KOLIKO god se sport u ovom mileniju promijenio, ubrzao, komercijalizirao, pa čak i usavršio, prošla je godina na primjerima Posljednjeg plesa s Michaelom Jordanom i povratka Mikea Tysona pokazala da se ljudi i dalje rado prisjećaju davnih era. Zato se u novoj Indexovoj rubrici Retrosportiva vraćamo u prošlost i podsjećamo na sportaše, klubove i događaje koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina.

Danas se vraćamo u vrijeme Drugog svjetskog rata i događaja koji je inspirirao i Hollywood, za snimanje kultnog filma Bijeg u pobjedu s Peleom i Sylvesterom Stalloneom u glavnim ulogama. Priča o Utakmici smrti tako je došla do širokih masa, ali je za filmske potrebe prilično izmijenjena. Evo što se zaista dogodilo.

PRIJE točno 40 godina jedan od najvećih redatelja u povijesti filma, legendarni John Huston, snimio je kultni Bijeg u pobjedu. Premda film ni izbliza nije umjetnički važan kao neka druga ostvarenja velikog redatelja, Bijeg u pobjedu je bio nevjerojatno popularan u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Posebice u Europi. Jasno je i zašto.

Huston je kao nitko prije njega na filmskom platnu isprepleo Drugi svjetski rat, nacizam i nogomet. Priča je jednostavna. U nacističkom logoru u okupiranom Parizu britanski časnik, a inače bivši nogometaš Colby (Michael Caine), dogovorio je nogometnu utakmicu između logoraša i nacista s njemačkim časnikom Karlom Von Steinerom (Max Von Sydow), također bivšim nogometašem, kojeg je puno više zanimao nogomet od bolesne ideje Adolfa Hitlera.

Kod Hustona je nacist ustao i aplaudirao geniju Pelea, prava istina je bila drugačija 

Početna ideja je bila da se nogometna utakmica iskoristi kao platforma za bijeg iz logora kroz iskopani tunel ispod stadiona tijekom poluvremena, no kako je u sportu, baš kao i u životu, važno pobijediti i pri tome dati vlastiti maksimum, igrači su na svoju ruku odlučili završiti susret i pokazati da su bolji od protivnika. Peleove škarice u posljednjoj sekundi natjerale su Von Steinera da ustane i aplaudira potezu nogometnog genijalca, a pobjeda logoraša simbolički je predstavljala pobjedu nad nacizmom i dolazak slobode. 

Mnogi legendarni igrači glumili su u filmu: Pele, Osvaldo Ardiles, Bobby Moore, John War, Kevin O'Callaghan, Kazimierz Deyna, Hallvar Thoresen, Paul Van Himst, Werner Roth, Mike Summerbee, Russell Osman, Co Prins, Laurie Sivell, a na vratima logoraške reprezentacije stajao je kultni akcijski junak Sylvester Stallone.

Uz fantastične i nikad na filmu realnije prikazane nogometne poteze, Bijeg u pobjedu je imao veliku popularnost upravo zbog toga što je donosio optimizam i ta lagana doza patetike davala mu je neodoljiv šarm.

No prava priča o utakmici logoraša i čuvara tijekom Drugog svjetskog rata, koja je inspirirala velikog redatelja, ni izbliza nije bila toliko vedra kao ona Hustonova. Bila je mučna, okrutna i krvava, a i danas se u povijesnim knjigama naziva Utakmicom smrti.

Godine 1942., u jeku Drugog svjetskog rata, gotovo cijela Europa bila je u Hitlerovim rukama, no nacistički vođa želio je dokazati da je najveći vojni strateg u povijesti i glavninu svojih snaga poslao je na SSSR. Nacisti su u kratkom vremenu zauzeli golem dio sovjetskog teritorija, a pri tome su činili nezamislive pokolje nad civilnim stanovništvom. Posebice u Ukrajini. U prva dva dana nakon pada Kijeva nacisti su pobili 33 tisuće ljudi, uglavnom Židova, ali i Ukrajinaca koje su držali simpatizerima ili članovima pokreta otpora.

