SKOKOVI u vodu i ragbi dva su naizgled potpuno nepovezana sporta. Jedan asocira na ljepotu, gracioznost i usklađenost pokreta, drugi na silu, žestinu i rabijatnost.

Povezuje ih Marina Čović, 38-godišnja Zagrepčanka kojoj su prva sportska iskustva bila vezana za skokove u vodu, a danas je kondicijska trenerica u ragbi klubu Zagreb i surađuje s hrvatskom reprezentacijom.

Žena u jednom pravom muškom sportu, posebno u naglašeno patrijarhalnoj sredini poput Hrvatske, može djelovati kao da je zalutala i da među mrcinama od 120 kila nema nikakve šanse uspostaviti autoritet. Međutim, priča je sasvim drukčija. Ne samo da je takvi gorostasi slušaju nego su joj i izuzetno zahvalni što im je u rekordno kratkom roku, na zapravo vrlo jednostavan način, popravila fizičku učinkovitost.

"Na Kineziološkom fakultetu došla sam u doticaj s više-manje svim sportovima, a najveći dojam na mene je ostavio pokojni prof. Zdenko Jajčević, legenda hrvatskog ragbija. To je vrlo specifičan sport u kojem od najmlađih uzrasta nije naglasak samo na sportu nego i na kompletnom razvoju ličnosti i pristupu. Sve je pošteno i časno, nema fejkanja kao u nekim drugim sportovima, nose se sa svim mogućim bolovima i njeguju viteški odnos. Ako netko na utakmici napravi grubi faul, poslije ode u protivničku svlačionicu i ispriča se pa svi zajedno odu na piće. Taj ragbijaški kodeks je fenomen koji mi je uvijek bio zanimljiv", započela je Marina svoju priču o tome kako se kao žena zatekla u stručnom stožeru ragbijaša.

"Trebala mi je praksa kad sam se usavršavala u kondicijskoj pripremi s kolegom Ivanom Stojićem pa sam došla na ideju da probam s njima i javila se ragbi klubu Zagreb. Radili smo individualno na dijagnostici i testiranju sposobnosti, bili smo nesvjesni kamo nas to može odvesti jer sam samo željela imati što više prakse. Ali jedno je vuklo drugo, počeli smo raditi korekcije posturalnih i motoričkih disbalansa koji utječu na same sposobnosti. Tome sam potpuno posvetila prošlo ljeto."

Korekcija motoričkih disbalansa je zapravo stručni izraz za vraćanje u ravnotežu svih dijelova tijela. Budući da su u Hrvatskoj ragbijaši amateri te uz sport studiraju ili rade, i oni su žrtve sjedilačkog načina života koji izaziva tzv. glutealnu amneziju. To znači da se određene skupine mišića uspavaju, a njihovu ulogu preuzimaju druge skupine mišića koje postaje prenapregnute, što sportašu smanjuje učinkovitost i povećava rizik od ozljeda.

"Na kraju se sve svodi na anatomiju i biomehaniku. Trening je 'živi' proces, igrače treba testirati, vidjeti utjecaj, pa ponovno testirati. Jako je bitna komunikacija, ako se igrač nije naspavao, ako je pod stresom ili jednostavno prehlađen, treba mu složiti drukčiji trening. Moraju prijaviti ako im je nešto bilo naporno i znati da zbog toga neće biti manje muško. Možda bi mi u startu te stvari teže priznavali jer su naviknuli raditi kroz bol, ali isto bi reagirali i prema muškim kolegama, to nema veze s tim što sam žena. Zbog toga baš nikakvih drugih problema nisam imala. Mogu o svima govoriti samo najbolje, sjajno su me prihvatili. Možda ne bi tako bilo u nekom drugom sportu, ali u ragbiju su svi ljudine."

Za prihvaćanje su, dakako, zaslužni rezultati koje su počeli postizati od početka rada s Marinom, a oni su pokazali velike napretke u brzini, skoku u dalj i brojnim drugim mjerljivim segmentima nakon što im je ispravila gore spomenuti disbalans i "naučila" ih pravilnije trčati i ekonomičnije koristiti tijelo.

"Žene su po cijelom svijetu slabije plaćene od muškaraca u istim ulogama. Moja je struka tu možda zanimljiva javnosti jer u njoj moraš imati odnos prema tijelu, kontakt, ali generalno, to je nebitno. Želim vjerovati da u budućnosti uloga žene u muškom sportu nikome neće biti zanimljiva, da neće biti takva fora", kaže Čović.

Zahvaljujući rezultatima s RK Zagreb počela je raditi i s reprezentativcima, koji su kasnije osvojili broncu na premijernom Europskom prvenstvu u ragbiju na snijegu, a "standardna" reprezentacija je krenula s dvije pobjede u Europsko prvenstvo divizije 1 Jug, no prije domaćih utakmica protiv Malte i Slovenije, pandemija koronavirusa zaustavila je sport. Njihovo prvenstvo nije samo prekinuto ili otkazano, nego u potpunosti poništeno.

Prekid natjecanja diljem svijeta rezultirao je trendom protiv kojeg se Marina i njeni kolege svim silama bore, a to je gore spomenuti sjedilački način života i manjak rekreacije. Sport se ponovno pokreće, a tek treba vidjeti tko je ovu nepredviđenu dvomjesečnu stanku proveo na kakav način.

"Ima svakakvih primjera kako se radilo u vrijeme pauze. Iako vjerujem da su u profesionalnim klubovima pazili i neki su u stanju kao da su se jučer razišli, bit će to šou na svjetskoj razini. Ja sam cijelo vrijeme individualno radila s brojnim ragbijašima, ne samo iz Zagreba nego i iz drugih klubova. Bila sam na vezi s igračima iz RK Zagreba i oni su radili prema tim programima, ali brigu o njima više je preuzeo kolega Stojić. Cijeli život živim na relaciji sjever-jug, a ovu stanku sam provela dolje pa sam radila s reprezentativcima iz Nade na sprintevima, brzini, eksplozivnosti... Čak i ljudi koji žive u velikim sredinama poput Zagreba i Splita mogu pronaći mjesto na otvorenom na kojem mogu trenirati, pa smo tako i mi, samo pojedinačno i držeći se pravila distanciranja", kaže Marina i poziva sve ljude da se ohrabre i pokrenu sad kad se svijet ponovno počeo otvarati, jer je sport, makar i rekreativni, u ovoj situaciji izuzetno važan za fizičko zdravlje ali i glavu i mentalno zdravlje.

Boji se da će nastavak natjecanja diljem svijeta donijeti i značajan porast broja ozljeda zbog dugotrajnog mirovanja ili neadekvatnih treninga.

"Zato treba na početku svima provjeriti u kakvom su stanju i ako neka regija tijela iskače iz normale, to je prioritet jer postoji mogućnost ozljede i bez kontakta. To je kao kad pokreneš auto i odmah ga ubaciš u petu brzinu, a to tako ne ide. Na pripremama je najvažnije inicijalno stanje sportaša transformirati u idealno stanje, ovisno o mogućnostima."

A kad se sport ponovno zahukta, kad se i ragbi vrati na scenu, za hrvatsku reprezentaciju možemo očekivati bolja vremena i rezultate, sad kad su Marina i Ivan povećanjem funkcionalnosti našim igračima toliko poboljšali fizičke kapacitete.

"Nitko još ne zna kad će to biti. U kolovozu je u Zagrebu trebalo biti Europsko prvenstvo u ragbiju 7, ali još nije ni potvrđeno ni otkazano, a klupska sezona bi trebala početi u rujnu. S obzirom na to da su kod nas igrači amateri i uzimaju godišnje odmore zbog natjecanja i utakmica u inozemstvu, pripreme reprezentacije ionako ne bi bile dugotrajne, nego bismo organizirali po tjedan dana u Zagrebu i u Splitu. Čekamo i nadamo se da će se što prije sve normalizirati."