KOMENTAR MIRZE DŽOMBE

Ovo je žalosni uspjeh. Nemamo ključnu stvar da budemo top u svijetu

Ovo je žalosni uspjeh. Nemamo ključnu stvar da budemo top u svijetu
Foto: Epa, Pixell, Index

>>> KOMPLETAN RASPORED, REZULTATE, ANALIZE I REAKCIJE IZ NJEMAČKE PRATITE NA INDEXOVOJ TEMI ZA SP. 

> Legendarno desno krilo Hrvatske, svjetski i olimpijski prvak Mirza Džoma tijekom SP-a u Njemačkoj piše za Index.

Ovo je žalosni uspjeh

Hrvatska će u subotu igrati protiv Švedske za peto mjesto na svijetu. Je li to uspjeh ili neuspjeh? Ni sam nisam siguran. Svi ćemo biti pametniji u nedjelju, kada se slegnu dojmovi. Na prvu - ovo je žalostan uspjeh. Znam da smo prije turnira komentirali kako nam je osnovni cilj biti među sedam i izboriti kvalifikacije za Tokio. Ipak, imam feeling da smo mogli više. Uvijek nam nedostaje tako malo. Prije dvije godine nas je od finala dijelila samo jedna sekunda, a ostali smo bez medalje. Sad je bilo slično. Da je Cindrić bio zdrav, mislim da bismo bili zreli za medalju.

Što smo dobili? Šegu 

Međutim, ne mogu biti nezadovoljan. Dobili smo dvije od tri stvari koje su ključne da bismo bili u vrhu. Dobili smo Šegu. Kad imaš dva golmana koji su kombinirano na 35 do 40 posto obrana, onda je to blizu savršenstvu. Na ovom turniru smo napokon to imali. Šego nas je držao cijeli turnir, a s njim je rasla i obrana, pa čak i napad u nekim trenucima. Zatim obrana. Bila je fantastična. Da nije bilo one utakmice s Brazilom, rekao bih i savršena. Obrana 5-1 s Duletom i malim Mandićem kao isturenima izgledala je zastrašujuće. Mnogi će reći da su Francuzi tankirali, da su se štedjeli jer im ta utakmica nije ništa značila. Nema šanse. Čitao sam izjavu jednog od njihovih igrača koji je rekao kako je bio siguran da u napadu imaju rješenje za našu 5-1 obranu, ali kad su izašli na parket kazao je da su bili posve nemoćni.

Lijevog vanjskog već dugo nemamo, a on je ključ svake top momčadi

Ostaje treća stvar koja treba za vrh, a nažalost, nju već dugo nemamo. U najjačim reprezentacijama lijevi vanjski je glavni šuter, puno toga se vrti oko njega i ta pozicija mora biti konstanta. Kod nas to već dugo vremena nije slučaj. Jesu li u pitanju ozlijede, loša forma, kriva selekcija... Zaista ne znam, ali činjenica je da šepamo. Uvijek nešto kemijamo, a nikako da dođemo do pravog rješenja. Dule i Karačić to mogu odigrati, ali oni su primarno srednjaci, razigravači, njima to nije primarna pozicija. Kad bismo pronašli vrhunskog lijevog vanjskog, onda bi to bilo to.

Je li to Halil Jaganjac? Znam da mnogi u Hrvatskoj tvrde da jest i da je morao igrati, ali odgovor na pitanje najbolje zna stručni stožer. Mi sa strane ne znamo što se događa u reprezentaciji, kakva je politika unutra, kakve su okolnosti i odnosi. Izborniku i njegovu stožeru treba vjerovati jer oni najbolje znaju kakav im igrač treba, kako se taj igrač uklapa u ekipu, je li sklon ozljedama, igra li obranu i napad… Za Halila se ne bojim. Jaganjac je mlad igrač, a već sad je pokazao da je svjetski talent i da ima razoran šut. Dečko ima tek 20 godina, ne moramo baš od svega raditi slučaj.

Jakov Vranković je najveće otkriće ove reprezentacije

Desni vanjski je već druga priča. Jakov Vranković me oduševio. Strašno. Posljednje dvije utakmice protiv Njemačke i Francuske odigrao je svjetski, bila ga je milina gledati. I u ranijim utakmicama svojim bi ulaskom donio pokretljivost i potrebnu agresiju, po očima mu se vidjelo da je pozitivno lud, ali protiv dviju najjačih reprezentacija s kojima smo igrali, koje su bile najteže i psihički i fizički, posao je odradio nevjerojatno. U obrani neprelazan, u napadu itekako koristan. Protiv Njemačke je imao nekoliko sjajnih asistencija za Šipića, a Francuzima je zabio neke krasne golove. Dobio je onaj prolaz između jedan i dva što fali Stepančiću, s njim smo dobili potrebnu širinu u napadu. Tako se ulazi u reprezentaciju. Obranom i srčanošću, a ne golovima. Svaka čast, to je pravi put.

Stepančić je donio najbolju moguću odluku

Luka Stepančić je veliki misterij. Svi znamo njegova slabije i jače strane i on je toga svjestan. Tu nema dvojbe. Definitivno mu fali konstantnosti. Luka je vrhunska kvaliteta, sjetimo se da je sam vukao Zagreb dvije sezone prije nego što je otišao u Francusku. U PSG-u je postao malo nesiguran, izgubio je minutažu, a vanjskom igraču je bez minutaže teško doći do vrhunske forme. Njegov forte je šut, visina, osjećaj za gol… Mislim da je napravio fantastičan potez što je otišao u Pick Szeged. Došao je vrhunsku ekipu koja se bori za Ligu prvaka, a otišao je iz svlačionice pune zvijezda u kojoj je Remili, budućnost francuskog rukometa za sljedećih 15 godina. Luka je na ovom SP-u igrao toplo-hladno, ali uvjeren sam da će sad, kad mu se poslože neke stvari, proigrati i postati igrač kakvog čekamo.

Nisu krila problem, problem je bio napad kojeg nije bilo

S krilima smo u Njemačkoj imali problema, ali nije me to začudilo. Ako bekovi koji su ključni za napad svake momčadi štekaju, onda je jasno da će i krila imati problema. U ekipu se uvuče nervoza, pokušava se na silu, jedan na jedan solo prodorima, težište igre se prebacuje u sredinu i u tim trenucima sve manje gledaš igrača do sebe i logično, kasniš s dodavanjima, a igra u napadu se zbog nesigurnosti raspada. Protiv Francuske je bilo sve kako treba biti. Uživao sam gledati kako se brzo prebacivala strana i kako su krila zabijala. Nisu Francuzi igrali loše, mi smo ih učinili lošima. To su nijanse. Bit ćemo peti ili šesti, a da se nije dogodilo ono s Brazilom, bili bismo u samom vrhu. Stvarno nam malo treba i sve više tvrdim da su posljednja dva, tri turnira sazrijevanje jedne prave generacije i kad se još neke stvari malo poslože, vjerujem da će krenuti novi nepobjedivi niz.

Červara ne bih komentirao, a novi izbornik treba znati izdržati strašan pritisak

Reakciju izbornika Červara nakon pobjede nad Francuskom ne bih komentirao. Vidim da je najavio odlazak i da ćemo morati pronaći novog izbornika. Kakav nam izbornik treba? Onaj koji će biti sposoban podnijeti silni pritisak koji se u trenutku stvori čim javnost namiriše potencijalno dobar rezultat. Stalno balansiramo između euforije i totalnog crnila, sreće i negativnosti. Previše smo zaoštrili komunikaciju u sportu. Pobjede slavimo previše euforično, poraze prihvaćamo pretragično i odmah kreću napadi na nekoga.

