U SVOJIH 16 prvoligaških sezona Istra 1961 nikad nije završila bolje od šestog mjesta, a posljednjih pet godina bila je pretposljednja, deveta, i često se morala spašavati kroz play-off. Sa znatno drukčijim očekivanja klub iz Pule nije ušao ni u ovu sezonu, ali nakon 15 kola nalazi se na šestom mjestu. Pobijedila je Osijek, uzela bod Hajduku na Poljudu, a proteklog je vikenda prvi put u povijesti ubilježila gostujuću pobjedu u Derbiju della Učka.

Strijelac jedinoga gola na Rujevici bio je Ante Erceg, najbolji Istrin igrač ove sezone, kojem je to bio već šesti ligaški gol, dovoljan za četvrto mjesto ljestvice strijelaca. Na izmaku svoje 33. godine života splitski napadač dokazuje sebi i nogometnom svijetu da je teška ozljeda koljena, zbog koje je propustio skoro cijelu prošlu sezonu, definitivno iza njega.

Rođeni Splićanin imao je drukčiji put od svojih nogometom zaluđenih vršnjaka, koji su hitali u Hajdukovu školu. On je velik dio karijere, od samih početaka pa sve do 26. godine, proveo u nepun kilometar udaljenom Parku mladeži kao dijete RNK Splita, ali zaobilaznim putem ipak je došao do Hajduka, gdje je u jedinoj punoj sezoni zaslužio navijačku nagradu Hajdučko srce, koju i danas smatra najvećim priznanjem u karijeri.

Okušao se u inozemstvu, zaradio na Bliskom istoku, igrao i za Brondby, a kad se želio vratiti u Hajduk, na Poljudu ga nisu željeli pa je završio u Osijeku, gdje je u završnici odlične prve sezone teško ozlijedio koljeno. U intervjuu za Index Erceg govori o iznenađujuće uspješnom povratku u Istri, Saši Bjelanoviću koji mu je spasio karijeru, bivšem Hajdukovu treneru Joanu Carrillu i odrastanju u Splitu, u dresu "pogrešnog" kluba.

Foto: Miroslav Lelas/PIXSELL

Proteklog vikenda zabio si za prvu gostujuću pobjedu Istre u derbijima s Rijekom. Iako si novi u klubu, već si postao dio povijesti. Kako gledaš na to?

Dan prije utakmice na presici su spomenuli da Istra nikad nije dobila u Rijeci, ni na Kantridi ni na Rujevici. To me začudilo, ne znam ima li uopće još u HNL-u ekipa koja nekog negdje nije pobijedila. Odigrali smo dobro protiv ekipe koja je doma uvijek neugodna, prošlih je sezona bila možda i najbolja domaćinska ekipa, ali ove sezone ima puno nesreće.

Svi nakon te utakmice govore o lošoj Rijeci, ali ne bih tako umanjivao našu pobjedu. Mi smo bili dobri, a ne oni loši. Igrali smo agresivno, bili smo dobri u posjedu i zasluženo pobijedili. Godi mi da sam upao u povijest Istre, ali više od takvih stvari i mojih brojki znači mi pobjeda zbog ekipe i kluba. 

Došao sam pomoći, sretan sam i uživam u nogometu, u treninzima, posebno nakon ozljede, kada sam mislio da neću više nikada igrati. Sad se vidi da mogu.

Kakva je atmosfera u i oko kluba zbog šestog mjesta i dobrih igara? Priča li se da je ovo najbolja Istra ikad?

Nisam prije pratio Istru, znam da je uvijek bila u dnu. U Hajduku i Osijeku gledao sam samo prva četiri, sad sam prvi put fokusiran na donji dio. Još je rano govoriti je li ovo najbolja Istrina sezona, vidjet ćemo na kraju. Trudit ćemo se skupiti što više bodova. Ja bih htio biti i četvrti, ne znam je li to moguće, ali moji ciljevi su uvijek najviši, pa što bude.

Brzo se to može poljuljati, par poraza i odeš dolje, zaredaš s pobjedama i opet si gore. Želimo skupiti što više bodova i uživati u igri, a s trenerom Garciom to možemo. On voli nogomet s puno posjeda, dodira, pasova, atmosfera u i oko kluba je stvarno super.

Mislim da je ključan dobitak za Istru Saša Bjelanović, on je kao sportski direktor sve super posložio, napravio dobru ekipu, u tako kratkom vremenu napravio je nemoguće dobar posao. A još smo imali nesreće jer nam je ozlijeđeno 5-6 dobrih igrača, i to na nekoliko mjeseci.

