U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30, 50 ili više godina.

"SPASILAČKA ekipa pronašla je olupinu Air Franceova Constellationa na nadmorskoj visini od 1105 metara. Nema preživjelih." Novinske agencije prenijele su ovu vijest prije 76 godina. Svih 48 putnika i članova posade smrtno je stradalo u noći na 28. listopada 1949. kad je njihov zrakoplov na putovanju od Pariza do New Yorka udario u Pico Redondo na Azorima.

Kontrola leta u zračnoj luci Santa Maria na Azorima izgubila je kontakt sa zrakoplovom samo nekoliko minuta nakon što je pilot zatražio upute za slijetanje. Pokazalo se da je pogrešno odredio poziciju svog zrakoplova. Nalazio se iznad otoka São Miguela, gotovo 100 kilometara dalje od aerodroma na kojem je trebao uzeti gorivo. Misleći da vidi pistu na koju je trebao sletjeti, prerano se počeo spuštati i udario u planinu.

Iste večeri Piaf je otpjevala njihovu pjesmu

Među poginulima je bio i donedavni svjetski boksački prvak u srednjoj kategoriji, 33-godišnji Francuz Marcel Cerdan. Putovao je u New York kako bi se pripremio za predstojeći revanš protiv Jakea LaMotte, slavnog američkog srednjaša, koji mu je četiri mjeseca ranije oteo svjetsku titulu. Trebali su boksati 2. prosinca u Madison Square Gardenu.

Ali pravi razlog Cerdanova putovanja u New York bio je susret s ljubavnicom Edith Piaf, velikom francuskom šansonijerkom, s kojom je bio u vezi od 1947. godine. Iste večeri Piaf je nastupala u jednom noćnom klubu Versailles na Manhattanu i otpjevala "L'Hymne à l'amour", jednu od svojih najljepših šansona koju je posvetila upravo Cerdanu. Potom je pala u nesvijest.

Njegova je smrt izazvala nacionalnu žalost u Francuskoj. Na Azorima je njegov život tragično završio, ali istodobno je rođena legenda o najboljem boksaču kojeg je Francuska ikad imala i jednom od najpopularnijih francuskih sportaša uopće.

Svjetsku boksačku slavu Cerdan je izborio u doba kad se francuska nacija liječila od traume i poniženja okupacije u Drugom svjetskom ratu i kad je tražila izgubljeni ponos. Francuski puk uzor je pronašao u sunarodnjaku koji se upornošću i borbenošću izdigao iz siromaštva afričke frankofonske provincije i osvojio svijet.

Marcellin Cerdan rođen je 22. srpnja 1916. u Sidi Bel Abbèsu u Alžiru, tadašnjem francuskom departmanu, zapravo koloniji. Njegovi su roditelji Antonio i Assomption bili španjolskog podrijetla i osim budućeg svjetskog boksačkog prvaka imali su još tri sina i kćer.

Selidba iz Alžira u Casablancu

Kad je Marcelu bilo šest godina, obitelj se u potrazi za boljim životom preselila u marokansku metropolu Casablancu, koja je početkom 20-ih godina prošlog stoljeća bila dinamičan kolonijalni grad, mješavina europske i afričke kulture.

Nemirni i živahni Marcel odrastao je na ulici, igrajući nogomet i zanemarujući školu, koju je zauvijek napustio kao 11-godišnjak. Zatim je radio razne pomoćne poslove kako bi pomogao kronično praznoj obiteljskoj blagajni, ali ni na jednom se nije previše zadržao.

U Casablanci je obitelj Cerdan otvorila prostranu kavanu. Središnji prostor inače je služio kao plesni podij, ali tata Antonio, zaljubljenik u boks, tamo je postavio ring za svoje sinove. Sva četvorica su se okušala u boksu, a najviše je postigao najmlađi Marcel.

Njegova su braća s vremenom odustala, pa se tvrdoglavi Antonio posvećuje Marcelu kao posljednjoj nadi da će stvoriti šampiona. Prvi meč u tatinom ringu imao je već kao 8-godišnjak. S obzirom na očev pritisak, nije imao previše izbora, a zapravo je obožavao nogomet.

Sve do boksačke profesionalizacije u kasnim tinejdžerskim godinama, Marcel koristi svaki slobodni trenutak da pobjegne iz ringa i posveti se lopti. I kasnije je prijateljima govorio kako se trudi brzo nokautirati suparnike kako bi dan kasnije bio odmoran i svjež za utakmicu.

Nogometna iskustva s Ben Barekom

Bio je vrlo talentirano krilo, pa je čak početkom 40-ih godina, zajedno s Larbijem Ben Barekom, ponajboljim francuskim nogometašem u prvoj polovici 20. stoljeća, odigrao dvije utakmice za neslužbenu marokansku reprezentaciju protiv Vichyjevske Francuske.