Kako je došlo do Utakmice smrti

Njemački časnik Eberhardt, gospodar života i smrti na tom području, odlučio je organizirati nogometnu utakmicu između njemačkih vojnika i izabrane momčadi Ukrajine, koju su uglavnom činili igrači Dinama iz Kijeva. Eberhardt je njima poštedio život, dok su svi ostali ugledniji građani Kijeva pogubljeni.

Eberhardt je smatrao da njegovi vojnici ne mogu izgubiti od ekipe koju su činili izgladnjeli logoraši koji su prema nacističkim teorijama ionako pripadali nižoj vrsti. No momčad nazvana FC Start nije namjeravala izgubiti. Čak ni po cijenu vlastitih života.

Na poluvremenu su Ukrajinci vodili 1:0, a tijekom odmora do njih je došao glavnom i bradom sam Eberhardt i poručio im je da će biti pogubljeni ako ne izgube. Ni to nije pomoglo. Start je pregazio Nijemce 5:1.

Nacisti su tražili revanš, a dobili su novo poniženje

Ipak, tog dana nitko od Ukrajinaca nije smaknut, ali je vijest o teškom porazu stigla do Eberhardtovih nadređenih. Inzistirali su na revanšu, a grad je bio oblijepljen brojnim najavnim plakatima. Kijevskim igračima zabranjeno je treniranje, a obroci su im drastično smanjeni. A pet dana kasnije izašli su na teren protiv puno jače nacističke selekcije. Bila je to sama elita Luftwaffea, momčad nazvana Flakelf. Pred sam početak utakmice nenajavljen je među ukrajinske igrače ušao časnik SS-a i obratio se momčadi na savršenom ruskom.

"Ja sam sudac današnje utakmice. Znam da ste jako dobra momčad. Molimo vas da se pridržavate pravila, ne kršite nijedno pravilo, a prije utakmice pozdravite svoje protivnike na naš način", rekao je.

Drugim riječima, objasnio im je da moraju pozdraviti nacističkim pozdravom, a i da bi im bilo mudro izgubiti susret.

Na centru su se dvije ekipe pozdravile. Flakelf je uzvikivao "Heil Hitler" uz veliko odobravanje nacista na tribinama, a zatim su igrači Starta napravili nešto nezamislivo. Digli su ruke i svi su očekivali da će i oni nacistički pozdraviti, ali su odmah vratili ruke na prsa i uzviknuli sovjetski sportski slogan "Fizcult-Hura". Na zaprepaštenje Nijemaca, ukrajinski su gledatelji pozdravili njihovo odbacivanje nacističkog slogana.

Čim je utakmica krenula, igrači Flakelfa su navalili i uz pomoć njemačkog suca, koji "nije vidio" grube nasrtaje na Ukrajince, rano su zabili prvi gol. No to nije obeshrabrilo domaću ekipu, koja je uzvratila s tri gola do poluvremena.

Tribine su eruptirale, pjevalo se i skandiralo Ukrajini, a odmah nakon što je sudac odsvirao kraj, u svlačionicu Starta bijesan kao ris upao je nacistički suradnik Švecov, koji je Ukrajince upozorio na teške posljedice koje ih čekaju ako ne izgube. Igrači Starta se nisu prepali. Znali su da ih u svakom slučaju čekao pakao i odlučili su časno odigrati utakmicu, pa i po cijenu smrti.

Do kraja su obje momčadi postigle po dva gola, a u posljednjim sekundama, pri rezultatu 5:3, branič Klimenko je nevjerojatnim driblinzima rasturio njemačku obranu, a onda umjesto da je loptu ubacio u praznu mrežu, namjerno ju je ispucao u gledalište. Poniženje za naciste je bilo potpuno. Ukrajinski "poluljudi" su opet razbili superiorne Arijevce.

Što se kasnije dogodilo s igračima Starta?