Zabio si sad u Rijeci, pa dvaput u Gorici za važnu pobjedu, jedan na Poljudu... Je li ti koji od tih golova najdraži?

Iskreno, nijedan posebno. Drago mi je da golovima doprinosim ekipi, ne opterećujem se brojkama, nemam pritisak, osjećam se dobro, igram, a nije bitno tko će zabiti. Jednako uživam u utakmicama na kojima zabijem i u onima na kojima ne, ali sam recimo triput nekog predriblao.

Kako si uopće završio u Istri?

Prošao sam jako težak period nakon ozljede, imao sam dvije teške operacije, rekonstrukciju cijelog koljena, bilo je pitanje hoću li uopće više moći normalno funkcionirati u životu. Bilo je jako teško, ali svojom upornošću i borbenošću koja mi je usađena, uspio sam se vratiti nogometu. Ali krajem prošle sezone Osijek se borio za prvo mjesto i nisam baš mogao dobiti priliku kao povratnik.

Otišao sam u Debrecen kod Joana Carrilla, koji me znao iz Hajduka. Htio sam da me on vrati u život jer najbolje zna što mogu, ali je ta epizoda trajala samo par tjedana jer su došli novi vlasnici i smijenili trenera. Niti sam ja tamo želio ostati bez svog trenera, niti su oni mene vidjeli u momčadi jer se novi trener htio bazirati na mladima.

Ja sam u to vrijeme bio u Splitu, trenirao s Ivo Katušićem, koji me tako spremio da stalno igram 90 minuta visokim intenzitetom, a nemam ni problema s mišićima. Puno mi je pomoglo i što mi je RNK Split dopustio da treniram s njihovom ekipom. Čekao sam i mislio ostati pomoći Splitu, ali onda me nazvao Bjelanović.

Foto: Miroslav Lelas/PIXSELL

U razgovoru s njim baš sam osjetio da me želi, da vjeruje u mene sto posto. Dugo nisam igrao, bilo je puno upitnika, nije lako dovesti takvog igrača. Hvala mu, bio sam praktički mrtav, a on je toliko vjerovao u mene, više nego što sam i ja sam. Ali uspjelo je.

Sviđa mi se stil igre Istre i trenera Garcije, s puno pasova, posjeda, uvijek sam volio tako igrati. Neki treneri se prepadnu Hajduka, kao prije Istra ili drugi klubovi s dna, stanu u bunker pa što bude.

Ali sada se Istra nadigrava sa svima, čak i drži posjed nekima koji su kvalitetom bolji. Možda fali kvalitete, ali stalno treba uklapati nove igrače, ali mislim da Saša to zna posložiti i zadržati ključne igrače.

A tebe? Potpisao si samo na jednu godinu. S 33 godine idućeg ljeta, pogotovo nakon ovako dobre sezone, vjerojatno ćeš moći još koju godinu vani.

Sa Sašom sam se dogovorio usmeno još jednu godinu. Ja sam tu dok god su tu on i ova garnitura ili dok on ne kaže drukčije, želim mu vratiti na najbolji mogući način. Već sam bio vani, tu mi je lijepo, uživam, a nekad je važnije biti sretan u životu, a imati manje novca.

Je li bilo govora o ostanku u Osijeku?

Trenera Bjelicu, kojeg izuzetno cijenim, kao i on mene, pitao sam što misli, da znam računati. On se u to vrijeme koškao s upravom, pa mi je rekao: 'Ante, ajmo pričekati, imam osjećaj da uprava nije uz mene, a ne želim klubu raditi uteg. Na kraju sezone ćemo sjesti.' U međuvremenu me zvao Carrillo i odlučio sam da mi je bolje ići tamo gdje znam da ću igrati 90 minuta.

Zahvalio bih i njemu i Osijeku na svemu što su napravili za mene dok sam bio tamo, ali i Brondbyju, koji je bio prekorektan i pokazao se kao velik klub. Htjeli su mi platiti operaciju i liječenje, i dalje su me plaćali, Osijek samo sitniji dio, i rekli mi da će preuzeti cijelu plaću ako me Osijek više ne bude htio. Poslali su zahvalu u Osijek jer se brine o njihovom igraču, zvali me u Dansku na liječenje ako treba...

Je li povratak u Hajduk bio opcija?

