NOGOMET BUDUĆNOSTI

Ova nogometna pravila treba ukinuti ili mijenjati

Ova nogometna pravila treba ukinuti ili mijenjati
Foto: EPA

NOVA pravila koja je FIFA predstavila, ali tek moraju položiti test, hvalevrijedna su akcija Zvone Bobana i družine da dodatno ubrzaju igru i sankcioniraju one koji je zadržavaju. Ipak, nogomet pored tih više ili manje kozmetičkih promjena, ima mnogo očitijih problema i nevjerojatno je da se već godinama ne rješavaju. Ovo su pravila koja što prije trebaju otići u povijest. 

Inter ispada od Milana jer se igra na Meazzi, a ne na San Siru

Jedno od najnelogičnijih nogometnih pravila je pravilo gola u gostima. Uvedeno prije gotovo 50 godina kako bi se "potaknulo gostujuće ekipe da napadnu", ovo pravilo ni po jednom kriteriju nije opravdalo svoje uvrštenje u nogometne enciklopedije, a odredilo je vjerojatno sve europske klupske prvake otkako bilo tko od nas prati ovaj sport. Nije li zabrinjavajuće to što ovo pravilo ohrabruje gostujuću ekipu da napada, a istovremeno obeshrabruje domaćina? Otkako je 1970./71. ovakav sustav uveden u Kup prvaka, on je u svakoj osim u jednoj sezoni bilježio pad pogodaka u odnosu na prijašnje razdoblje, što samo po sebi nije ključni dokaz njegovog neuspjeha, ali je prilično dobar indikator. Efikasnost nekog razdoblja određena je prevladavajućim stilom i filozofijom tog vremena, a pravilo gola u gostima nije pridonijelo atraktivnosti igre. Do sličnog su zaključka došli i predstavnici najvećih europskih klubova koji su prije nešto više od pola godine stigli pred UEFA-u sa zahtjevom ukidanja ovog iracionalnog pravila. Sama logika da gol postignut na jednom terenu vrijedi više od gola na drugom terenu u svojoj je srži toliko nelogična da je teško povjerovati da je itko ikad pomislio kako je to dobra ideja. Jedan od najnelogičnijih trenutaka u povijesti nogometa dogodio se u sezoni 2002./03. kada su Milan i Inter odmjerili snage u polufinalu Lige prvaka. Prvi susret završio je 0:0, drugi 1:1, a u finale je otišao Milan jer je u drugom susretu Inter ždrijebom bio određen za domaćina stadiona koji je matični za oba kluba. Kada je nakon utakmice tužni trener Nerazzurra Hector Cuper upitan što misli o ovakvom sustavu, samo je ironično odgovorio: "Šteta što smo igrali na Meazzi, a ne na San Siru."

 

Produžeci su noćna mora

Kad ste zadnji put pogledali dobre produžetke? Pod dobre ne mislim na rezultatsku napetost ili gledanje Hrvatsku na SP-u, već na na dobar i ofenzivan nogomet i visok tempo? Koliko puta ste se ulovili u misli da jedva čekate penale, ne samo zbog toga što su strašno zabavni i uzbudljivi već zato da završi tortura koju gledate u dodatnih 30 minuta igre. Dva su osnovna problema s produžecima. Prvi je to što se trenažni proces bazira na tome da igrače pripremite za 90 minuta igre. Zapravo, to nije u potpunosti točno - intenzitet nogometne igre i njegovo praćenje kroz susret snažno sugerira da je 90 minuta previše za tu razinu i način potrošnje snage te korištenje mišića. Pa tako i na onom vrhunskom nivou gledamo otprilike 70-ak minuta "prave", intenzivne igre, kada maknemo odugovlačenja, prekide i periode u kojima obje ekipe očito uzimaju predah. Produžeci nastupaju nakon tih 90 minuta. I ne samo to, nastupaju na velikim natjecanjima kada ekipe imaju nagomilan velik broj susreta u kratkom razdoblju ili u nokaut fazama turnira koje se u pravilu smještaju "usred tjedna", dakle opet u prilično uzak interval unutar kojeg izrazito teško dolazi do oporavka nakon takvog napora. Ukratko, dobre produžetke niste gledali prije svega jer igrači za to jednostavno nemaju snage - tijelo modernog nogometaša, uz današnja saznanja iz medicine, nutricionizma i tjelesne pripreme, i dalje nije spremno za 120 minuta napora. Pritom je FIFA dobro reagirala pa smo na Svjetskom prvenstvu mogli vidjeti dodatnu zamjenu igrača u produžetku, ali puno jednostavnije, ali i efektnije rješenje bi bilo da se produžeci ili smanje ili u potpunosti ukinu. Posebno je besmisleno imati produžetke u utakmicama nokaut faze klupskih natjecanja koja se igraju kao dvomeč. U tom slučaju gostujuća ekipa dobiva sasvim nepravednu prednost s obzirom na to da gol u gostima i dalje vrijedi duplo i domaćinu je gotovo nemoguće izboriti prolaz jednom kada primi gol u produžetku.

