Olmo je krenuo stopama slavnog sunarodnjaka
"KAD JE došao u klub i prvi put se pojavio na treningu, svi smo se zapitali tko je ovaj mali Španjolac." Saznali su brzo. Uskoro je postao vođa momčadi, a nedugo zatim prihvaćen je kao jedan od najboljih nogometaša u zemlji. A onda je sa samo 18 godina pozvan u reprezentaciju jer je bilo nemoguće ignorirati njegove igre bez obzira na to što je bio daleko. U to vrijeme kod kuće u Španjolskoj nogometni su se navijači početi raspitivati o klincu iz Katalonije, piše ESPN.
Ne, ne radi se Daniju Olmu, katalonskom napadaču Dinama iz Zagreba, koji je pozvan u španjolsku reprezentaciju za utakmice protiv Malte i Rumunjske (debitirao i odmah zabio Malti), unatoč tome što nikad nije igrao seniorski nogomet u Španjolskoj. Radi se o jedinom igraču koji je to postigao prije njega, 13 godina ranije. Citat s početka teksta pripada Arsenalovu napadaču Jeremieu Aliadiereu, a odnosi se na Francesca Fabregasa Solera.
I Cesc je zaista znao igrati.
Najbolji Španjolac koji je igrao u Engleskoj
Što je podjednako važno, imao je osobnost koja je odgovarala njegovu umijeću, a to su vrlo brzo otkrili i njegovi suigrači i suparnici. Došao je u London sa 16 godina, a 15 godina kasnije (uključujući i dvije sezone u Barceloni) i 350 premierligaških utakmica kasnije, otišao je u Monaco kao vjerojatno najbolji Španjolac koji je igrao u Engleskoj. Sada je Olmo u ranim fazama sličnog putovanja, od pomlatka Espanyola do Barcelone, te potom sa 16 godina do Hrvatske u potrazi za nastupima u prvoj momčadi. Pet godina kasnije postao je previše dobar da bi ga se moglo zaobilaziti, a u ponedjeljak je stigao u Las Rozas, spreman debitirati za Španjolsku.
"Otišao sam u Hrvatsku kako bih posao nogometaš. Negdje u meni je postojala pomisao da bih jednog dana mogao igrati za reprezentaciju, ali nije bilo lako. Ako radite, možete postići bilo što", kaže Olmo.
Nije važno što je odabrao neobičan put. "Teško je doći do reprezentacije bez obzira na to gdje igraš", objasnio je Olmo. Doći do nacionalne momčadi iz Hrvatske svakako je još teže, ali kao i Cesc prije desetak godina, znao je da možda nikad neće zaigrati za reprezentaciju ako ne pođe u inozemstvo. Iako je Hrvatska u nogometnom smislu dalje od Engleske, postoji nešto od Cescova putovanja što čeka Olma.
Ako završi kako je Cesc završio, bit će to razlog za slavlje. Počeo je na isti način i zato vrijedi ispričati Cescovu priču. Kad je Cesc konačno posljednji put napustio Englesku i krenuo u Monaco, bilo je suza. Bilo je i ponosa, proveo je u Engleskoj polovicu svoga dotadašnjeg života, godine koje su ga učinile jednim od najboljih nogometaša svoje generacije. Posebno rane godine. Došao je kao nepoznati klinac, kad ga je četiri godine stariji Aliadiere prvi put vidio. Mršav, povučen i naizgled posve običan. "Izgledao je vrlo maleno, bio je stidljiv i nije baš puno govorio", prisjeća se Aliadiere.
A onda je izašao na teren.
Kad je Barcelona prvi put došla gledati njegovu momčad, Cescov ga je trener u Mataru sakrio u svlačionicu i nije mu dopustio da izađe na travnjak. Rodolfo Borrell, zadužen za U-11 momčadi Barcelone, a danas Manchester Cityja, otišao je, a da nije vidio kako igra. Morat će pričekati još nekoliko mjeseci da bi vidio broj 4 koji ima sve, "zvijer" prema riječima trenera koji ga je pokušavao sakriti. Ali kad je Borrell vidio kako igra, odmah je reagirao i Cescov napredak više se nije mogao usporiti.
Kad mu je bilo 18 godina, Arsenal je prodao Vieiru da napravi mjesta za njega
Svakog dana Joan Jimenez vozio je Cesca i Josea Hinojosu u taksiju na trening i s treninga, a usput bi pokupili Davida Torrejona, Rafu Vazqueza i Jonathana Pereiru. Od Arenys de Mara do Barcelone bilo je 55 kilometara, a dečki su se nazvali "Taxi momčad". Od 13. godine igrao je s Gerardom Piqueom, koji je postao njegov najbolji prijatelj, te dečkom kojeg su zvali El Mudo (mutavi) – Lionelom Messijem. Fabregas je živio u La Masiji, maloj kući uz Camp Nou, okružen prijateljima, ali do 16. godine je otišao i sve se počelo ubrzavati. Arsenal ga je pomno pratio već neko vrijeme i imao je plan.
