kojim se bavi je što je on poznat, trofejan i iznimno uspješan postao kao član para, dakle tima. I to se vidi u njegovom rječniku jer, za razliku od svih ostalih individualaca ili pak momčadskih primadona, kojima su puna usta sebe samih, a riječ koju najčešće koriste je "ja", ovaj tenisač govori isključivo u prvom licu množine i nikad ne stavlja sebe ispred svog suigrača Olivera Maracha, suigračice Gabriele Dabrowski ili trenera Johna Farringtona.
"Nisam primijetio da toliko govorim 'mi', ali to mi nije čudno. Jer mi koji igramo u paru smo posebnost unutar našeg individualnog sporta. Ili da kažemo preciznije, tenis je i pojedinačni i momčadski sport. Što bih ja na Australian Openu osvojio bez Olivera, Gabriele i Johna? Ili 2016. na US Openu, gdje sam također uzeo naslov, ali u paru s Laurom Siegmund?"
Kako je uopće došlo do toga da si postao tenisač u paru?
"Od samog početka bavljenja tenisom, od malena, pa sve dok nisam postao profesionalac, na teniski turnir gledao sam kao cjelinu koja nije potpuna bez igre parova. Ili kako sam volio reći, turnir se igra do kraja samo ako si igrao i parove. Mnogi parove smatraju manje vrijednima, ne gledaju ih ozbiljno, ali ja sam ih oduvijek iznimno cijenio i valorizirao."
Brzo je došla i nagrada za takav pristup parovima i njihovo vrednovanje?
Da, 2011. sam kao 18-godišnjak osvojio juniorski Wimbledon u paru. Zajedno s Georgeom Morganom pobijedio sam Goldinga i Veselog. Pola godine kasnije došao sam do prvog finala seniorskog turnira i to Zagreb Indoorsa. Nažalost, tamo smo Ivan Dodig i ja izgubili do Baghdatisa i Južnog. S istim partnerom ponovio sam na istom mjestu uspjeh i iduće godine, ali opet smo poraženi u finalu.
Četiri godine kasnije, danas je izašla ATP ljestvica na kojoj si službeno peti igrač svijeta u parovima, ali forma i trofeji pokazuju sami vrh. Jer upravo si se vratio s dva trofeja Australian Opena. Kako je fizički podnositi strahovite vrućine i velike klimatske amplitude i nagle promjene vremenskih (ne)prilika u Australiji?
Jako teško. Bilo je dana kada su vrućine nepodnošljive, a temperatura oko 40 i onda odjednom se spusti za 15-ak stupnjeva i počne puhati vjetar. Ništa od toga nije mi novost jer u Australiji igram godinama, a i rođen sam u mediteranskom podneblju gdje su vrućine normalne. Ali svejedno, nikako nije lako igrati u takvim uvjetima. Imali smo par baš ekstremno teških mečeva, ne zbog suparnica i suparnika s druge strane, nego bespoštednog vremena.
Od 1. do 28. siječnja s Oliverom Marachom i Gabrielom Dabrowskom igrao si četiri natjecanja na tri turnira i sve ih osvojio. Koliko si za to vrijeme igrao mečeva?
11 u Melbourneu i još ukupno osam u Dohi i Aucklandu. Dakle gotovo 20 mečeva za 26 dana. Moram istaknuti da pri tome iscrpljuju i stalna duga putovanja. Pogledajte samo naš itinerar za to vrijeme: Katar - Novi Zeland - Australija. I evo me sada u Hrvatskoj. Obišli smo cijeli svijet u niti mjesec dana.
Vratimo se na Južnu hemisferu. Igrao si i pobijedio u dva Grand Slam finala u dva dana. Jesi li imao uopće vremena proslaviti nakon prvog trofeja, osvojenog u muškim parovima, a prije skorog finala u mješovitim parovima?
Ne, ni proslaviti ni opustiti se. Nakon što smo pobijedili čekale su nas obaveze prema organizatorima, sponzorima, novinarima. U hotel smo se vratili tek u pet ujutro. Tu je slijedilo odgovaranje na poruke, čestitke. I ono što najviše puca, a to su adrenalin i euforija. Kada ti počne sjedati što si upravo uspio napraviti, osvojiti, a mozak i srce krenu pumpati, nema šanse da zaspiš. Uspio sam tek oko osam sati, ali već sat i pol kasnije slijedilo je buđenje i odlazak na zagrijavanje za novo finale.
Kako je igrati dva Grand Slam finala u samo 16 sati? Ili, kako je igrati drugo finale nakon emotivnog i tjelesnog pražnjenja od prvog trijumfa?