Ljudi, ovo je sport, spustimo loptu na zemlju, a Hrvatsku rukomet zanima samo u siječnju

Previše toga bacamo na osobnu razinu. Ljudi, ovo je sport, spustimo loptu na zemlju. Ako ti nešto ne paše, okreneš drugi program. Čemu da od sporta radimo nešto što on nije. Sport bi trebao biti zabava, a kod nas je sve drugo, a samo nije to. Kod nas su svi stručnjaci za rukomet u siječnju, a onda više nikoga nije briga. Prošle godine, nakon EP-a u Hrvatskoj, pročitao sam tekst kojem je glavna teza bila da se rukomet kod nas percipira u javnosti jednako kao Vukovar. To je to. Nekoliko dana godišnje svi su uključeni, svi imaju nešto reći, glasni su i žestoki, a onda, kad sve to završi, za rukomet nije više nikoga briga. Iskreno, drago mi je kad se stvara bilo kakav šušur oko rukometa jer se on igra zbog ljudi. U rukometu aktivno nisam već dugo, pa me opet tijekom svakog prvenstva u dućanima ljudi zaustavljaju i pitaju što mislim. Kako god bilo, meni je to drago, samo da je rukomet glavna tema. Pa i samo tih mjesec dana godišnje. Ali volio bih ipak da je što manje crnih tonova i negative.

Moj prijatelj Metličić ovaj put nije u pravu. Napad sedam na šest je odlična stvar

Volio bih napisati i riječ-dvije o spornom napadu sedam na šest. Vidio sam da je moj prijatelj Pero Metličić prije neki dan rekao da je to smrt za rukomet. Inače se s Perom slažem oko 95 posto stvari što se tiče rukometa, a eto, ovo što je rekao spada u tih pet posto. Neki će reći da takav napad pogoduje slabijim ekipa. Možda, ali u čemu je tu problem? Svakoj ekipi na svijetu se dogodi blackout i ne vidim problem zašto ne bi tako, ''na prijevaru'', postigli koji pogodak. Na koncu, pa nigdje ne stoji da ekipa mora po svaku cijenu igrati sedam na šest. Možeš izabrati igrati sedam na šest, a i ne moraš. S druge strane, s takvim napadom imali smo dramu samo protiv Brazila, ali na toj utakmici nije ništa valjalo, pa tako i napad sedam na šest. Koju god zonu da smo odigrali u toj utakmici, imali bismo problema. Istina, Lino je mogao prije reagirati i primili bismo dva, tri gola manje, ali utakmica kakvu smo odigrali s Brazilom se događa jednom u deset godina. U svakoj ostaloj utakmici taj napad nam je bio itekako korisno oružje, baš zbog toga što smo se u pozicijskom napadu strašno mučili.

VAR u rukometu? Daj bože...

Za kraj bih još samo o nečemu što bi moglo revolucionirati rukomet i spasiti ga. Vidio sam da je IHF prihvatio mogućnost da u skoroj budućnosti uvede video tehnologiju, nalik onoj što je nedavno uvedena u nogomet. Daj bože da se to dogodi. Rukomet čudesno napreduje u posljednje vrijeme. Infrastruktura, dvorana, rastu plaće, uvjeti su sjajni, sve je na vrhunskom nivou. Na ovom SP-u vidjeli smo da rukomet na vrhunskom nivou igra dosta zemalja i da on nije više samo europska zabava. To je fantastično, ali problem je bilo suđenje. Pod hitno se moraju donijeti neke odluke koje bi smanjile mogućnost ljudske pogreške. U prvom redu mislim da dva detalja – ruka u zraku, odnosno pasivni napad i probijanje. Svaki normalan čovjek bi u Njemačkoj, pred 20 tisuća ljudi koji ti zvižde u 25. sekundi, u 35. podigao ruku. A na suprotnoj strani to će napraviti deset sekundi kasnije. Znači, uvesti točno određeno vrijeme za napad i problema neće biti. Zatim, uvesti video tehnologiju da se ''slučaj Karačić'' više ne bi ponavljao. Suci su također ljudi od krvi i mesa, ali ako se dogodi ova promjena, greške će se smanjiti na minimum. Za početak te dvije promjene su možda i dovoljne, a onda ćemo vidjeti što i kako dalje.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
;
Učitavanje komentara