KAD SE UPOZNAJETE s Joaquinom, možete biti sigurni u tri stvari. Iz njega izbija ljubav prema Real Betisu, njegova osobnost je očaravajuća i kako su nas svi u klubu upozorili, sigurno će kasniti. On je tip igrača koji uvijek posljednji napušta travnjak i posljednji izlazi iz svlačionice. Njegovi su se suigrači smijali kad su shvatili da ga čekamo. Upućivali su nam znakovite poglede koji su govorili "takav je Joaquin". Tijekom 90-minutnog treninga, 37-godišnjak je bio u središtu pozornosti. Neprestano se šalio sa suigračima, organizirao igru s trenerima, a potom odbijao prihvatiti poraz u igri 6-na-6, žaleći se tijekom zagrijavanja, za BBC piše Matt Davis.

Kad se napokon pojavio i sjeo na toplo proljetno seviljsko sunce, tijekom nešto manje od sat vremena razgovora, pokazao je naklonost prema svom dječačkom klubu koja ne može biti jasnija. Prema njegovim riječima, radi se o "ljubavnoj priči". Sve je počelo kad je 16-godišnjak svaki dan putovao sat vremena iz svog rodnog mjesta El Puerto de Santa Marije kako bi mogao trenirati s juniorima Betisa.

Ljubavna priča između dječaka i kluba

"Nije mi trebalo puno da zavolim ove klupske boje. Kao dijete sam sanjao da treniram i igrao za Betis. Kad imaš dovoljno sreće da se to ostvari, onda to voliš zauvijek", kaže Joaquin.

Za profesionalnu momčad Betisa debitirao je kao 19-godišnjak 2000. godine. Devetnaest godina kasnije i dalje iz tjedna u tjedan igra za istog španjolskog prvoligaša. Prije mjesec dana, Joaquin je ubilježio 513. nastup u La Ligi i to u jednoj od najžešćih utakmica u španjolskom nogometu, dvoboju Betisa i gradskog suparnika Seville, poznatom kao El Gran Derbi.

Bivši španjolski reprezentativac Betisov je kapetan, njegov najzanimljiviji igrač te sada i dioničar. Kaže kako je trenutačno "četvrti najveći vlasnik", jer je 2017. platio više od milijun eura za dva posto dionica.

"To je način da vratim nešto klubu nakon svega što je Betis učinio za mene. Osjećam i poistovjećujem se s klubom. Kad su dionice bile na prodaju, želio sam pridonijeti i imati neku ulogu. Sad se šalim kako sam postao gazda, ali zapravo želim da se moji suigrači identificiraju sa mnom. Pokušavam učiniti da se osjećaju isto kako se i ja osjećam, da shvate koliko to znači velikom broju ljudi i da na terenu pruže malo više."

Nakon što se na nogometnoj sceni pojavio kao uzbudljivi tinejdžerski krilni napadač, Joaquin se etablirao kao jedan od najvećih europskih talenata i Betisu pomogao da se plasira u Ligu prvaka i da 2005. godine osvoji španjolski kup. Sljedeće godine je Valencia platila rekordnih 25 milijuna eura odštete za njega.

Uslijedili su transferi u Malagu 2011. i talijansku Fiorentinu 2013., da bi se 2015. godine vratio u Betis. Tu je njegovo srce. U svim ostalim klubovima u kojima je igrao, bio je poznat kao "Joaquin iz Betisa". Bilo je dobrih ponuda i prije nego što je otišao u Valenciju i Joaquin priznaje da je ljubav prema Betisu učinila da se njegova karijera možda i nije razvijala kako se očekivalo. Pričalo se 2003. o transferu u Manchester United, a bio je i blizu odlaska u Real Madrid.

"I danas se pitam što bi bilo da sam otišao u Madrid"

"Moj tata mi i danas ponekad kaže da me moja ljubav prema Betisu koštala mnogo propuštenih prilika. Znam da sam propustio šansu igrati za veliki klub, moglo je to biti lijepo. Ali kad se danas osvrnem na to, mislim da nije bilo suđeno. I dalje se ponekad pitam što bi bilo da sam otišao u Madrid. Istina je da sam bio blizu toga, vrlo blizu, ali osjećao sam da to nije za mene."

Oko 20.000 navijača došlo je na Betisov stadion Benita Villamarina kako bi ga pozdravilo kad se prije četiri godine vratio kući iz Fiorentine. Ta veza je i dalje jaka. Petina svih dresova koje je klub prodao ove sezone nosi njegovo ime, a u Pana Betica Barrio de la Feriji, malom navijačkom baru u mračnoj uličici u srcu Seville, navijači živnu na spomen njegova imena.

"Joaquin je simbol kluba. Kad je u igri, momčadi daje osjećaj sigurnosti, snage i ljubavi. Nadam se da će moći igrati do 40. godine. On je u vrlo dobroj tjelesnoj kondiciji, kao što nekad bio Ryan Giggs", kaže navijač Antonio Brea.

"Navijanje za Betis nosi određeni mazohizam"

U prepunoj Peni, jednom od 450 takvih navijačkih barova širom svijeta, Tim Tooher, engleski iseljenik, pobliže objašnjava komplicirani odnos Betisovih navijača sa svojim klubom: "Kad me ljudi pitaju odakle sam, kažem da sam iz Seville, ali i da sam Betico. Radi se o označavanju vlastitog identiteta koji nosi i određeni mazohizam."

"Betis je poput ljubavi, uživaš, ali i patiš", pojašnjava Brea. To nam pomaže shvatiti i klupski moto: "Viva el Betis aunque pierda", što se može prevesti kao "Živio Betis, čak i kad gubi".

Betisove vitrine nisu baš pune trofeja. Samo jednom je klub osvojio naslov španjolskog prvaka, 1935. godine pod irskim trenerom Patrickom O'Connellom. Betis se kretao između prve i druge lige tijekom većeg dijela 20. stoljeća, a od 2000. godine iz La Lige je ispadao četiri puta. Vratio se 2015. i ponešto ustabilio, ali i dalje nema trofeja.

Lojalnost je definirajuća osobina Betisovih navijača koji se ponose time koliko drže do svog kluba. Sada imaju važnu ulogu u transformaciji kluba, baš kao i Joaquin. Prošle sezone Betis je završio na šestom mjestu, jedno mjesto iznad Seville. To je značilo povratak u europsku konkurenciju nakon tri godine izbivanja. Betis je stigao do nokaut-faze Europske lige nakon što je osvojio prvo mjesto u skupini ispred Milana. U šesnaestini finala bolji je bio francuski Rennes. Suparnička je Sevilla od 2006. pet puta osvojila Europsku ligu.

Tijekom ove sezone, Joaquin je postigao gol za pobjedu 1:0 na domaćem terenu protiv Seville. Bio je strijelac i u studenome, kad je Betis sa 4:3 postigao prvu pobjedu protiv Barcelone na Nou Campu u više od 20 godina. Kad su prije tri godine u klub došli predsjednik Angel Haro i izvršni direktor Jose Miguel Lopez Catalan, nisu imali nikakvo nogometno iskustvo. Haro se bavio obnovljivim izvorima energije, dok je Lopez Catalan vodio kompaniju za videoigre, ali obojica su od malena navijači Betisa.

Počeli su prodavati Betisove dionice i njih 14.000 su kupili navijači, bivši igrači, treneri i poznate osobe. Danas je oko 55 posto kluba u vlasništvu običnih navijača. 

Dok sjedi na rubu terena na Betisovu stadionu koji je četvrti najveći u Španjolskoj i prima 60.000 gledatelja, Lopez Catalan objašnjava projekt. Pokazuje narukvicu s natpisom "hora Betis hora", što znači "sad, Betis, sad".

"Bio je to trenutak u kojem smo morali nešto promijeniti kako Betis ne bi opet završio u drugoj ligi, nego se natjecao u Europi i borio za četvrto, peto ili šesto mjesto u prvenstvu, kao ove sezone. Na stadionu imamo izvješenu važnu poruku koja kaže 'Od roditelja do djece, od djedova do unučadi, strast zvana Betis'. Vidite kako kineske, američke ili arapske tvrtke dolaze u Europu i kupuju atraktivne klubove. Mi to želimo izbjeći. Mi želimo da navijači budu vlasnici Betisa i klupske budućnosti. Betis smatramo obitelji, jednom od najvažnijih stvari u životu", kaže Lopez Catalan.

Betis voli radnička klasa, a Sevillu elita

U klubu su svjesni važnosti privlačenja mlađih navijača. Od 50.000 sezonskih ulaznica (još 10.000 ljudi je na listi čekanja), njih 14.000 prodano je mlađima od 14 godina po cijeni od 79 eura.

"To je naša budućnost. To će imati utjecaj na naše prihode, ali to nije tako važno", objašnjava Lopez Catalan.

U Peni se zbog toga mogu vidjeti djeca u zeleno-bijelom kako pjevaju klupske pjesme. Tooher kaže kako njegova četverogodišnja kći želi ovdje organizirati svoju rođendansku proslavu: "Još ne razumije nogomet, ali ona je Betica. Njeno je srce zeleno-bijelo, to je već duboko u njoj".

Betis povijesno svoje navijače pronalazi u radničkoj klasi u Sevilli, a postoji percepcija da elite preferiraju uspješnijeg suparnika Sevillu. Andaluzija ima stopu nezaposlenosti višu od 20 posto, najveću u Španjolskoj, pa su navijači Betisa često napuštali ovaj kraj u potrazi za poslom.  No, kako kaže Betisov direktor komunikacija Julio Jimenez Heras: "Ljudi su sa sobom ponijeli kofere, obitelji i Betis".

Pene su se pojavile po cijelom svijetu. Postoji jedna u Londonu, jedna u Blythu u sjeveroistočnoj Engleskoj (zbog kojeg lokalni klub Blyth Spartans ima istu boju dresova), potom u Edinburghu, Dublinu, New Yorku, Miamiju, Cape Townu i Argentini. U Kataloniji ih ima između 30 i 35. Betis je jedan od najvećih španjolskih klubova i voli se pohvaliti da je četvrti u cijelom nizu kategorija: veličina stadiona, broj prodanih sezonskih ulaznica, TV gledanost i praćenost na društvenim mrežama.

"Želimo Betis predstaviti svijetu", kaže Lopez Catalan.

Kao i obično kad se igra gradski derbi, radi se o najvažnijoj utakmici sezone. Suparništva su velika, a Brea iz Pene kaže kako su i mnoge obitelji podijeljene. Na Betisovu stadionu rijetko ćete vidjeti crvenu boju. To je Sevillina boja. Kad je Betis sklopio partnerstvo s Coca-Colom, zatraženo je da se njen logo na stadionu postavi u zelenoj boji. U Betisu tvrde da su jedan od prvih klubova na svijetu uz argentinsku Bocu Juniors kojem je taj zahtjev odobren. Jedan klupski zaposlenik kaže kako svom sinu nikad ne bi dopustio da se odjene u crveno.

"Način na koji ovaj grad živi nogomet nije uobičajen. Sve staje. Ne sjećam se da bilo koji drugi grad ovako živi nogomet. Ljudi postaju vrlo emocionalni i osjećaju su jakima. To je jedino što je važno i do čega je navijačima stalo. Radi se o hvalisanju. Dan nakon utakmice ljudi dolaze na posao i šale se i hvale svojim kolegama. Ali ako izgubimo, onda je pred svima tjedan dana patnje", kaže Joaquin.

Nitko ne voli izazivati Sevilline navijače više od Joaquina. Nitko bolje ne razumije važnost pobjede u derbiju. Nakon pobjede u utakmici u rujnu, Joaquin je rekao kako gol protiv vječnog rivala znači da može napustiti nogomet kao sretan čovjek. Nakon Betisove dramatične pobjede u gostima 5:3 prošle sezone, Joaquin je rekao: "Noćas nema spavanja. Tko dođe kući prije pet sati ujutro, bit će kažnjen!".

Danas, pak, kaže: "Uvijek se volim šaliti sa Sevillinim navijačima, ali uvijek s poštovanjem. To je tradicija u ovom gradu, šaliti se sa susjedima i prijateljima oko navijanja, na pristojan način. Ne volimo otići predaleko, mi u Sevilli se samo volimo šaliti, to je dio kulture."

Joaquinu je ostala još jedna sezona u ugovoru, a gradski derbi u travnju bio je jedan od njegovih posljednjih. Više ne igra toliko na krilu, koliko u sredini veznog reda.

"Nisam trčao za novcem, sve odluke donio sam da bih bio sretan"

"Nije mi preostalo baš previše vremena, ali nije me briga. I kad bih se sada umirovio, bio bih sretan. Uživam svakog dana u dolasku na posao i treniranju sa suigračima. Nema nikakvih tajni u igranju na vrhunskoj razini u ovim godinama. Osjećam se sretnim zato što je liga vrlo zahtjevna. Ograničen sam svojim godinama, svojim tijelom, ali uvijek se može nešto promijeniti, poput načina igre. Ključno je to što sam i dalje jednako uzbuđen kao i prvog dana. Zaista naporno radim, osjećam se važnim i to igra veliku ulogu zato što mentalno zdravlje pomaže tijelu."

Joaquin kaže kako debitantski nastup za Betis i prvu od 51 utakmice za Španjolsku smatra najvećim trenucima svoje karijere. Na pitanje žali li za čime, odmahuje glavom.

"Ne žalim ni zbog čega što sam učinio u nogometu. Mogao sam igrati u drugim klubovima, možda sam mogao otići u veću momčad, ali sve odluke donio sam na temelju svoje sreće i sreće moje obitelji. Nisam trčao za novcem."

Joaquinove su velike ljubavi, Betis, obitelj i nogomet.