"Bio je igrač koji se ističe, sjajno je igrao za Barcelonu i Španjolsku u dobi od 15 godina", kaže Liam Brady, tadašnji Arsenalov šef juniorskog pogona.
"Ne znam što bi se dogodilo da sam ostao, ali ono što znam je da sam sa 16 godina trenirao s Thierryjem Henryjem i Dennisom Bergkampom, Robertom Piresom i Patrickom Vieirom. Sa 17 godina odigrao sam 50 utakmica, s 18 sam igrao u finalu Lige prvaka, s 21 godinom u finalu Europskog prvenstva, a dvije godine kasnije u finalu Svjetskog prvenstva. Sve se ubrzalo. Postao sam kompletniji igrač u svakom smislu. Debitirao sam sa 16 godina. Kad mi je bilo 18, prodali su Vieiru kako bi napravili mjesta za mene. To su mi rekli u lice i dali su mi odgovornost. S 21 godinom sam postao kapetan. Bilo je toliko mnogo stvari zbog kojih sam se osjećao vrlo posebno u toj momčadi", govori Cesc.
"Wenger je ubrzao Fabregasov razvoj tako što ga je što je više moguće uključivao i u prvu momčad. Mislim da je odigrao neke utakmice za juniorsku i pričuvnu momčad, ali ne mnogo", prisjeća se Brady.
Prva je bila protiv Rotherhama u EFL kupu u listopadu 2003. godine, samo mjesec dana nakon što je stigao. Sa 16 godina i 177 dana bio je najmlađi nogometaš koji je ikad zaigrao za slavni klub.
"Istina, neki su ljudi bili razočarani. Trenirao je nekoliko dana s U-17 i U-18 momčadi, ali mislim da je od samog početka cilj bio uključiti ga u prvu momčad što prije. Imali smo najbolju juniorsku momčad u zemlji, osvojili smo juniorski FA kup dvije godine zaredom, a onda se odjednom pojavi španjolski dečko za kojeg nitko nije čuo i odmah završi u prvoj momčadi. Neki su pomislili kako netko uskače preko reda", govori Graham Stack, tadašnji vratar Arsenala. Uskoro će saznati i zašto.
"Trenirao sam s prvom momčadi kad se pojavio. Oprema je visjela s njega, bio je mlad i stidljiv. Ali bilo je nevjerojatno pratiti ga kroz tu prvu sezonu. Bio je tako zreo. Rijetko se događalo da pogriješi u dodavanju, činilo se kao da ima sliku svega, bilo je to stvarno nevjerojatno. I ubrzo je dobio priliku. Tehnički, bio je igrač koji strši. Sa 16 godina! Imali smo igrače kao što su David Bentley, David Noble i Rohan Ricketts, redom vrhunski u toj dobi, ali pojavio se Cesc, mlađi od njih. Čim si vidio njegov raspon dodavanja, dosljednost, preciznost, znao si da je poseban. Bili smo zadivljeni njegovim talentom, gotovo zavidni i odmah se moglo vidjeti zašto je prvi dobio priliku", objašnjava Stack.
Nije trebalo utrčavati 6-7 puta, jedanput je bilo dosta
"Imao je samo 16 godina i trenirao je s nama tako dobro da smo svi u klubu shvatili da će biti vrhunski nogometaš. Osjetio sam to kad sam igrao s njim i shvatio da ne moram utrčavati šest-sedam puta, nego će jednom biti dovoljno. Čim bi podigao glavu, vidio je situaciju mnogo brže nego svi ostali. Igranje s njim bilo je nevjerojatno jer sam znao da će me pronaći savršenim dodavanjem svaki put kad bih se našao u prilici", slaže se Aliadiere.
Nije se radilo samo o njegovu talentu nego i temperamentu. Svi njegovi suigrači kažu isto. "Imali smo u to vrijeme neke snažne karaktere koji su obično mlade igrače stavljali u teške trenutke da vide što ih čeka, ali Cesc se nikad nije žalio. Kad bi dobio udarac, samo bi nastavio dalje. Bio je mentalno vrlo jak", kaže Aliadiere.
"Moj prvi dojam bila je njegova tehnička kvaliteta, ali i njegova osobnost. Borio se za mjesto s Patrickom Vieirom, Eduom, Gilbertom Silvom, ali imao je osobnost i karakter da to podnese", sjeća se Lauren.
"Hrabar i snažan, igrao je sa samopouzdanjem i vjerom kao da je to lako i nikad nije zabušavao", kaže Stack.
"Neću o imenima, ali bilo je dosta slučajeva igrača koji bi izašli na teren i više se ne bi osjećali dobro ako bi netko nekoliko puta vikao na njih ili ako bi se dogodio neki oštriji start. Cesc nije mario. Nije se skrivao, uvijek bi tražio loptu, uvijek je bio dostupan. Ostali su potonuli, ali ne i on. I igrači to vide. Igrači i treneri vide kad se netko skriva. Pošaljite Cesca na teren i od početka će izgledati kao da je cijeli život igrao na toj razini. Ta prva utakmica protiv Rotherhama bila je spektakularna. Usmjeravao je igrače po terenu kao da mu je 29 godina, a ne samo 16. Bio je spreman, to se vidjelo", nastavlja Lauren.