Sada ne, ali želio sam se vratiti nakon godine u Brondbyju, kad su mi tamo rekli da više ne računaju na mene. Bilo je kontakata, bio sam na razgovoru da dođem na posudbu, Hajduk ne bi morao plaćati ništa, ali tadašnja uprava nije me htjela, kao ni ova sadašnja. Ja to poštujem.

Imao sam želju, odbijao sam Osijek jer sam se u Hrvatsku htio vratiti samo u Hajduk, nudio sam se kao na pazaru, ali nisu me htjeli ni pod takvim okolnostima. Onda me Alen Petrović kontaktirao i doveo u Osijek. I tamo mi je bilo prelijepo.

I nakon toga stojiš pri onome da ti gol Hajduku nije draži od ostalih?

Apsolutno. Zadovoljan sam karijerom, nešto sam zaradio, neću biti gladan. Da se nekom inatim? Ne. Tamo sam proveo najljepše godine karijere i igrao najbolji nogomet. Jedino mi je na toj utakmici bilo čudno jer sam prvi put na zagrijavanje izašao kad je publika bila na tribini.

U prvoj sezoni u Osijeku nije bilo gledatelja, u drugoj sam bio ozlijeđen, pa sam prvi put izašao, a da navijači nisu bili za mene, nego protiv mene, odnosno mog kluba. Čudan osjećaj, ali kad je krenulo, na sve sam zaboravio, odigrao utakmicu kao i svaku drugu. Meni je isto, igrao protiv Grobničana u Kupu ili protiv Dinama. I kad izgubim na treningu, cijeli dan sam loše volje. I kad je nebitno, želim pobijediti.

Kako je bilo odrastati u Splitu kao igrač nogometnog kluba koji nije Hajduk?

Upisao sam se u klub u sedmoj godini i za mene je postojao samo Split, a Hajduk nam je bio najveći rival, samo smo njega htjeli pobijediti, svima nam je to bio motiv. Kad igraš protiv Hajduka, tjedan dana ne spavaš. Ja sam naučen da je Hajduk rival, ali otac je navijao za Hajduk, svi moji su hajdukovci, Hajduk je više od kluba.

Nije u tim mlađim kategorijama bilo kontakta. Oni su tražili fizički jače igrače, igrali su i oni koji nisu toliko talentirani, ali su fizički jači. Ja sam bio razigran, malen, sitan, mršav i nikad me nisu zvali.

Iz juniora Splita sam izašao kad je u klub došao Žužul i s njim došao od četvrte do prve lige i Europe. Tamo sam dobio šansu, prvo kod Ivana Katalinića, napravila se lijepa priča, ali to vidim tek sad iz obog kuta. Tada sam uvijek mislio zašto netko drugi igra umjesto mene, kako je bolje vani... 

A zapravo, igraš u Splitu, doma si, igraš prvu ligu, nemaš pritiska, a bili smo dobro, uz bok Hajduku u borbi za 3. i 4. mjesto, igrali Europu... Bila je to lijepa priča, pored svih kasnijih problema, dugova i raspada. Tako je kako je, događa se i drugim klubovima po cijelom svijetu. Žao mi je što Split nema još jednog prvoligaša, bilo je lijepo igrati gradski derbi, bilo je to dobro i za Hajduk i za grad.

Foto: Tino Juric/PIXSELL

Otišao sam jer sam tada imao loše odnose sa Žužulima i doktorima. Bio sam ozlijeđen pa su me maknuli sa strane i suspendirali. Bilo je tu i mojih i njihovih mušica. Onda je počelo neplaćanje, otvorila mi se Turska i tamo sam potpisao na dvije i pol godine, ali nakon pola godine me zvao Hajduk.

Meni je to uvijek bila želja i želja mog oca. Tamo sam ostavio sve, htio sam svim silama. Znao sam da mi ta atmosfera kad su svi uz klub daje još dodatnog motiva. Svaku utakmicu, i za B ekipu, i prijateljske, išao sam 200 posto, dao sam sve što sam mogao za taj klub. Kad obučeš taj dres, to se ni s čim ne može usporediti.

Evo, baš sam s Carrillom ovog ljeta puno pričao o Hajduku. Kaže da mu je to bila najbolja epizoda. Došao mu je neki prijatelj iz Španjolske, pa nakon što smo dobili Dinamo u Maksimiru, došli su zajedno u jedan kafić u Splitu. Svi mu plješću, a prijatelj mu kaže: 'Pa ovo nema nigdje'. A Carrillo mu kaže: 'To je Hajduk, čista emocija'.