 

Drugi problem s produžecima je to što se radi o rezultatski iznimno osjetljivoj situaciji u kojoj je svaka greška u pravilu fatalna, što nužno uzrokuje i "povlačenje ručne" kod ekipa, kojima je nerijetko puno draže okušati se u penalima nego napadati suparnika koji samo to čeka. Inzistiranje na toj rigidnoj i ni u čemu utemeljenoj margini od dodatnih 30 minuta najbolje govori o tome koliko je krovna nogometna organizacija spremna zanemariti logiku igre, potrebe igrača i zadovoljstvo navijača, a sve u ime "tradicije" (čitaj: paušalne i odokativne procjene kakvog Blattera prije 50 ili 60 godina). 

Je li svaki penal jednak?

Broj dosuđenih kaznenih udaraca u posljednjih 30-ak godina jako je porastao. Nogometne su starješine odlučile, za razliku od prilično grubih 60-ih i 70-ih, zaštititi one igrače zbog kojih su navijači platili kartu da pogledaju njihov proizvod. Kartoni i sniženje kriterija za prekršaj učinili su nogometu samo dobro, ali je dojam da je u zadnje vrijeme nogomet otišao u drugu krajnost. Sasvim suprotno logici, suci su u šesnaestercu počeli suditi penale za prekršaje koje na centru terena nikad ne bi svirali, čime se ohrabruje napadače da prilikom ulaska u kazneni prostor odjednom izgube ikakav osjećaj za ravnotežu, a svaki kontakt s braničem prikažu kao sudar s teretnim vagonom. Istovremeno, braniči trče po šesnaestercu držeći ruke iza leđa kako se ne bi kockali s procjenom jesu li baš danas naišli na suca koji će napucanu loptu s metra ocijeniti kao dovoljan povod za penal. Ali takve stvari su posljedica kulture igre koja se stvara i mijenja godinama, a najviše što nogometna vrhuška može učiniti je obrazovati suce o tome da kazneni udarac treba uistinu biti najstroža kazna, što znači da moraju zanemariti, pa i kazniti svaki pokušaj manipulacije. Tako bi se možda kroz 15 ili 20 godina odgojila generacija igrača koja jednostavno nema očekivanja da će svaki kontakt u 16-ercu biti kazneni udarac pa bi se, shodno tome, drugačije i ponašali u njemu. Ali ono gdje ima prostora za jasan napredak i što se može definirati pravilom jest to da se svaki prekršaj u 16 metara ne bi trebao jednako valorizirati, posebno otkako je de facto ukinuta "dvostruka kazna", pri čemu se uz kazneni udarac izbjegava dosuditi crveni karton.

Ima li logike da prekršaj na Rebiću koji ide sam na prazan gol protiv Danaca bude jednako sankcioniran kao i neoprezan prekršaj na rubu 16 metara na postavljenu obranu? Prvi prekršaj počinjen je na 5, a drugi na 25 metara od gola. Da je prekršaj napravljen samo nekoliko centimetara s druge strane bočne crte šesnaesterca, vidjeli bismo još jedan u nizu slobodnih udaraca s centaršutom. Ovako je napadačka ekipa za samo par centimetara, koji u datoj situaciji potencijalno ne znače nikakvu razliku, dobila kazneni udarac. Jednostavno nije pošteno da oba ova scenarija imaju jednak epilog. Zbog čega ne bi mogao postojati slobodan udarac u 16 metara ili na točki izvan 16-erca, najbližoj počinjenom prekršaju? Jasno je da bi u tome veliku ulogu imala sudačka interpretacija, što je konstrukt na čiji se spomen prosječnom navijaču diže kosa na glavi. Ali sudačka procjena ionako upravlja utakmicom - što je faul, što je karton i koje boje, tko utječe na igru, a tko ne - sve su to sudačke procjene i odluke. 

 

Ovi prijedlozi nisu uklesani u kamen. U tome i jest poanta - podložni su kritici, testiranju, pa i eventualnom neuspjehu. To je sasvim suprotna paradigma razmišljanja od one koja je danas uvriježena u najvišim nogometnim krugovima koji se slijepo drže nekih postulata, čak i kad su dokazano neučinkoviti, samo zato što su "tradicionalni". Vrijeme je da nogomet zakorači u svoju iduću evolucijsku etapu. 

*** Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav uredništva Index.hr portala. 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara