U PETAK od 20:30 Hrvatska futsal reprezentacija ima svoj prvi nastup na Europskom prvenstvu koje se održava u Nizozemskoj. Protiv Poljske će loviti pobjedu kojom bi si otvorila vrata četvrtfinala prije velikog derbija s jednom od najjačih momčadi svijeta, Rusijom.

Priča o hrvatskoj futsal reprezentaciji priča je o otpisanima i zaboravljenima. Nabijena domaćom i internacionalnom kvalitetom, sustavno lošim odlukama i zanemarivanjem iz HNS-a pala je u drugi plan i propustila je čak tri velika natjecanja zaredom. 

Euro u Nizozemskoj bit će možda i zadnja šansa jedne velike generacije da napravi veliki rezultat, labuđi pjev dijela momčadi koja je prije deset godina zaludila Hrvatsku. Njihova šansa za iskupljenjem. Ne vlastitih, nego tuđih grijeha. 

Prije deset godina u Splitu i Zagrebu vladala je futsal ludnica koja nikad nije viđena u Europi

Deset godina. Točno toliko je prošlo od Europskog prvenstva koje se održalo u Hrvatskoj. Tamo je reprezentacija ispisala najveći uspjeh u povijesti domaćeg futsala. Pobjedama nad Rumunjskom i Češkom osiguran je plasman u četvrtfinale, a tamo je nakon penala pala snažna Ukrajina.

Bila je to naplata starih dugova. Samo dva mjeseca ranije igrale su se kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u Tajlandu. Hrvatska je ispala s dvije pobjede u tri utakmice jer su u posljednjem kolu skupine Azeri i Ukrajinci namjestili pobjedu Azerbajdžana od 4:2, točno onu koja je obje reprezentacije vodila dalje.

Fanatična borba igrača na terenu bila je tek odraz onoga što se događalo na tribinama. Spaladium Arena je u prvom krugu srušila rekord europskih prvenstava po posjećenosti s preko deset tisuća ljudi. Zagrebačka Arena je primila čak 15 tisuća navijača koji su reprezentaciju nosili do četvrtog mjesta.

Vladala je zimska sportska ludnica koja je dotad bila rezervirana za reprezentativni rukomet. Ljudi su gledali futsal i pričali o njemu, Tiho Novak i Franco Jelovčić postali su idoli tisućama klinaca, a stasala je jedna generacija za koju se činilo da joj nema granica i da je samo pitanje vremena kada će donijeti medalju s velikih natjecanja. Nažalost, tu je skoro sve stalo.

Nemar je skupo koštao jednu veliku generaciju

Bilo je to prvo veliko natjecanje tadašnjeg izbornika Mate Stankovića. Mnogi smatraju da je pravi "kovač" te generacije zapravo Mićo Martić, igračka i trenerska futsal legenda koji je danas jedan od najvećih autoriteta za taj sport na svijetu. Danas je Martić izbornik Finske koju je senzacionalno odveo na Euro.

Njegov prijatelj i tadašnji igrač Matija Đulvat opisao je taj proces. "Mićo je gurao klince nauštrb nas starijih igrača. Naravno da smo htjeli više igrati, ali uskoro smo vidjeli da sve ide u dobrom smjeru." Pod Martićem su se profilirali klinci poput Jelovčića i Marinovića koji su postali krema ne samo domaćeg, nego i svjetskog futsala.

Stanković je naslijedio reprezentaciju koja je bila idealan spoj iskustva i mladosti, smirenosti i luđačke energije. Nakon velikog rezultata nitko nije mogao prigovoriti na njegov rad u reprezentaciji. Sve nakon toga bilo je za zaborav.

Tri velika neuspjeha ne bi preživio izbornik ni u jednom drugom sportu

Od tog Eura odigrane su kvalifikacije za dva Svjetska prvenstva, a Hrvatska se nije plasirala ni na jedno. Na Euru u Srbiji ispala je u skupini, na ono u Sloveniji prije četiri godine nije se ni plasirala, a zadnji rezultat imala je u Belgiji kad je igrala četvrtfinale. Pet godina nije bila na velikoj smotri i propustila je tri natjecanja zaredom prije nego što je Stanković dobio otkaz.

Time je futsal postavio neslavni domaći rekord. Ni rukomet ni košarka, a posebno nogomet koji vodi isti Savez ne bi si dozvolili da na klupi isti čovjek bude deset godina i ne plasira se na pola turnira za koje igra kvalifikacije. 