"Sjećam se dobro utakmice s Rotherhamom, zato što sam zabio gol. I sjećam se da je bio vrlo zreo, kao da već ima iskustva, iako je bio klinac", dodaje Aliadiere.
Financijski gledano, bio je to najbolji posao u svijetu nogometa
Tog dana za Arsenal je debitirao i Stack: "Pošteno je reći da su naše karijere išle različitim putevima. Vjerojatno sam bio nervozniji od njega. On uopće nije djelovao nervozno. Nikad nije bio takav. Bio je jako fokusiran. Uoči utakmice nije bilo dvojbe oko njega u tehničkom smislu. Postojalo je pitanje tjelesnih i mentalnih zahtjeva. Ali on je bio tako zreo i utakmicu je odigrao poput vrhunskog profesionalca."
Pokazalo se da je Arsenalova odluka da ga dovede tako mladog bila dobra. "Financijski u svakom slučaju! Zamislite da su ga pokušali dovesti kad mu je bilo 27 godina. Bio je to najbolji posao u svijetu nogometa. Bio je blagoslov za nas što je mogao igrati u grubom engleskom nogometu te što je došao dovoljno mlad da se može prilagoditi. Kontrast između Engleske i Španjolske mora da je bio ogroman", rekao je Stack.
"Možda je izgledalo jednostavno, ali uvjeravam vas da nije tako", kaže Lauren, no u svome sjećanju Cesc pronalazi nešto što pomaže objasniti kako se snašao. "Arsenal mi je omogućio da treniram s prvom momčadi kako bih naučio engleski, prilagodio se na drugu kulturu i drukčiji nogomet. Krenuo sam odlučan da u tome uživam i učim kroz to, što je uzbudljivije, a ne strašnije", govori Cesc.
Bilo je i svakodnevnih lekcija u London Colneyju i ostalih oblika potpore. "Sve što smo znali reći na španjolskom bilo je 'San Miguel'. Ne mogu zamisliti Martina Keowna ili Raya Parloura kako razgovaraju sa Cescom na španjolskom. Ali za nekoliko mjeseci on je naučio engleski", rekao je Stack. Bilo je i igrača s kojima je mogao komunicirati, poput Philippea Senderosa i Laurena. "Tada internet i mobiteli nisu bili kao današnji. Imao je neki mobitel težak dva kilograma pa bismo razgovarali. Pokušao sam mu biti na usluzi", govori Lauren.
"Kad upoznate Cesca, on je stidljiv, povučen, ne govori mnogo. Kad se smijete, on djeluje odsutno, kao da ne sluša ili ne razumije što se govori, ali razumio je apsolutno sve. Cesc je izvan terena bio sasvim drukčiji nego na njemu. Borio se za svaku loptu. Bio bi prvi na treningu i ostajao bi nakon svih drugih. Bio je odlučan. Jedno je zaigrati dobro kad dobijete priliku, drugo je igrati dobro baš svaki put, a Cesc je bio takav. Nikad nije dopustio da potone. Iz utakmice u utakmicu. I očekivanja su rasla u skladu s tim", izjavio je Lauren te je dodao: "Neki se klinci pojave i odmah pomisle da su zvijezde. Ali od njega nikad niste mogli čuti takvo nešto, on je volio učiti. Njegov uspjeh me uopće nije iznenadio."
"Proveli smo s njim godine i gledali ga kako se razvija, napreduje, kako ide dalje u vrijeme kad bi se neki igrači zapitali hoće li uopće uspjeti, radeći danima. Imali smo mnoge sjajne mlade igrače i svi su vrlo brzo shvatili da je najbolji među njima. Zaista smo željeli da uspije. Bio je vrlo popularan u juniorskoj momčadi, dobar dečko, važan dio naše akademije. Nije bio konfliktan. Mnogi dođu u London i izgube fokus, a on je ostao fokusiran na nogomet. Moglo se odmah vidjeti da će biti zvijezda. Unatoč talentu, bio je skroman. Čak i kad je trenirao s prvom momčadi, presvlačio se nama. Sve do dana kad je vidio svoje ime na vratima prve momčadi. Cesc je bio jedan od nas i jako smo ponosni na njega", rekao je Stack.
Isti osjećaji dolazili su prošlog tjedna iz Zagreba od dečka koji je sličnim putem došao do nacionalne momčadi.
"Nisam to očekivao, bilo je vrlo lijepo, iskazali su mi veliku naklonost", rekao je Olmo. Jednog dana nakon treninga Dinamov trener Nenad Bjelica okupio je svoje igrače u krug na sredini terena i objavio da je Dani Olmo, dečko koji je bio isto toliko njihov, koliko i španjolski, dobio poziv u La Roju. Svi su mu zajedno zapljeskali.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati