GORAN VUČEVIĆ odlazi iz Hajduka samo šest mjeseci nakon što je preuzeo funkciju sportskog direktora kluba. Trebao je biti dugoročno rješenje, osoba koja će skrojiti novu sportsku politiku kluba, koju će se pitati apsolutno sve u sportskom sektoru, a na kraju je cijela ideja doživjela ekspresan i neslavan kraj. Zlobnici, a zapravo realisti, bi rekli da je to za Hajduk potpuno očekivano.

Već neko vrijeme je objektivno teško pisati nešto smisleno o Hajduku i onome što se događa na terenu jer se u pozadini konstantno događaju stvari u koje se ne želi povjerovati. Navijači žele živjeti u uvjerenju da ljudi u klubu (i oko kluba) znaju što rade, ali djela i povijest pokazuju suprotno. Ovaj odlazak je samo nastavak filma koji smo gledali puno puta.

Postoji više razloga zbog kojih Vučević odlazi iz kluba. Prije svega treba istaknuti da je on tu odluku donio sam, nitko ga nije potjerao. O tome kako je radio svatko od nas može imati mišljenje, ali realno je prekratko bio u klubu da bi se mogla donijeti bilo kakva smislena ocjena.

U krajnjoj liniji, činjenica da Hajduk napušta četvrti sportski direktor u manje od dvije godine dovoljno govori o tome koliko je ocjena Vučevićevog rada u ovom trenutku bitna. Kad je Vučević dolazio u klub, obećano mu je da će biti glavni za sva sportska pitanja u klubu, a to se jednostavno nije dogodilo.

1. Vučević je imenovao ljude koji su smijenjeni bez njegove odluke

Vučević je u klub doveo sa sobom sedam ljudi koje je predstavio na uvodnoj presici, a do danas su trojica već otišla, a trojica će otići. Smijenjeni su, bez njegove odluke i želje, Vik Lalić (asistent sportskog direktora), Mišo Krstičević (voditelj akademije) i Goran Milanko (team manager). Sada s njim odlaze još trojica, a to su glavni skaut kluba Pep Boada te njegovi bliski suradnici Pep Mercader i Joan Torres. Jiri Plišek bi trebao ostati u klubu kao šef akademije.

Nakon što su mu suradnike koje je osobno odabrao počeli smjenjivati jednog po jednog, postalo je potpuno jasno da Vučević nema odriješene ruke kako je očekivao i to je bio glavni okidač za odlazak. Nije bilo smisla da ostane i odgovara za sportski sektor, ako ne može sam donositi odluke. Odlazak nakon šest mjeseci je objektivno neozbiljan, ali je pošten.

2. Garcia i Vučević nisu mogli funkcionirati zajedno

Drugi razlog je nešto što se medijski vuče već mjesecima, a to je odnos s trenerom Gonzalom Garcijom. Teško da bi u ovom trenutku navijači stali na stranu Vučevića da je smijenio trenera koji uživa velike simpatije (i to s razlogom), a ionako ga nije mogao smijeniti jer si klub ne može priuštiti otpremninu koju bi morao isplatiti Garciji za raskid ugovora.

Između Vučevića i Garcije nikad nije postojao neki osobni sukob nego isključivo profesionalni, isto kao između Marka Livaje i trenera. Treneru se zamjeralo da ne poštuje stil igre na koji se klub odlučio, a koji se primjenjuje u akademiji. Zamjerao se nedostatak agresivnosti, nestabilnost u obrani i taktičke manjkavosti koje dolaze do izražaja u utakmicama protiv jačih protivnika. Mišljenje autora ovog teksta je da bi smjena trenera bila potpuna ludost, ali to nije ključno za ovu temu.

Na kraju dana, Garcia je očito dobro procijenio da ne treba slušati nikoga. Ne zbog toga što je najbolji i najpametniji trener na svijetu nego je brzo shvatio gdje je točno došao i da su u Hajduku samo promjene stalne. Zašto bi se uopće nekome prilagodio ili slušao želje sportskog direktora kad on kao "osoba koju se sve pita" preko noći samo ode iz kluba? Bolje poginuti na svojim idejama nego tuđim.

3. Obećani novac nikad nije došao

Treći razlog je najmanje poznat u javnosti, ali je itekako bitan. Predsjednik kluba na presici je rekao da "određena jamstva koja su dana njegovoj platformi iz nekog razloga nisu mogla biti ispunjena", ali nije htio elaborirati o čemu se radi. Kad je Vučević dolazio u klub, što su ga zapravo molili, skupina poduzetnika koji su godinama oko kluba i podržavaju klub su mu obećali financijsku podršku koju na kraju nisu isporučili. Koji su razlozi za to, može se samo špekulirati.

Vučević nije glupan pa da nije shvaćao da je Hajduk u lošoj financijskoj situaciji kada je dolazio, ali se na taj korak odlučio tek kad je dobio financijske garancije koje bi mu omogućile da nešto gradi. Jednom je već radio u klubu dok je prijetio financijski kolaps, a predsjednik nadzornog odbora javno govorio "da novca nema niti će ga biti". Nije mu se to dalo baš ponovno prolaziti, ali na kraju se tako dogodilo.

Cijeli sportski sektor je složen na bazi da će postojati novac koji će to financirati dok se klub ne oporavi i ostvari neke transfere, a na kraju se to nije dogodilo. U ovoj priči su svi pomalo krivi, a zapravo je to sve samo slika i prilika Hajduka koji je odavno prestao biti normalan nogometni klub.

Ovo je Hajduk

Nije normalno da se dovede sportski direktor kojem se obeća da će biti "glavni", a da mu se onda smjenjuju ljudi (neovisno o tome što se bilo tko drugi misli o njima). Nije normalno da nadzorni odbor nije imenovao predsjednika, da predsjednik nije u stvarnosti doveo sportskog direktora niti je normalno da sportski direktor nema dobru suradnju s trenerom.

Nije normalno da trener nema dobar odnos s najskupljim igračem kluba kojeg stavlja u sastav samo ako mora zbog ozljeda. Nije normalno ni da se klub oslanja na neka obećanja izvana koja se mogu, ali i ne moraju ostvariti. Nije normalno ni da prva momčad nema gdje trenirati ako padne kiša kako bi se sačuvao glavni travnjak. Ništa tu nije normalno, ali to je Hajduk. Barem se članovi uvijek mogu brojati.