Stanković je konce počeo gubiti prije pet ili šest godina. Zatvorio je krug reprezentacije i priljev novih snaga, forsirao je sedam udarnih igrača dok su ostali grijali klupu, što je neizbježno dovodilo do velikog umora i skupih grešaka pri kraju velikih utakmica.

Hrvatska ima jednu od najuzbudljivijih i najboljih europskih liga

Prva hrvatska malonogometna liga jedna je od najuzbudljivijih i najnapetijih na svijetu. U formatu gdje osam od deset klubova ide u doigravanje, razlike su minimalne. Primjerice, prošle sezone je zagrebački Alumnus ostao bez pobjede u posljednjih pet kola. Ipak, i takav je bio šesti na tablici s tri boda više od dubrovačkog Squarea, zadnje momčadi koja je ulovila doigravanje.

Sve do zadnjih sekundi dvoboja protiv Futsal Dinama koji je izgubila s dramatičnih 6:5, nekadašnji neformalni prvak Europe Uspinjača imala je šanse za playoff, a niti mjesec dana kasnije ispala je u drugu ligu. Sezonu prije toga iz lige je ispao Split Tommy, klub koji je ulagao u Južnoamerikance, koji je imao više od polovice mlade reprezentacije i koji je u spas pozvao Darija Marinovića iz najbolje lige svijeta, one španjolske.

U tekućoj sezoni Futsal Dinamo drži drugo mjesto na tablici, a samo dvije pobjede bježi Šibeniku koji se nalazi u crvenoj zoni i deveti je. Dokaz da se radi kvalitetno u domaćoj ligi i da se proizvode sjajni igrači stigla je i na međunarodnoj sceni.

Marinović je godinama bio jedan od najboljih igrača El Pozo Murcije, najbolje španjolske momčadi nakon Barcelone i Inter Movistara. Kapetani reprezentacije Jelovčić i Novak osvajali su lige u Češkoj i Belgiji. Pet igrača iz ovog kadra igralo je u talijanskoj ligi, jednoj od najboljih na svijetu.

Novak, Matošević i Perić kojeg ni nema na popisu igrali su četvrtfinale Lige prvaka sa slovenskim Dobovcem i tijesno izgubili od Barcelone. Sve se to događa u sportu u kojem su transferi relativno rijetka stvar i klubovi uglavnom ulažu u jeftine Brazilce, a ne kvalitetne Europljane.

Europski uspjeh imali su i igrači koji su igrali za domaće klubove. Aktualni prvak Olmissum uspio je u dvije uzastopne sezone ući među 16 najboljih u Ligi prvaka, a prošle sezone je minimalno izgubio od prvaka Rusije, Komunističke partije, za ulazak u najboljih osam. Isti uspjeh imalo je prije njega i makarsko Novo Vrijeme, kao i zagrebački Nacional.

Hrvatska mlada reprezentacija, koju je vodio sada seniorski izbornik Marinko Mavrović, na premijernom Europskom prvenstvu u Latviji prije tri godine uzela je srebro, a jedan od najboljih igrača Josip Jurlina pozvan je na Euro pred nama. 

HNS je futsalu maćeha, a ne majka

Europsko prvenstvo počelo je 19. siječnja. U 19 dana nove, 2022. godine, na HNS-ovoj stranici mogu se naći ravno četiri vijesti vezane za futsal reprezentaciju. Možda ćete je teško uočiti među vijestima poput one da je Juranović dao gol iz penala za Celtic ili da je selekcija veterana nastupila na turniru HVIDRA-e.

Posljednje kvalifikacije prije tekućih, one za Svjetsko prvenstvo u Litvi, Hrvatska je završila u baražu. Momčad Mate Stankovića ispala je nakon trilera penala protiv Češke. Dan prije uzvratne utakmice, u kojoj je Hrvatska mogla osigurati drugo Svjetsko prvenstvo u povijesti i prvo nakon 20 godina, na HNS-ovoj stranici nije bilo obavijesti da se ikakva utakmica igra.

Možda najbolji dokaz o statusu futsala jest onaj koji se tiče TV prijenosa. Samo jedna od pet utakmica prenosi se na televiziji. Ako ste kojim slučajem navijač jednog od preostalih osam klubova u ligi, nemate sreće. Svaki klub mora tražiti posebnu dozvolu za stream utakmica na svojim kanalima, a ona često bude uskraćena ako se radi o utakmici koja je u istom terminu kao i ona u TV prijenosu.

