BRIGHTON je ponovno hit Premier lige, ovaj put s možda jačom ekipom nego ikad. Klasu momčadi je potvrdio sjajnom pobjedom 3:0 protiv aktualnog prvaka Arsenala, a među glavnim imenima te pobjede bio je Luka Vušković, mladi hrvatski stoper.

Hrvatski reprezentativac u toj momčadi čini stoperski tandem s Pascalom Struijkom ili Lewisom Dunkom u 4-2-3-1 formaciji i sustavu Fabiana Hürzelera koji je oduševio javnost agresivnošću bez lopte i presingom koji je potpuno neutralizirao aktualne prvake Engleske i finaliste prošlosezonske Lige prvaka.

Vušković se u takvoj ulozi posebno istaknuo. Dominirao je u duelima protiv Kaija Havertza, jednog od najboljih svjetskih napadača kad je riječ o zadržavanju lopte, i pomogao svojoj momčadi da visoko na terenu uspostavi jednakost, ako ne i dominaciju, protiv momčadi koja je pod Mikelom Artetom izgradila identitet upravo na ogromnom fokusu na kontrolu utakmice.

Protiv Arsenala je odigrao svih 90 minuta, imao osam otklonjenih opasnosti, četiri osvojena posjeda i jedno presijecanje te dobio sve zračne duele u kojima je sudjelovao. Brighton je Arsenal ostavio na samo dva udarca u okvir, a Vušković je u tandemu sa Struijkom gotovo potpuno odsjekao Havertza, a kasnije i Viktora Gyökeresa.

Prije tri mjeseca situacija je bila drukčija

Prije tri mjeseca, na Svjetskom prvenstvu s Hrvatskom, situacija je bila potpuno drukčija. Vušković je na prvenstvo došao kao netko tko je potencijalno mogao kandidirati za status mlade zvijezde koja će eksplodirati, a kao takav je uvršten u prvi sastav za utakmicu protiv Engleske, kada je Hrvatska po prvi put pod Zlatkom Dalićem zaigrala s trojicom stopera u zadnjoj liniji na velikom natjecanju.

Vušković je tada odigrao solidnu utakmicu, u nekoliko je situacija dobro pratio spuštanja Harryja Kanea nisko, ali se na kraju uklopio u sivilo dojma koje je prije svega nametnuo rezultat, puno više nego stvarna predstava Hrvatske, a i samog Vuškovića.

Nakon te utakmice Vušković je ispao iz sastava, što je bilo iznenađujuće na više razina. Hrvatska je odustala od sustava s trojicom u zadnjoj liniji, umjesto njega u sastav je upao Marin Pongračić, dok je Joško Gvardiol preseljen na poziciju lijevog beka.

Dalić je nakon Engleske objasnio da je Hrvatska s trojicom počela igrati upravo Vuškovićevim dolaskom. "Tek smo njegovim dolaskom počeli tako igrati", rekao je te odmah najavio povratak na 4-3-3 i 4-2-3-1. Vušković je tako s promjenom sustava ispao iz prvih 11.

Iskustvo je legitiman, ali većinom neopravdan faktor

Ako je razlog bilo neiskustvo, to je jedan od legitimnijih razloga, iako ga je u konkretnom kadrovskom kontekstu puno teže opravdati. Dalić je možda smatrao da u važnim utakmicama ne želi prihvatiti rizik mladog stopera koji takvu razinu utakmica još nije prošao.

Istu stvar prošao je Josip Šutalo uoči Svjetskog prvenstva 2022. godine. Velik dio javnosti htio je stoperski tandem Šutala i Gvardiola, dok se Dalić odlučio vjerovati Dejanu Lovrenu, veteranu i senatoru koji je u tom trenutku već bio u završnom dijelu karijere.

Ta odluka pokazala se ispravnom jer je Lovren odigrao odlično Svjetsko prvenstvo. Ali je li realno bilo očekivati da će se ista stvar moći ponoviti četiri godine poslije? Uz svo dužno poštovanje svim opcijama, Hrvatska u SAD-u i Kanadi nije imala nikoga tko bi se iskustvom i autoritetom mogao nametnuti na način na koji je to tada mogao Lovren.

Umjesto Vuškovića upao je Pongračić, koji nije bio ni najiskusnija opcija među ostalima koje su se nudile, poput Duje Ćalete-Cara. Uveden je kao potencijalno sigurnije rješenje, ali što je Hrvatska time zapravo dobila? Pongračić može ponuditi određene kvalitete reprezentaciji, ali teško je pronaći onu zbog koje je bilo nužno Vuškovića i njegove kvalitete zamijeniti upravo njom.

Vušković se nema gdje sakriti u Brightonu

Brighton je danas najjači dokaz protiv ideje da Vuškovića treba skrivati. Ne postoji savršena statistika za mjerenje visokog pritiska, ali Brighton predvodi ligu u svim statistikama koje to pokušavaju. 

Hürzelerova momčad dopušta uvjerljivo najmanje protivničkih dodavanja po obrambenoj akciji (6.6), ima i najviše visokih osvajanja lopte (41), dok se čak 52.7 % protivničkih dodira s loptom događa pod pritiskom. Takav pristup podrazumijeva obranu koja od stopera zahtijeva puno iskakanja, praćenja igrača daleko od svog gola i donošenja odluka na velikom prostoru. 

S druge strane, Hrvatska ni u jednom trenutku pod Dalićem nije bila toliko agresivna, što je samo po sebi sasvim legitiman pristup. Nakon povratka na četvorku vrlo je rijetko iskakala u visoki pritisak u kojem stoperi moraju konstantno pokrivati velik prostor.

Dapače, blok se jako često vraćao prema vlastitom golu. U utakmici protiv Gane krila su se spuštala duboko i Hrvatska je u pojedinim fazama praktički branila sa šest igrača u zadnjoj liniji. To je još konzervativniji kontekst od varijante s trojicom kojom se Vuškoviću smanjivao prostor za branjenje.

Ako Vušković može igrati u četvorci Hürzelerovog Brightona, koji dominira visokim pritiskom, gdje brani više prostora i mora biti proaktivniji, teško je objasniti zašto bi sama formacijska promjena predstavljala problem u konzervativnijoj ideji Hrvatske.

Vušković ima mane, ali ga ne definiraju

Čisto teoretski, Vušković ima mane koje ga ograničavaju u tom pristupu i zbog kojih se o Dalićevoj odluci može argumentirano i konstruktivno raspravljati. Nedostaje mu brzine i agilnosti za pokrivanje velikog prostora i to su stvarne slabosti koje nema smisla negirati ni dok je u dobroj formi.

Ali nema smisla takvog stopera svoditi na brzinu. Vušković sve to na visokoj razini uspijeva kompenzirati čitanjem igre, postavljanjem, tajmingom i duel igrom, kvalitetama koje su već sada na visokoj razini. Ako je sustav oko njega organiziran, a uloge jasno raspodijeljene kao u Brightonu, te kvalitete mogu doći do punog izražaja, a mane biti većinom zamaskirane.

Malo je boljih dokaza u svijetu nogometa od Arsenala, momčadi koja testira kvalitetu i uigranost presinga do posljednjih taktičkih detalja, a usto ima igrače koji individualnim rješenjima mogu izigrati i savršeno postavljen pritisak. Vušković je protiv takve momčadi uspio biti ključni dio hrabre Hürzelerove ideje, posebno u direktnim duelima s igračem poput Havertza.

Brighton i Hürzeler pokazali su da je barem jedan dio te procjene bio pogrešan. Ne cijela Dalićeva ideja obrane, ne odluka da bude oprezan s 19-godišnjakom, nego ideja da Vuškovića treba dodatno skrivati kako bi njegove kvalitete došle do izražaja. Ako može igrati ovako u četvorci jedne od najagresivnijih momčadi Premier lige, onda problem nikad nije bio u formaciji.