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Nakon prvog finala bio sam totalno prazan, više emotivno i psihički nego fizički i kondicijski. Bez obzira što znaš što te sutra čeka, nemaš osjećaj finala, ali ni motivacije i želje za pobjedom i osvajanjem nakon što to ostvariš dan ranije. Definitivno je u ovoj situaciji veći problem psiha nego fizikalije. To se odrazilo i na rezultat u drugom finalu. Trebalo nam je vremena da posložimo jer nisam bio u meču.
Tada nisi bio u meču, ali danas svakako jesi "u lovi". Za oba trijumfa u Melbourneu zaradio si ukupno 437.500 australskih dolara, što preračunato u kune iznosi 2.1 milijun kuna. Do pobjeda u Australiji u šest godina karijere zaradio si 1.1 milijun američkih dolara ili 6.5 milijuna kuna. I onda za dva tjedna u Melbourneu čak trećinu tog iznosa.
Upravo tako. Australian Open predstavlja mi sportski, ali i financijski trijumf i u tom smislu mi je također nagrada i zadovoljština za sva odricanja i napore.
Iscrpno smo pratili tvoj pobjednički pohod na prvom Grand Slamu u godini, ali zanimljivo je da je naše čitatelje više od prijenosa tvojih finala ili izjava nakon oba trijumfa daleko više zanimalo koliko si zaradio. Tako da je tekst gdje smo ti zavirili u novčanik bio daleko najčitaniji od onih o Mati Paviću s Australian Opena.
Moram priznati da je i meni prva informacija o tome bio taj tekst, hahaha! I dobro ste izračunali, hahaha. Mislim da logično da je to čitatelje najviše o meni zanimalo. Ljudi u Hrvatskoj vole i prate tenis, posebno kada su veliki turniri, a tenisačice i tenisači iz naše zemlje igraju dobro, a sve to se događalo sada. O zaradama u singlu se zna, taj dio tenisa daleko je medijski zastupljeniji, dok su tenisačice i tenisači posvećeni parovima u sjeni pa onda ljudi nemaju predodžbu i ideju koliko mi zarađujemo. Ni najmanje me ne smeta da vi o tome pišete ili da to njih zanima. Meni je tenis veliki gušt, ali to je i posao. I to javni, a informacije o našim zaradama i nagradnom fondu svakog turnira dostupne su na stranicama tih turnira, tako da tu nema nikakve tajne ili narušavanja diskrecije.
Tenis je surov i skup sport u kojem treba jako puno uložiti da bi se, daleko češće od ičega, zauzvrat dobilo ništa. Je li odluka da se posvetiš parovima, u kojima se puno manje zarađuje nego u singlu, bila dodatni svjesno ukalkulirani rizik? Jer od zarade od parova može vas živjeti jako malo na svijetu?
Upravo suprotno, taj potez predstavljao je proračunato i plansko smanjenje spomenutih velikih rizika od gubitka i minusa. Otkako se bavim tenisom znao sam da sam super u parovima i znao sam kada se fokusiram na njih da ću biti još bolji. Istina je da je u parovima zarada manja, ali kada se usredotočiš na njih i dobar si u tome, onda zarađuješ bolje i uspješniji si od mnogih dobrih igrača u singlu. Naravno, ovo ne vrijedi dok parove igraš samo na challengerima ili turnirima niže kategorije.
Vratimo se s financijskog na sportski dio priče. Koji su ti daljnji ciljevi u ovoj godini? Govorio si kako se teško motivirati za finale u nedjelju nakon što si pobijedio u onom u subotu. Kako se motivirati za godinu kada u njena prva četiri tjedna osvojiš sva četiri natjecanja na kojima se natječeš, od čega su dva Grand Slama?
Cilj za ovu godinu bio je osvojiti jedan Grand Slam i izboriti nastup na završnom Mastersu u Londonu. Evo, godina još nije pošteno ni počela, a sve to sam i ostvario. Uz spomenute naslove u Dohi i Aucklandu. Nakon takvog ulaska u godinu, novi cilj je završiti 2018. kao svjetski broj 1 u parovima.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Hrvatska Davis Cup reprezentacija ne može računati na takvog igrača, a upravo se sprema za prvo kolo Svjetske skupine protiv Kanade. Izbornik Željko Krajan opet ti javno daje pozivnicu, ali od 2014. odbijaš igrati dok on vodi reprezentaciju?
Tako je. Nikada do sada nisam davao nikakve izjave o sukobu s izbornikom, bio sam korektan i držao sve za sebe. Ali, moram reći da su njegove riječi da me cijelo vrijeme zove u reprezentaciju totalna je laž. Nikakav poziv nisam dobio sve do susreta sa Španjolskom prošle godine u Osijeku, kada je cijela reprezentacija igrala, pa me zvao jer je spao na B momčad.
Žao mi je što ne igram za Hrvatsku, prvi bih volio igrati za reprezentaciju kao što sam i prije igrao, ali tu nema rješenja i neću igrati dok je Krajan izbornik. Prema meni nisu bili korektni ni iz HTS-a. Bilo je vremena, mogli su me kontaktirati toliko puta, ali to nisu napravili. Meni je žao da Hrvatska gubi takvog igrača, možda najboljeg na svijetu.
Znamo da nikada do sada nisi htio ništa reći o sukobu s izbornikom Krajanom, ali moramo te pitati. To datira od meča s Nizozemskom kada ti nije dopustio da dođeš na okupljanje samo dva dana prije početka susreta iako su obećao da ćeš se za kašnjenje iskupiti individualnim radom kako bi u reprezentaciju došao spreman. Ali, što je bilo nakon toga?
Problem ne datira od Nizozemske nego od meča koji je prethodio tome, a koji je Hrvatska igrala s Poljskom. Točno je sve navedeno za okupljanje prije Nizozemske. Ali ja sam izborniku izrazio nezadovoljstvo još i s mečom koji je bio ranije.
Čime nisi bio zadovoljan?
Treninzima. Tada sam igrao singl i par te nisam bio zadovoljan pripremom.
Izbornik često ističe uvjete koje si postavljao da igraš za reprezentaciju?
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Famozni uvjeti o kojima on priča da sam ih postavljao ne postoje i tri godine nije objasnio koji su. Razlog što takvi razlozi ne postoje je jer ih nisam postavljao. Njega treba pitati koji su i zašto ih nikad nije naveo. Želim igrati za Hrvatsku, ali neću dok je on izbornik.
Šteta, jer s tobom u parovima u takvoj formi i s ovakvim Čilićem u singlu, Hrvatska bi mogla dogurati daleko u Davis Cupu?
U svakom našem sportu ima situacija kao što je ova koja se dogodila meni, ali mi Hrvati ne bi bili mi da se takve stvari ne događaju.
Možeš li pojasniti?
Ne igraju najbolji, bitniji su osobni interesi koji se stavljaju ispred nacionalne momčadi.
O ovome će se sigurno još govoriti, ali mi nećemo ovaj razgovor završiti u negativnom tonu. Gledajući te kako haraš na Australian Openu sjetio sam se priče tvog sugrađanina Gorana Ivaniševića, koji je na istom mjestu '89. kao 18-godišnji kvalifikant došao do četvrtfinala. To mu je bio prvi uspjeh i prvi novac u karijeri. 40 tisuća dolara nagrade spremio je tako da je kupio kožnu jaknu, obukao je usred tih paklenih australskih vrućina, u sve džepove potrpao novčanice kako mu ih netko ne bi uzeo i tako zabundan dolarima letio nazad kući.
Hahaha, nisam znao tu priču! A evo sada, s istim tim Goranom Ivaniševićem ja se vozim avionom iz Melbournea u Zagreb i družim se s njim bogatiji za trofeje dvostrukog pobjednika i jako lijepu novčanu nagradu! Jako mi je drago da me teniska veličina kao što je on prati i čestita mi na uspjesima. Evo da i ja sada zauzvrat kažem nešto o sebi što se ne zna. Volim nogomet i poput svih Splićana navijam za Hajduk. Ali jedan sam od rijetkih, ne samo sportskih fanova, nego i stanovnika tog grada, koji nikada nije bio na Poljudu!
Ovo je stvarno zanimljiv podatak. Koji još sport voliš, osim tenisa i nogometa?
Veliki sam fan košarke i redovno pratim NBA. Još otkako sam kao junior trenirao u Miamiju navijam za Heat i najdraži igrač mi je Dwayne Wade. Ali prva i najveća ljubav mi je KK Split. Nisam nikada bio na Poljudu, ali sam zato puno puta bio na Gripama i gledao Žute uživo kada su bili na dnu i igrali protiv najslabijih suparnika.
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
Učitavanje komentara
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati
Facebook
Google
.jpg&description=Teniski heroj otvoreno za Index: Za Hrvatsku ne igraju najbolji, osobni interesi su ispred reprezentacije){kind=link}