HNS ima proizvod koji ne samo da ne zna prodati, nego i svjesno onemogućava potencijalnoj publici da ga konzumira. U pandemijskim uvjetima kada na sportskim događajima nije bilo gledatelja, uskratiti prijenos domaće lige je s one strane razuma. Istovremeno, sažeci utakmica na HNTV-u stižu i po pet dana nakon odigranih utakmica.

Futsal svi razumiju. Svako selo ima svoj turnir

Kvalitete i rezultata hrvatski futsal definitivno ima. U prosjeku je najgledaniji domaći dvoranski sport, a to je posebno vidljivo u manjim sredinama. Dvorane u Brodu, Vrgorcu ili Makarskoj su prije korone često bile rasprodane. Za to postoje jasni razlozi. Riječ je o sportu kojeg smo svi u nekom obliku igrali i intuitivno ga razumijemo.

Riječ je o sportu s dugom tradicijom u Hrvatskoj, barem onom neformalnom. Svaki kvart i svako selo imaju svoj turnir koji su centralni događaji te zajednice svake godine. Riječ je o sportu koji je zbog igre na malom prostoru nužna razvojna faza za svakog velikonogometaša.

To su shvatili svi najveći klubovi svijeta koji osnivaju svoje futsal sekcije ili surađuju s lokalnim klubovima i FIFA koja već nekoliko godina provodi kampanje promocije futsala i integracije s velikim nogometom. Konačno, riječ je o jeftinom sportu za koji vam treba jedna lopta i nekoliko prijatelja da biste ga igrali na ulici ili ledini.

Nažalost, sve to HNS-u nije dovoljno za donošenje sustavnog plana razvoja sporta prema kojem se ponaša kao maćeha. Reprezentacija, kao najveći i javnosti najvidljiviji eksponat rada svakog saveza, ima upravo takav status već godinama. Takav odnos nije samo iracionalan, nego i idiotski.

Gubitnik nije samo futsal i potencijal koji on ima, nego i veliki nogomet. U amaterskim bazama malog nogometa svih vrsta se i danas razvijaju igrači koji nose kvalitetu u HNL-u i reprezentaciji. Svake godine Kutiju šibica igraju desetine bivših Vatrenih koji su svoj zanat pekli na znatno manjim terenima od velikonogometnih.

Reprezentacija je na posebnoj misiji

Zbog svega ovog, reprezentacija je u Nizozemskoj na posebnoj misiji. Hrvatski reprezentativci pokušat će otkupiti grijehe koje su počinili oni koji bi sportu trebali pružiti infrastrukturu i organizaciju za optimalan razvoj.

Tamo će igrati za to da izađe iz prašine medijskog i navijačkog zaborava u koji je upala kada se činilo da je na tronu Europe. Tamo će se boriti za to da naciju zahvati kolektivno ludilo kakvu su godinama izazivali Ivano Balić ili Domagoj Duvnjak.

Ne treba boljeg primjera od rukometa da je za promociju sporta u Hrvatskoj ključna stvar uspjeh reprezentacije. Dovoljno je usporediti interes za reprezentaciju koji je vladao prije Portugala 2003. i nakon titule svjetskog prvaka.

Eventualni uspjeh će HNS-u poslužiti kao privjesak koji će vrlo rado okačiti oko vrata kako bi se pohvalio svojim radom. Istina je dijametralno suprotna. Ova reprezentacija plasirala se na turnir unatoč HNS-u, a ne zahvaljujući njemu.

Jezgra momčadi s Eura iz Hrvatske još uvijek je tu. Obogaćena je mladom kvalitetom iz domaće lige i bogatim internacionalnim iskustvom. Skupina je prolazna, a očekivanja ne postoje. Svi preduvjeti za velike stvari su tu.

Jedan dio reprezentacije čine amateri koji do pola pet rade u restoranima ili bankama, a od sedam treniraju i igraju. U surovom profesionalizmu modernog sporta, futsal reprezentacija je jedna od posljednjih s kojima se svi mogu poistovjetiti. Fali samo jedna iskra da se vrati 2012. godina.

Vrijeme je da sport koji smo svi gledali, koji svi razumijemo i koji svi volimo postane ono što po svakom kriteriju može i mora biti. Četrnaest izabranih u Nizozemskoj neće igrati samo za rezultat, nego za povratak hrvatskog futsala tamo gdje mu je mjesto.