UTAKMICA koja se jučer mogla gledati na Rujevici najblaže se može opisati kao nesadržajna. Osim velike prilike Rokasa Pukštasa na kraju prvog dijela i nekoliko situacija koje je Rijeka stvorila iz kaotičnih trenutaka, zanimljivosti gotovo pa nije bilo, a najveći krivac za to je Hajduk i postava s kojom je izašao na teren.

Gonzalo Garcia napravio je najveću promjenu uoči susreta kojom je definirao, a i umrtvio susret. Umjesto standardnih 4-3-3, odlučio se na sustav 3-4-3. Izostanak ključnih igrača natjerao ga je na velike prilagodbe i promjenu na sustav s trojicom stopera, s kojim je posljednji put počeo u utakmici protiv Vukovara u Vinkovcima u desetom mjesecu, kad je Hajduk teškom mukom slavio 0:1.

Garcia je htio zaustaviti protrčavanja krila

Primarno, Garcijina prilagodba bila je usmjerena prema kontriranju Rijekine uobičajene taktike. Rijeka već standardno gradi svoju igru tako što se iz svoje osnovne formacije 4-2-3-1 transformira u 3-1-6.

Bekovi se podižu visoko, krila ulaze prema sredini, a jedan od veznjaka spušta se u stopersku liniju. Na taj način stvaraju velik broj igrača na zadnjoj liniji protivnika koji mogu tražiti prostor između braniča.

Upravo to je Hajduk pokušao zaustaviti. Protiv obrane s četvoricom igrača, Rijeci bi bilo puno lakše napadati prostor između beka i stopera jer bi se otvarao veći prostor. Ovako, s trojicom stopera, Hajduk je imao bolju kontrolu tih zona.

Kad bi lopta došla do riječkog beka, Hajdukov bek bi agresivno iskočio na njega, dok bi bočni stoper uvijek bio u dobroj poziciji da iskontrolira dubinsku kretnju usko postavljenog krila, što je primarni mehanizam s kojim Rijeka stvara šanse pod Victorom Sanchezom.

Hajduk je u toj fazi niskog bloka bio vrlo stabilan i organiziran te je većinu situacija rješavao točno onako kako je zamislio. Igrači Rijeke nisu uspijevali izraditi kvalitetne prilike po tlu te su svedeni na duge lopte i kaotične situacije unutar kaznenog prostora.

Previše pasivno za momčad koja gradi identitet na posjedu

S druge strane, koliko god se Hajduk dobro branio, količina neometanog posjeda koju je Rijeka imala na Hajdukovoj polovici bila je neprihvatljiva. Momčad poput Hajduka, koja je građena oko igrača i trenera koji inzistiraju na kontroli, ovo je potpuna suprotnost temelja koji se postavlja cijele sezone.

Kad se gledaju niski blokovi kod najboljih momčadi na svijetu, oni uvijek imaju okidače u kojima će iz bloka agresivnije izaći prema protivniku i tjerati ga unatrag prema svom vrataru. Hajduk to nije imao, a to je problematično, čak i u kontekstu pragmatične postave poput ove jer ne postoji plan kako napasti osim neisprovocirane pogreške protivnika.

Prilagodba na sustav s tri stopera mogla je nagovijestiti da će do nečeg takvog doći jer se isto dogodilo u svim utakmicama kad je Hajduk koristio isti sustav. Pet igrača u zadnjoj liniji umjesto četiri znači da Hajduk gubi dodatnog igrača u prednjim linijama, a samim time i dodatnog igrača u presingu.

To je stvar s kojom se muče sve ekipe zbijene u blok s pet stopera, pa i hrvatska reprezentacija u novom sustavu. To nije problematično u poziciji podređene momčadi koja traži svoje prilike, ali od ekipe od koje se očekuju pobjede u serijama na račun posjeda i kontrole, obrana s tri stopera predstavlja puno više problema nego što ih rješava.

Iskakanja u pritisak s manjkom igrača naprijed i trojicom stopera zahtijevaju puno veću količinu fizičke moći nego što je Hajduk ima, a to je aspekt igre s kojim se Bijeli muče čak i kad igraju u svom uobičajenom sastavu.

Statistika najbolje pokazuje koliko je Hajduk bio podređen u ovom susretu što se tiče kontrole. Hajduk je završio s 42% posjeda te su ove sezone s manje posjeda završili jedino maksimirski derbi s Dinamom. Isto tako, razlika u kornerima 14:2 u korist Rijeke pokazuje koliko je lopta više bila u pokretu oko Hajdukovog kaznenog prostora.

Je li bila potrebna ovolika pragmatičnost?

S obzirom na ono što je zacrtano ovim planom, može se donekle reći da je cilj opravdao sredstvo. Bod na Rujevici i čista mreža nisu nešto što je Hajduk odnosio iz Kvarnera zadnjih godina. Ipak, opravdano je pitanje je li ovo stvarno utakmica u kojoj je trebalo biti pragmatičan?

Hajduk se u ovoj fazi sezone ne bori za ništa - ne može biti prvi, ne može biti treći. Jedini motivi za pragmatičnost mogu biti isforsiran ponos pobjede u derbiju te nepotreban pritisak koji navijački puk stvara prema klubu.

Mijenjati situaciju u takvom kontekstu nema pretjeranog smisla, pogotovo kad se uzme u obzir da si svojim standardnim, proaktivnim pristupom bio više nego konkurentan u kupu protiv istog protivnika na istom stadionu.

Upravo ta usporedba s kup susretom, u kojoj je Hajduk svojim uobičajenim stilom stvorio puno više šansi, dokazuje da Hajdukov put naprijed definitivno ne treba biti temeljen na nepotrebnim pokušajima pragmatičnosti jer gubi sve ono na čemu Garcia temelji momčad - kontrolu posjeda i nametanje svog tempa u kojem do izražaja dolaze tehnički sposobni, a fizički inferiorni igrači kakve Hajduk ima.

Za jednokratnu upotrebu ovakva se postava može razumjeti uz određenu dozu opravdane skepse, ali ako Garcia bude morao raditi ovakve prilagodbe svako malo zbog pritiska publike i alibija koji mu to donosi u očima ljudi koji pamte samo rezultat u posljednjih 90 minuta, onda je to potpuno pogrešan smjer.

Jedino dosljednost i stabilnost ideje koja se razvija od početka ove sezone mogu Hajduku koristiti dugoročno i jedino se na tim vrijednostima može graditi uspješnija iduća sezona na Poljudu.