A kako su te kao splitovca doživljavali u školi?

Ma u to vrijeme Split je bio u četvrtoj ligi, nitko me nije doživljavao ozbiljno. Ove iz Hajduka svi su gledali drukčije, i profesori. Sve dok Split nije ušao u prvu ligu, a ja dobio priliku. I onda sam ja sa Splitom igrao Europu, a ovi iz moje generacije koji su bili u Hajduku, bili su po posudbama u Valu, Junaku...

Iz Splita si otišao s 26 godina, a onda samo pola godine poslije zaobilaznim putem završio u Hajduku. Kako je moguće da ranije nije došlo do direktnog transfera?

Bilo je kontakata i ranije, ali u to vrijeme Hajduk je bio u velikim problemima i nije mogao dovoditi igrače, nego je igrao s mladima. Kasnije me htio trener Mišo Krstičević, ali Split me nije puštao.

U Tursku sam otišao jer su mi tamo bili bivši suigrači Andrija Vuković i Tomislav Glumac, ali kad je došla nova struktura s Ivanom Kosom, zvali su me u Hajduk. Došao sam igrati za siću, sve dok se nisam prodao u Dubai. Nije bilo prostora za ugovore kao sada, dotakli su dno i tek kad je došla uprava s Kosom, krenuo je uspon koji su ostali nastavili. 

Što ti je najdraža uspomena iz te godine i pol u Hajduku?

Hajdučko srce mi je najveća nagrada u karijeri. Kad kupiš publiku, pogotovo Torcidu, koja je možda i najbolja na svijetu, kad oni cijene to što radiš na terenu i daješ sve od sebe, to mora imati težinu. Ali sjećam se rado i utakmice s Brondbyjem na kojoj sam zabio dva gola, pa s Dinamom na Poljudu kad sam isto zabio dva gola, atmosfere s Evertona...

Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL

Jesu li ti golovi Brondbyju razlog zašto su te doveli godinu dana poslije?

Da, nakon te utakmice zvali su me odmah tu zimu, ali prihvatio sam ponudu iz Emirata jer je bila puno veća. Ali jako su me htjeli, pa kad sam raskinuo u Emiratima, opet su me zvali, a ja sam prihvatio jer sam se htio vratiti ozbiljnom nogometu, ligi i klubu.

Zašto si otišao iz Dubaija nakon samo pola godine?

Imao sam ugovor na dvije i pol godine, ali kad je trener dobio otkaz, došao je novi, Čileanac. Mogla su se registrirati samo tri stranca, a on je doveo svoje igrače i rekli su mi da mene neće registrirati. Mogao sam ostati tamo i uzimati novce još dvije godine, ali nisam želio, a Brondby mi je nadomjestio dio plaće, dio su mi ovi isplatili pa nisam izgubio ništa.

Što očekuješ od ostatka sezone u Istri? Je li vam nadolazeća utakmica s Goricom ključ mirnijeg nastavka sezone?

Najvažnije je izboriti opstanak, realni smo. Mislio sam da će Belupo i Varaždin biti lošiji, na njih više ne računam u borbi za opstanak, stvarno su dobre ekipe. Gorica je jako dobra, igrali smo s njima u gostima i realno trebali izgubiti, golman nas je spasio da ne bude 3:0 za njih na poluvremenu.

Bit će stvarno teško u petak, znamo u kojoj smo situaciji. Kad bismo dobili, otišli bismo na +13, a to je već ozbiljna razlika. Ali najveća prednost te pobjede bi bila što onda imaš više samopouzdanja i u dobrom si ritmu. Ma ne možeš u HNL-u prognozirati ni jedan rezultat, a oni nemaju što kalkulirati i nadigravaju se.

A situacija na vrhu? Hoće li opet biti višeboj za naslov ili je Dinamo prejak?

Mislim da se Hajduk i Osijek mogu uključiti, Dinamo je psihološki ispuhan, odigrali su puno utakmica u kratkom vremenu i stalno igraju jake utakmice. Iako imaju velik roster, dođe do zasićenja, nema više toliko energije, želje, vatre... Tu je šansa Hajduku i Osijeku da to iskoriste. Ništa još nije gotovo, Osijek je pokazao da se može nositi s njima, iako se zbog magle nije vidjelo, a i Hajduk je nedavno bio bolji od njih, pogotovo u prvom poluvremenu.