Ipak, unatoč kasnijim legendama, nacistička osveta nije bila trenutačna. Sovjetska propaganda je nakon rata tvrdila da je svih 11 igrača Starta odvedeno odmah nakon utakmice i streljano u dresovima. To nije bilo točno. Igrači Starta su vraćeni na svoj posao u lokalnu pekaru. Ali nekoliko dana kasnije Gestapo je došao u tu pekaru s popisom igrača Starta. Svi su odvedeni u sjedište tajne policije u Koroljenkovoj ulici, gdje su pod teškim torturama tjerani da priznaju da su saboteri i neprijatelji režima. Nitko od njih nije poklekao. Ipak, vlastita sestra je Nikolaja Korotkiha prijavila nacistima kao bivšeg časnika NKVD-a i nacisti su ga zbog toga mučili do smrti. Postao je prva žrtva Utakmice smrti.

Preostalih deset igrača poslano je u radni logor u Siretzu, gdje su morali raditi u neljudskim uvjetima. Kad su sovjetski partizani 1943. napali Nijemce oko Kijeva, zapovjednik logora za odmazdu je naredio strijeljanje određenog broja logoraša. Prvi pogubljeni su bili strijelac gola iz slobodnog udarca Kuzmenko, karizmatični vratar i kapetan Starta Truševič te Klimenko, onaj branič koji je osramotio Nijemce odlučivši ne postići gol. Sva trojica su ubijena metkom u potiljak i bačena u jamu Babi Yar. Još tri igrača - Gončarenko, Tjučev i Sviridovski - poslani su na prisilni rad u grad, ali kad su doznali što se dogodilo njihovim suigračima, uspjeli su pobjeći i skrivali su se sve do dolaska Crvene armije u grad. Sudbina ostalih igrača nije poznata.

Preživjeli s Utakmice smrti za Staljina su bili izdajnici i nacistički suradnici

Za očekivati je bilo da će nakon oslobođenja Kijeva igrači Starta biti proglašeni herojima. To se nije dogodilo. Staljin je smatrao da je igranje nogometa s njemačkim okupatorom ravno izdaji i za njega su igrači Starta bili jednaki kolaboracionistima. Umjesto da budu slavljeni kao junaci, preživjeli igrači Starta godinama su živjeli u strahu od progona, smaknuća i slanja u brojne sovjetske logore, a neki od njih su ispitivani i mučeni od strane NKVD-a kao navodni suradnici nacista.

Situacija se promijenila nakon Staljinove smrti 1953. Represija je popustila, a priča je u verziji partije (da su svi pobijeni istog dana) izašla u javnost i predstavljala je legendu koja je simbolizirala sovjetsko herojstvo pred nacističkim zločincima.

"Bila je to očajnička borba za opstanak koja je završila loše za četvoricu igrača. Nažalost, nisu umrli jer su bili veliki nogometaši ili veliki igrači Dinama... Umrli su kao i mnogi drugi sovjetski ljudi jer su se dva totalitarna sustava međusobno borila, a bili su predodređeni da postanu žrtve tog pokolja velikih razmjera. Smrt igrača Dinama ne razlikuje se toliko od mnogih drugih smrti", nakon raspada SSSR-a 1992. je rekao jedan od sudionika Utakmice smrti Makar Gončarenko.

Vlada Leonida Brežnjeva je 1965. posthumno dodijelila odličja za hrabrost četvorici ubijenih igrača Starta, a pet preživjelih je primilo medalje za velike zasluge. U Kijevu su dva spomenika 1971. podignuta u čast igračima Utakmice smrti, a bivši stadion Zenita, na kojem se odigrala utakmica, preimenovan je u stadion FC Start.

Nakon raspada SSSR-a pojavili su se neki protusovjetski novinari i povjesničari koji su tvrdili da je legenda o Utakmici smrti pretjerana te da je stvorena kao protumjera sovjetske propagande jer je u Rusiji vladalo mišljenje da se stanovnici Kijeva nisu pretjerano borili protiv nacista. Neki su tvrdili da nikakvih prijetnji nije bilo i da su pobijeni igrači Starta stradali zbog sasvim drugih razloga, a ne zbog sudjelovanja u Utakmici smrti. 

Više je verzija istine o Utakmici smrti, ali koja god bila prava, svakako je mračnija od one koju je prikazao John Huston. Filmska verzija daleko je od prave istine, ali je dokaz da je ovaj događaj, koji se nedvojbeno odigrao, ušao u legendu te inspirirao Amerikance, kojima je nogomet osamdesetih još bio apstrakcija.