HRVATSKA reprezentacija izgubila je od Engleske 2:1 na Wembleyju u petom kolu Lige nacija. Englezi su poveli golom Morgana Rogersa u 24. minuti, Petar Sučić izjednačio je u 59., a Harry Kane pet minuta kasnije zabio je iz kaznenog udarca koji je skrivio Ivan Smolčić. Hrvatska je tako i drugi put u ovom ciklusu izgubila od Engleske, koja ju je u prvom susretu na Rujevici razbila sa 7:0.

Ovog puta vidjeli smo znatno ozbiljniju Hrvatsku. Slaven Bilić pripremio je drugačiji plan i njegova je momčad uspjela prilično dobro ograničiti Engleze, koji su iz otvorene igre stvorili malo velikih prilika. Hrvatska je pritom pokazala i neke od svojih kvaliteta, posebno u početnoj fazi utakmice, kada je uspijevala zadržavati loptu i kontrolirati ritam. Ipak, ponovno se pokazalo koliko joj je teško pronaći drugačija rješenja protiv reprezentacija koje su individualno kvalitetnije od nje.

Bilić je dobro prepoznao što Hrvatskoj odgovara

Bilić je iznenadio početnom postavom s petoricom u zadnjoj liniji, Nikolom Vlašićem na lijevom boku i Josipom Mišićem umjesto Luke Modrića u veznom redu. Hrvatska je bez lopte nastojala zatvoriti dodavanja prema sredini i spriječiti engleske igrače da svojim kretanjima otvaraju prostor iza njezine obrane. 

Takva postavka imala je smisla. Engleska je jedna od najbolje organiziranih reprezentacija svijeta, a spuštanja po loptu Harryja Kanea u kombinaciji s brzinom i sposobnošću iskorištavanja prostora iza obrane predstavljaju golem problem. Hrvatska je to dobro osjetila u prijašnjim utakmicama s Engleskom, kada je pokušavala agresivnije pritisnuti Engleze, a pritom ostavljala previše prostora koji oni mogu iskoristiti.

U prvih dvadesetak minuta na Wembleyju Bilićeva ideja funkcionirala je jako dobro. Hrvatska je bila kompaktna, uspijevala zatvarati prostor ispred obrane i nije dopuštala Engleskoj da lako dolazi do opasnih situacija. Bila je i dovoljno hrabra u igri od vratara i nekoliko puta doći do posljednje trećine. Uspijevala je imati duže posjede kojima je smirivala utakmicu i sprječavala Engleze da joj nametnu svoj ritam.

To je otprilike način na koji Hrvatska mora igrati protiv ovakvog protivnika. Nema dovoljno brzine i kvalitete u tranziciji da bi se mogla osloniti na kontranapade, a nema ni fizičke karakteristike kojima bi svih 90 minuta mogla agresivno pritiskati Englesku. Zato mora pokušati kontrolirati utakmicu kroz posjed, usporavati njezin tempo i smanjivati broj situacija u kojima Englezi mogu iskoristiti svoje najveće prednosti.

Ipak, kontrola utakmica isključivo kroz posjed protiv najboljih zahtijeva ogromnu kvalitetu, posebno u veznom redu. Hrvatska je nekada imala dovoljno dobre igrače da upravo time nadoknadi svoje nedostatke, ali danas to više ne može raditi jednako uspješno.

Hrvatska više nema ono što ju je činilo toliko dobrom

Hrvatska ni ranije nije bila momčad koja je imala sve. Nije bila posebno brza, nije imala naročito opasnu tranziciju i nije mogla protiv svakoga igrati agresivan presing. Međutim, imala je toliko kvalitetan vezni red da je većinu utakmica mogla igrati onako kako joj odgovara.

Najbolje se to vidjelo u Kataru, gdje je Hrvatska kontrolom posjeda i organiziranom obranom uspijevala usporiti utakmice protiv kvalitetnijih suparnika i svesti njihove prednosti na minimum.

Modrić, Brozović i Rakitić 2018. bili su vrhunski igrači čije su se karakteristike odlično nadopunjavale. Modrić je upravljao ritmom, Brozović davao ravnotežu, a Rakitić donosio dodatnu kvalitetu u gotovo svim dijelovima igre. Ispred njih bili su Ivan Perišić na vrhuncu snage i Mario Mandžukić, igrači koji su Hrvatskoj davali ono što joj je uz takav vezni red bilo potrebno.

Četiri godine kasnije Rakitića više nije bilo, ali su Modrić, Brozović i Kovačić i dalje omogućavali Hrvatskoj da posjedom kontrolira utakmice, dok je Perišić ostao velika prijetnja na krilu.

Danas Hrvatska ima puno dobrih igrača, ali njihove karakteristike ne odgovaraju jedna drugoj kao nekada. Martin Baturina i Petar Sučić iznimno su kvalitetni u svojim ulogama, Joško Gvardiol jedan je od najboljih obrambenih igrača svijeta, a Luka Vušković već pokazuje da ima potencijal za vrhunsku karijeru.

S druge strane, Hrvatska nema igrača koji će redovito napadati prostor i driblati uz aut-liniju poput Perišića, dok joj u sredini nedostaje kvaliteta u kontroli ritma kojom su Brozović i Modrić iz najboljih godina upravljali utakmicom u svakoj fazi. Sučić je odličan svestrani veznjak, a Baturina igrač vrhunskog poteza u zadnjoj trećini, ali profilno nisu ono što je bilo ključno za Hrvatsku.

Problemi se posebno vide u tranziciji, koja je već dugo jedan od najvećih hrvatskih problema. Engleska ima brzinu, fizičku moć i igrače koji mogu u nekoliko sekundi stvoriti priliku nakon osvojene lopte. Hrvatska nakon oduzimanja lopte često nema kome odigrati prema naprijed, a kada je izgubi, mora se braniti od protivnika koji je upravo u takvim situacijama najopasniji.

Na Wembleyu je to bilo vidljivo po ulogama Matanovića i Baturine. Matanović je odrađivao ogroman posao, ulazio u duele, pokušavao zadržavati loptu i omogućavati suigračima da se priključe napadu. Isto je radio i Baturina svojim potezima, driblinzima i individualnom klasom.

Iz toga se stvorilo relativno malo, a to je i očekivano. Teško je očekivati da će jedan napadač stalno dobivati duele i zadržavati loptu, dok će jedan kreativac individualnim potezima nadoknađivati nedostatak ostalih napadačkih rješenja.

Hrvatskoj nedostaju igrači koji bi svojim kretanjima otvarali prostor Baturini i koristili situacije koje Matanović stvara. To je još jedan pokazatelj koliko joj nedostaje kompatibilnost igračkih profila kakvu je nekada imala.

Bilić je bio pred teškom odlukom

U takvim okolnostima treba promatrati i Bilićevu odluku da protiv Engleske zaigra s petoricom u zadnjoj liniji. Izbornik je očito želio spriječiti engleska utrčavanja iza obrane i u tome je dobrim dijelom uspio. Međutim, time je izgubio jednog igrača u prednjim linijama, zbog čega je Hrvatskoj bilo teže agresivnije pritiskati i dolaziti do lopte kada bi Engleska uspostavila posjed.

To je došlo do izražaja nakon prvog pogotka. Hrvatska je dotad prilično dobro kontrolirala utakmicu, ali sada je morala tražiti pogodak protiv momčadi kojoj se više nije žurilo. Englezi su sve lakše zadržavali loptu, a Hrvatska ih svojim povremenim pokušajima pritiska nije uspijevala dovoljno ozbiljno ugroziti.

Bilić je mogao još ranije prijeći na četvoricu u zadnjoj liniji i dobiti dodatnog igrača visoko u pritisku. Hrvatska je na Svjetskom prvenstvu pod Zlatkom Dalićem pokazala da protiv Engleske u određenim razdobljima može igrati agresivnije, ali je u isto vrijeme pokazala i koliko je opasno kada Englezi uspiju proći taj prvi val pritiska.

Iz tog razloga je donekle razumljivo što Bilić nije želio otvoriti utakmicu i izložiti obranu sve do same završnice, unatoč tome što je Hrvatska tada pokazala da može pritisnuti Englesku i stvorili nekoliko ozbiljnijih prilika.

Bilićeva postavka se ne može promatrati isključivo kroz ono što je Hrvatska izgubila u napadu kroz veći dio utakmice. Englezi su iz otvorene igre stvorili malo velikih prilika, što dovoljno govori o tome koliko je početni plan bio koristan.

Hrvatska je mogla pokušati igrati drugačije, ali s današnjim kadrom teško može pronaći način kojim će protiv ovakvog protivnika istodobno biti dovoljno opasna prema naprijed i dovoljno sigurna iza lopte kroz cijelih 90 minuta.

Unatoč porazu, Hrvatska može biti zadovoljna velikim dijelom onoga što je pokazala na Wembleyju. Nakon svega što se događalo, uspjela je odigrati ozbiljnu i zrelu utakmicu unatoč brojnim limitma u odnosu na Engleze, koji imaju kvalitetniju reprezentaciju.

Može ostati žal zbog pogrešaka koje su Englezima donijele pogotke, ali ova utakmica može služiti kao primjer za budućnost. Ovo je realnost Hrvatske, i po dobrom i po lošem.