Neki kroničari tvrde da je Cerdan imao desetak mečeva prije nego je u srpnju 1934. službeno debitirao u profesionalnom ringu s nepunih 18 godina i to u velter kategoriji. Evidencije u to vrijeme nisu bile vođene precizno kao danas - nekim mečevima nije utvrđen ni točan datum, ni ime suparnika - a i granica između amaterskog i profesionalnog boksa u francuskim je kolonijama bila prilično maglovita.

U sljedeće tri godine boksao je isključivo u Maroku i Alžiru i ostvario tridesetak pobjeda. Dok je nizao uspjehe, Marcel je postajao svjestan da je njegov otac bio u pravu i da je zaista iznimno talentiran za boks. Pobjednička serija s vremenom je privukla pažnju medija i publike, ali i pariških boksačkih promotora.

Tata Antonio shvatio je polovicom 1937. da razvoj Marcelove karijere nadilazi njegove sposobnosti i angažirao trenera-menadžera Luciena Rouppa, koji je još od početka 30-ih godina u Casablanci vodio vlastitu boksačku dvoranu. Roupp je mladom boksaču postao osoba od povjerenja, poput sportskog oca koji će nastaviti tamo gdje je stao biološki. Trebalo je samo ispolirati nebrušeni boksački dijamant.

Putnu kartu za Pariz Cerdan je osigurao pobjedom protiv iskusnog čehoslovačkog prvaka Eduarda Hrabaka u rujnu 1937. u Casablanci. Cerdan ga je rušio šest puta, prvi put već nakon 40 sekundi, da bi ga u šestoj rundi nokautirao. U sljedeća četiri mjeseca pet puta boksao je u pariškoj dvorani Wagram.

Otprilike u to vrijeme stekao je nadimak "le Bombardier marocain". Iako je rođenjem bio Alžirac, nacionalnošću Francuz, a podrijetlom Španjolac, prigrlio je nadimak vezan za zemlju u kojoj je odrastao i naučio boksati.

U 35. profesionalnom nastupu stigla je i prva titula. U veljači 1938. postao je francuski prvak u velter kategoriji. Nakon 12 teških rundi bodovno je pobijedio sunarodnjaka Omara Kouidrija. Njih dvojica sastat će se u ringu šest puta tijekom šest godina i Cerdan će svaki put pobijediti.

Prvi poraz nakon 45 pobjeda

U siječnju 1939. godine, Cerdan je prvi put putovao izvan francuskog govornog područja. U Londonu je boksao protiv engleskog velteraša Harryja Crastera i nakon 45 pobjeda zaredom, dogodio mu se i prvi poraz. No teško je procijeniti je li Marokanski bombarder zaista izgubio.

Craster je u petoj rundi pao i ringovni sudac počeo mu je brojati, da bi se potom predomislio i diskvalificirao Cerdana zbog navodnog udarca ispod pojasa. Čak je i engleska publika s negodovanjem popratila ovu odluku. "Ne razumijem što se dogodilo. Craster je pao iako ga uopće nisam pogodio. Žao mi je, ali moja je savjest potpuno čista", rekao je Cerdan.

Nekoliko mjeseci kasnije Cerdan se okrunio europskom titulom. U Milanu je nakon 15 rundi bodovno pobijedio talijanskog velteraša Saverija Turiella. No, u Europi su se ubrzo počele voditi neke drugačije, smrtonosnije bitke. Nema sumnje da je izbijanje Drugog svjetskog rata usporilo mladog europskog prvaka i onemogućilo ga da već tada osvoji svjetski naslov.

Po povratku u Casablancu, mobiliziran je u francusku mornaricu. Nije sudjelovao u borbama, jer je njegova postrojba raspuštena na afričkom tlu odmah nakon sloma Francuske u svibnju i lipnju 1940. godine.

Financirao je francuski pokret otpora

Uslijedila je 18-mjesečna stanka, tijekom koje se Cerdan priklonio pokretu otpora protiv kvislinškog Vichyjevskog režima i nacističkog okupatora. Do kraja rata, od svake zarade odvajao je postotak za slobodnu Francusku.

Novu seriju pobjeda započeo je u siječnju 1941. godine. Isprva je boksao po alžirskim i marokanskim dvoranama, a onda se ipak vratio i u francuske ringove, nadajući se da će od kolaboracionističkih vlasti ishoditi dopuštenje da otputuje u Ameriku. No to se nije dogodilo i Cerdan će preko Atlantika prvi put krenuti tek šest godina kasnije.

Pripremajući se za obranu europskog naslova u velter kategoriji, Cerdanu se u meču protiv sunarodnjaka Victora Buttina u Alžiru, ponovno dogodio poraz. Opet je dominirao i kad je osmi put rušio suparnika lijevim aperkatom, sudac u ringu procijenio je da se radi o niskom udarcu.

U rujnu 1942. godine Cerdan je spektakularno nokautirao Španjolca Josea Ferrera za samo 83 sekunde. Boksali su pred 16 tisuća gledatelja u okupiranom Parizu. Nacistima je bilo stalo da pobijedi Ferrer, otvoreni simpatizer frankističkog režima koji je u ring ušao sa svastikom na ogrtaču i uz fašistički pozdrav.

Nakon munjevite pobjede, Cerdan se iskrao iz dvorane i izbjegao svečani banket i susret s nacističkim glavešinama. Odmah je otputovao za Maroko. U Francusku se vratio tek nakon oslobođenja. Pripremajući se u Casablanci za sljedeća boksačka iskušenja, Cerdan je redovito igrao nogomet za lokalne klubove.

Trojica sinova iz braka s Marinette

Tako je jedne nedjelje još početkom rata upoznao 18-godišnju Marinette Lopez-Berenguer, sestru suparničkog nogometaša i kćer španjolskih doseljenika. Vjenčali su se 1943. u Maroku i u sljedećih šest godina dobili tri sina. Marinette je ostala uz Marcela unatoč njegovoj buntovnoj naravi i kroničnim nevjerama. Umrla je tek 2011. godine.

U međuvremenu su Amerikanci zauzeli francuske teritorije u sjevernoj Africi. Cerdan je ponovno mobiliziran, ali sada u postrojbe pod zapovjedništvom budućeg francuskog predsjednika Charlesa de Gaullea. Kao popularnog sportaša poslali su ga da boksom zabavlja savezničke snage, pa se do kraja rata u Africi, Italiji i Francuskoj uglavnom borio protiv američkih vojnika.

Bilo je među njegovim suparnicima debitanata, ali i iskusnih boksača. Cerdan ih je gotovo u pravilu pobjeđivao nokautima. Prvo je postao "saveznički prvak" u velteru, a potom i u srednjoj kategoriji, u kojoj će sljedećih godina postići najveće uspjehe u karijeri.

U svibnju 1945. u Parizu je pobijedio sunarodnjaka Jeana Despeauxa, olimpijskog pobjednika u srednjoj kategoriji iz Berlina 1936. Šest mjeseci kasnije osvojio je naslov francuskog prvaka u srednjoj kategoriji, a u veljači 1947. postao je i europski prvak.

Susret s Edith Piaf u pariškom klubu

Prije toga Cerdan će u pariškom Clubu des Cinq upoznati Edith Piaf, dvije godine mlađu i tada već slavnu šansonijerku. Uskoro će započeti romantičnu vezu, koju će Marcel neuspješno pokušati sakriti od obitelji i medija. Osvojio je njeno srce i postao ljubav njezina života, vjerojatno jedini muškarac kojeg je ikada istinski voljela.

Kad zbog svojih estradno-sportskih obveza nisu mogli biti zajedno, razmjenjivali su pisma. Ali Cerdan svoja nikad nije potpisivao da izbjegne sumnju supruge. Marinette je, kako to uvijek biva, brzo saznala za njihovu vezu i zaprijetila da će ga ostaviti. Cerdan je, dakako, tvrdio da mu je Edith "samo dobra prijateljica".

Ni njegov menadžer Joe Longman, koji je pomalo izgurao Rouppa s pozicije "šefa stožera", nije bio oduševljen druženjem Marcela i Edith. Smatrao je da mu njihova veza odvlači fokus od boksa uoči ključnih mečeva.

Od kraja 1946. Cerdanu se napokon ispunila želja da boksa u američkim ringovima. I kad se počeo približavati svjetskom naslovu, nenadano je posrnuo. Na bruxelleskom Heyselu bodovno je izgubio od Belgijca Cyrillea Delannoita u meču za europsku titulu. Boksao je blijedo i neprepoznatljivo, ali zato je samo dva mjeseca kasnije slavio protiv istog suparnika i vratio pojas.

Blistava pobjeda protiv Zalea za titulu

U rujnu 1948. na Roosevelt Stadiumu u New Jerseyju, pred 20.000 gledatelja, 32-godišnji Cerdan postao je svjetski prvak i zaradio 50.000 dolara. Njegov suparnik, Amerikanac poljskog podrijetla Tony Zale, prognozirao je da će nokautirati izazivača do sedme runde. Svoje samopouzdanje temeljio je na činjenici da punih sedam godina nije morao boksati više od šest rundi.

Međutim, Cerdan je bio dominantan već nakon četvrte runde. U 11. rundi srušio je već iscrpljenog Zalea, inače poznatog nokautera, kojem je trener morao pomoći da se dovuče do svog kuta. Jedva zadržavši svijest, Zale je morao predati meč.

Cijela Francuska pratila je radijski prijenos meča. U Parizu je bilo četiri sata ujutro kad se gradom proširila vijest da je njihov sunarodnjak postao prvak svijeta. Na Montmartreu se okupila gomila i radosno slavila. U noćnim klubovima i kafićima nazdravljalo se Cerdanu.

Oduševljenje nacije trajalo je danima. Cerdan je po slijetanju na pariški aerodrom Orly dočekan kao heroj. Deseci tisuća sunarodnjaka pozdravljali su svjetskog prvaka dok se u kabrioletu vozio do gradske vijećnice.

Poraz od LaMotte zbog ozljede ramena

Usred trijumfalnog dočeka, Roupp predlaže Cerdanu da se povuče upravo sada, na vrhuncu slave. Međutim, na poticaj Edith Piaf, koja je imala sve veći utjecaj na Marcela, napustio je starog trenera i potpisao dugoročni ugovor s Joeom Longmanom, navodno mutnim tipom kojeg francuska javnost nikad nije dobro prihvatila.

Longman je brzo dogovorio obranu svjetskog naslova protiv Jakea LaMotte. Cerdanova gaža je ponovno bila 50.000 dolara, dok je izazivač dobio skromnih 19.000. Kladionice su očekivale pobjedu francuskog šampiona, no meč na Briggs Stadiumu u Detroitu 16. lipnja 1949. krenuo je u sasvim drugom smjeru.

LaMotta je srušio Cerdana već u prvoj rundi. Čini se da je svjetski prvak pritom zadobio ozljedu lijevog ramena koja ga je natjerala da preda meč nakon devet rundi. Nitko tada nije mogao ni pomisliti da se Marokanski bombarder više nikad neće vratiti u ring. Ostalo je zabilježeno da je izgubio samo četiri od 111 profesionalnih borbi, postigavši 63 nokauta.

"Unatoč očitoj ozljedi, zbog koje jedva da je mogao ispružiti lijevu ruku, Cerdan je bio bolji u drugoj, trećoj i petoj rundi. Ne vjerujem da bi LaMotta imao ikakve šanse za pobjedu protiv zdravog i spremnog svjetskog prvaka", napisao je o ovoj borbi Red Smith, izvjestitelj The New York Timesa.

"Uzmi avion, putovanje brodom traje predugo"

Cerdan je bio siguran da može pobijediti LaMottu i odmah je zatražio uzvrat. Meč je zakazan za rujan, da bi četiri dana ranije bio odgođen zbog LaMottine ozljede. Potom je dogovoren novi datum u prosincu, ali do tog meča nikad nije došlo.

U iščekivanju revanša, Cerdan se vratio obitelji u Casablancu. Na nagovor Piaf krenuo je ranije u Ameriku. Željela je da što prije budu zajedno i telefonski mu poručila: "Uzmi avion, putovanje brodom traje predugo". Nestrpljivi Marcel je odmah krenuo prema Parizu.

Longman je uspio nagovoriti troje putnika da odustanu od rasprodanog leta s Orlyja za New York i tako im spasio život. Marinette je preklinjala svog supruga da ostane u Parizu. Imala je loš predosjećaj. Nevrijeme iznad sjevernog Atlantika nagnalo je pilote da odaberu rutu preko Azora umjesto planiranog slijetanja u Irskoj.

Tog 27. listopada 1949. u 20:45 zrakoplov Air Francea poletio je prema Azorima. Sedam sati kasnije udario je u Pico Redondo. U jednom trenutku pojavila se nada da ipak ima preživjelih. Jedan je zrakoplov uočio olupinu u brdima otoka São Miguel i javio da ima preživjelih. Međutim, kad je spasilačka ekipa nekoliko sati kasnije uspjela doći na poprište nesreće, pronašla je samo mrtva tijela.

Simbol otpornosti i romantike

Marcelovo tijelo identificirano je zahvaljujući ručnom satu koji mu je poklonila Edith. Više od 50 tisuća ljudi nazočilo je njegovu pogrebu u Casablanci. Supruga Marinette je njegove posmrtne ostatke 1995. godine prenijela u francuski grad Perpignan, vrlo blizu Španjolske, zemlje Marcelovih i njenih korijena.

Cerdanov život bio je obilježen trijumfom, strašću i tragedijom. Njegova priča ima sve elemente legende, a tragična smrt u 33. godini zaustavila ga je na vrhuncu slave i moći. Ljubitelji boksa pamte ga kao jednog od najkarizmatičnijih prvaka 20. stoljeća. Za Francusku je zauvijek ostao simbol otpornosti i romantike, čovjek čije su šake i srce ostavili neizbrisive tragove u nacionalnoj povijesti.